Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Zigfrid Kolhamer (Siegfried Kohlhammer)

Kulturni temelji privrednog uspeha

Siromašne i bogate zemlje nisu niti potpuno pravilno, niti potpuno proizvoljno razbacane po zemljinoj površini, već uglavnom grupisane tako da pokrivaju određene geografske celine – siromašne zemlje se graniče sa siromašnim, bogate sa bogatim. Na primer, sve podsaharske zemlje, koliko god se inače međusobno razlikovale, siromašne su i imaju lošu državnu upravu.

Afrika je najsiromašniji kontinent, i većina afričkih zemalja siromašnija je danas nego pre pedeset godina. Pokušaji da se Africi pomogne spolja uglavnom nisu imali uspeha – Afrika je kontinent koji je po glavi stanovnika primio najviše pomoći za razvoj (31 dolar godišnje za razliku od prosečnih 11 dolara u čitavom Trećem svetu, sveukupno oko 300 milijardi dolara od sticanja nezavisnosti, dok južnoafrička Brenthurs fondacija kaže da ta cifra iznosi čak 580 milijardi).

Po siromaštvu drugu privredno-geografska celinu čine islamske zemlje od Maroka do Irana, i od Pakistana do Indonezije. Privredno bogati regioni su zemlje istočne Azije, poput Tajvana, Južne Koreje, Japana i pretežno obalnih predela Kine, zatim zemlje Zapadne i Srednje Evrope; njihovi severnoamerički i okeanski izdanci, Australija i Novi Zeland, uglavnom su iz istorijskih razloga – kolonijalizam, emigracija – geografski veoma udaljeni. Narednu celinu čine latinoameričke zemlje. Iz svega ovoga bi se moglo zaključiti da geografija i klima odlučuju o privrednom razvoju. Tako, recimo, francuski ekonomista Danijel Koen (Daniel Cohen) 2004. godine piše o "značaju geografije". Privredni rast neke zemlje ničim se ne može bolje predvideti nego privrednim rastom neposrednog suseda.

Nema sumnje da geografija i klima igraju neku ulogu, međutim ta uloga nije presudna i što se privredna delatnost razvija, i udaljava od privrednih resursa i svojih agrarnih početaka, to one gube na značaju. Rusija i Kanada su slične u pogledu geografije i klime – ali se prilično razlikuju što se tiče privrednog razvoja. Singapur i Malezija se u pogledu klime i geografskih uslova mogu uporediti sa mnogim afričkim zemljama, ali se ne mogu uporediti po stepenu svog privrednog razvoja. Razvijene bogate zemlje postoje i u tropima i suptropskom pojasu, na dalekom severu, kao i na suprotnoj strani zemaljske kugle: kako izveštava Svetska banka, u Singapuru godišnji prihod po glavi stanovnika iznosi 24 000 dolara, u Japanu 37 000, na Islandu 39 000, a u Australiji 27 000 dolara. Uporedite to sa Burundijem i njegovih 90 dolara po glavi, Liberijom sa 110, Etiopijom sa 110 i Kongom sa 120 dolara.

Moglo bi se pomisliti da ta razlika počiva na nedostatku kapitala za investicije u mašine i moderne tehnologije. Ovi primeri govore protiv te teze: Nigerija je, kao i Hong Kong, u periodu od 1960. do 1985. godine povećala investicije u mašine i opremu po radniku za 250 procenata. Produktivnost nigerijskog radnika je porasla za 12 odsto, dok je u Hong Kongu porasla za 328 odsto; u istom periodu Gambija i Japan su pomenute investicije povećale za 500 odsto – produktivnost po radniku je u Japanu porasla za 260 odsto, a u Gambiji za 2 odsto. Alžir je investirao 100 milijardi dolara u industrijalizaciju – ali u Alžiru ni dan-danas ne postoji industrija koja bi se mogla smatrati konkurentnom. Produktivnost ljudi u različitim svetskim regionima je očigledno veoma različita i geografski položaj ne nudi dovoljno dobro objašnjenje za tu činjenicu. Stanovnici islamskih zemalja, na primer, čine 20 odsto svetskog stanovništva, ali zato svetskom proizvodu doprinose sa 6 odsto.

Na srednjem istoku i severu Afrike godišnja zarada po glavi stanovnika je 2004. godine iznosila 2 000 dolara, a u ostatku Afrike 600 dolara. U latinoameričkim zemljama je taj iznos bio 3 600 dolara, a u evropskim zemljama 28 000 dolara. Početkom šezdesetih godina, u Egiptu i Gani je godišnja zarada po glavi stanovnika bila ista kao u Južnoj Koreji i na Tajvanu; ove prve dve zemlje su i danas siromašne zemlje u razvoju, a druge dve su u međuvremenu postale značajne i razvijene industrijske zemlje. Privredni učinak na Bliskom istoku, kao i u Africi, tokom poslednjih 25 godina zaostaje, ali ne u jednakoj meri. Ako zanemarimo zaradu na nafti, podaci iz tog regiona odgovaraju onima iz podsaharske Afrike.

Naredno moguće objašnjenje te nejedankosti moglo bi se potražiti u vladajućem političkom sistemu i odgovarajućoj privrednoj politici: nekadašnja Istočna i Zapadna Nemačka su bile geografsko-klimatski veoma slične zemlje, ali zato nimalo slične u pogledu privrede; danas je još upadljivija privredna razlika između Južne i Severne Koreje. U oba slučaja je, nema sumnje, presudan uzrok upravo politikom određen privredni sistem. Kina je počela brzo da se razvija čim je makar donekle u području privrede odbacila komunizam. Još pre desetak godina 36 miliona Kineza koji su živeli van svoje matične zemlje proizvodilo je isto onoliko koliko je proizvodilo 1,2 miliona Kineza koji su živeli u Narodnoj Republici Kini. Međutim, ništa manje očigledno nije ni to da uvođenje kapitalističke tržišne ekonomije ne mora da obezbedi napredak: u većini afričkih i islamskih država vlada – barem ustavno-pravno – tržišni kapitalizam. Ali on nije bio od neke pomoći. Često se događa i da različite etničke i ekonomske grupe u jednoj zemlji imaju različit privredni uspeh.

Postalo je uobičajeno da se uzroci loše privredne situacije u Africi ili islamskim zemljama traže u nedostatku demokratije i u stilu vladavine koji se može svrstati u grupaciju na omeđenu autoritarnošću s jedne i dikaturom s druge strane. Ali postoje i mnoge zemlje u kojima je došlo do zapanjujućeg privrednog razvoja upravo dok je postojala autoritarna vlast – primeri su Južna Koreja i Tajvan, Singapur i Čile. Moguće je danas braniti i tezu demokratija dolazi kao posledica privredno uspešnih diktatura (vidi Južnu Koreju ili Tajvan), ali da, isto tako, demokratija nije nužna, pa čak ni dobra pretpostavka za privredni razvoj, i to naročito u etnički heterogenim društvima (a takvo je društvo u većini zemalja u razvoju). Nema sumnje da su loše vlade, koje dopuštaju zapanjujuće razmere korupcije, nepotizma, bogaćenja elita kroz pljačku države i potiskivanje privatne privrede, što je sve onda prirodno praćeno i nedostatkom pravne sigurnosti, propadanjem infrastrukture i nedostatkom investicija – dakle, nema sumnje da je sve to mora opustošiti privredu jedne zemlje i u tom smislu se može reći da bad governance predstavlja presudan uzrok za to što nije došlo do razvoja i što vlada siromaštvo.

Tako je pitanje o uzrocima samo pomereno jedan korak unazad jer sada pitanje glasi kako objasniti to da se u nekom regionu kontinuirano loše upravlja? Zašto su vladari uporno vodili politiku koja onemogućava razvoj iako je bilo više nego očigledno u čemu greše i koje su njihove mane? Afričke i islamske zemlje su pune diktatora i tirana – ali zašto nijedan od njih nije postao tiranin koji će pokrenuti privredni razvoj, zašto su nade uvek iznova izneveravane? (Čini se da su malezijski autoritarac Mahatir i indonezijski diktator Suharto u ovom pogledu izuzetak, ali privredni uspeh te dve zemlje zapravo je rezultat angažmana kineskih i indijskih doseljenika.)

Kada razmišljamo o ovim pitanjima nameće nam se jedno objašnjenje, ono koje se poziva na kulturne razlike. Čini se da neke kulture i kulturni krugovi nude lošije, a neki drugi nude bolje pretpostavke za privredni razvoj i good governance . Prethodno skicirane celine, koje smo iz privrednog ugla posmatrali kao "afričke" ili "islamske", približno se poklapaju sa područjima koje zauzimaju različite kulture. "Kulturu" u ovom kontekstu treba razumeti kao nešto svesno i nesvesno naučen, kao nesistematični i promenljivi – ali i začuđujuće dugovečni – skup navika i nazora, vrednosti i sklonosti, načina mišljenja i pretpostavki o svetu. Dakle, kultura obuhvata jednu sliku sveta "koja dopušta (ili podstiče) određena opažanja, dok druge onemogućava (ili otežava), ona pojedincima daje specifična svojstva dok nekih drugih lišava, i pažnju ljudi usmerava na određene sklopove, a od nekih drugih ih odvraća" – kako kaže sociolog i stručnjak za razvoj, Uve Simson (Uwe Simson).

Ne moramo posmatrati samo različite zemlje da bismo ustanoviti da postoje vidljive razlike u blagostanju kod različitih kultura – često je dovoljno pogledati i samo jednu zemlju. Recimo, neretko postoji zapanjujuće velika razlika između privrednog uspeha različitih etničkih grupa koje oduvek, ili dugo vremena žive u jednoj zemlji. Primer su Jevreji u Nemačkoj, SAD i mnogim drugim zemljama, zatim Nemci u carističkoj Rusiji ili Istočnoj Evropi, Jermeni i Grci u Turskom carstvu, Parsi, Đaini i Siki u Indiji, Ibo u Nigeriji, Baski ili Katalonci u Španiji, protestanti u Francuskoj, itd.

Ništa ređi nije ni fenomen privredno potprosečno uspešnih grupa: recimo Romi, ili Indijanci i crnci u SAD, Sicilijanci i Kalabrezi u Italiji. Sve do šezdesetih godina stanovnici kanadske pokranije Kvebek, koju vuku poreklo iz Francuske, značajno su u privrednom pogledu zaostajali za drugim kanadskim pokrajinama. Početkom XX veka prosečna zarada nemačkog Jevreja je bila trostruko veća od zarade njegovog hrišćanskog komšije. Iako su u to vreme Jevreji činili samo 5 odsto stanovnika Berlina, na njih je otpadalo 31 odsto poreza na imovinu. U Americi su Jevreji danas grupacija sa najvišom prosečnom zaradom, a 1969. godine su zarađivali u proseku 80 odsto više od drugih Amerikanaca. I ovde i tamo je upadljiva izuzetna sklonost Jevreja prema učenju i obrazovanju, što se vidi i u njihovoj izrazito neproporcionalnoj prisutnosti u domenu visokog obrazovanja, kao i naučnoj zajednici. Iako čine manje od jednog procenta svetske populacije, u ruke Jevreja je otišlo 16 odsto svih Nobelovih nagrada .

Kao što se na osnovu ovih primera može naslutiti, razlike o kojima govorimo nemaju nikakve veze sa rasom. Kod američkih crnaca postoji jasna razlika između onih čiji su preci u XIX veku bili robovi i onih čiji su preci u to vreme bili slobodni. I kod belog stanovništva u južnim američkim državama kultura robovlasničkog društva ostavila je svoje tragove u negativnom odnosu prema radu i školi, i u ispodprosečnom uspehu u školi i privredi.

Gotovo sve države koje su primile etnički različite grupe doseljenika poznaju fenomen različitog privrednog uspeha kod tih grupa. Neuki kineski radnik na plantaži kaučuka u kolonijalnoj Maleziji dvostruko je produktivniji od domaćeg radnika i zarađuje dvostruko više; stotinu godina kasnije francuski list Libération izveštava iz Gabona da tamošnji kineski radnici i inženjeri rade na velikim građevinskim projektima koje je pokrenula lokalna vlada. Oko stotinu kineskih radnika, koji su morali da budu preveženi iz Kine, i kojima je u Gabonu trebalo obezbediti smeštaj, što sve iziskuje dodatne troškove, zarađuju dvostruko više od 50 afričkih radnika. Zašto? Zato što rade tri puta brže, i uz to pouzdano, objašnjava jedna Kineskinja. Jedan evropski arhitekta na licu mesta to potvrđuje: "Oni su jako brzi!! Za manje od osam dana su uradili ono za šta bi našem evropskom timu trebalo tri puta više vremena".

Kinezi spadaju među privredno najuspešnije doseljenike na čitavom svetu – u Indoneziji isto kao i u SAD, u Singapuru jednako kao i na Jamajci. Sa njima se mogu meriti jedino indijski, japanski i korejski doseljenici. Oni obično imaju znatno veće prihode od ostalog stanovništva. U Indoneziji Kinezi čine manje od 5 odsto stanovništva, ali raspolažu sa preko 70 odsto privatnog kapitala i vlasnici su 150 od 200 najvećih preduzeća. U SAD su američko-kineske porodice još 1969. godine imale 12 odsto veće prihode od prosečne američke porodice, a 1990. taj broj se popeo na 60 odsto više.

U Maleziji je prosečna zarada Kineza dva puta veća, a na Jamajki i tri puta veća od zarade starosedelaca – iako su Kinezi u te zemlje došli kao siromašni i neuki, uglavnom i nepismeni radnici. Već druga generacija je, zahvaljujući vrednom radu i štedljivosti svojih roditelja, kao i stečenom školovanju, uspela da se izdigne iz statusa fizičkih radnika i prodre u krugove trgovaca, preduzetnika i ljudi slobodnih zanimanja. Još 1911. godine polovina svih Kineza u Maleziji spadala je u grupu običnih radnika, a dvadeset godina kasnija takvih je bilo samo 11 odsto. Na Tajlandu, u Indoneziji i Maleziji zapravo su Kinezi bili ti koji su omogućili privredni razvoj. Kako piše Tomas Sovel (Thomas Sowell), Tajlanđani i Maležani su praktično bili posmatrači. I sve su to Kinezi uspeli uprkos neprijateljstvu i mržnji većinskog stanovništva, mržnji koja se povremeno praznila i u pogromima, sve to uprkos državnoj i društvenj diskriminaciji koju su trpeli!

Na primeru Indijaca i Japanaca može se pokazati kakav pozitivan uticaj na privredu zemlje-domaćina može imati kultura koju sa sobom donose doseljenici. U SAD su 1969. porodični prihodi porodica japanskog porekla bili za 32 odsto bili viši od proseka za čitavu zemlju, a 1990. godine su bili veći čitavih 45 odsto. Uz to je išla, kao i u slučaju Kineza, sve veća integracija i društveno prihvatanje, kao i porast broja mešanih brakova. Tri četvrtine svih Amerikanaca japanskog porekla 1980. godine umelo je da govori još samo engleski. Japanski doseljenici su bili uspešni i u Kanadi – u oba slučaja suprotstavljajući se priličnom otporu proizašlom iz resantimana prema Japancima, dodatno pojačanog zbog Drugog svetskog rata.

U Ugandi indijski došljaci čine jedva nešto više od jednog procenta stanovništva, ali zato na njih odlazi od 35 do 50 odsto nacionalnog proizvoda. Došlo je do prave privredne katastrofe kada ih je Idi Amin proterao 1972. godine. Indijci su i u Keniji važan privredni činilac. U obe te zemlje oni prosečno zarađuju nekoliko puta više od domaćina Afrikanaca. U istočnom delu Afrike Indijci su privredno uspešniji čak i od tamošnjih evropskih doseljenika.

U poslednjem od mnogobrojnih govora u kojima pohvalno govori o emigraciju, generalni sekretar Ujedinjenih nacija je rekao da doseljenici mogu ne samo da pomognu sebi, već mogu, "u najboljem slučaju", da budu od koristi i zemljama u koje dolaze. Zaista. Ali postoje i drugačiji slučajevi. Prema podacima Centra za turske studije, Turci u Nemačkoj proizvode 2,2 procenta bruto proizvoda Nemačke, a čine 2,6 odsto stanovništva. To ne mora da znači da oni nisu od koristi toj zemlji – ali svakako su od manje koristi nego neke druge doseljeničke grupe. Ekonomski posmatrano, neka grupa postaje problematična tek kada troškovi koje stvara premašuju koristi koje donosi.

Može se pretpostaviti da je takav slučaj, recimo, u Engleskoj u kojoj 61 odsto tamošnjih Bangladežana i 40 odsto Pakistanaca nema posao i ne učestvuje u bilo kakvoj privrednoj delatnosti. (Prosečna stopa nezaposlenosti među etničkim manjinama u Engleskoj iznosi 41 odsto.) Više od četiri petine Pakistanaca i Bangladežana ima porodične prihode koji su za polovinu manji od prosečnih prihoda u celoj Engleskoj. S druge strane, prihodi Indijaca su daleko iznad proseka za bele Engleze. Osim toga, 48 odsto Pakistanaca i 60 odsto Bangladežana ima veoma nisko ili nikakvo školsko obrazovanje. Poređenje sa drugim doseljeničkim grupama pokazuje da muslimani, generalno uzev, imaju manje uspeha u školi od svih ostalih takvih grupa, a pre svega od Kineza i Indusa. (Za celokupnu EU važi da 87 odsto doseljenika ima loše ili nikakvo školsko obrazovanje; u Nemačkoj žive oni koji su "najdalje od bilo kakve škole".)

U Švedskoj stopa zaposlenosti iznosi 74 odsto, ali među turskim doseljenicima ona je 42 odsto, među Libancima 31 odsto, Iračanima 21, a Somalijcima 12 odsto. Što će reći, 58 odsto Turaka i 88 odsto Somalijaca nije ni u kakvom ugovorom regulisanom poslovnom odnosu. To svakako nisu oni "najbolji slučajevi" o kojima je govorio Kofi Anan. Prosečna zarada po glavi među doseljenicima (koji su 80 odsto iz islamskih zemalja) u Danskoj manja je 41 odsto od zarade Danaca.

I u SAD se doseljeničke grupe uveliko razlikuju po svom privrednom uspehu: ako osnovu prosečne zarade 1970. godine označimo cifrom 100. onda zarada Amerikanca japanskog porekla iznosi 132, kineskog 112, a zarada onih meksičkog porekla samo 76. Na pragu XXI veka 22,8 odsto latinoameričkih doseljenika je živelo u siromaštvu – dok je samo 7,7 odsto belih Amerikanaca bilo u toj kategoriji. Sporno je pitanje da li meksički doseljenici američku državu koštaju više nego što sami preko poreza uplaćuju u državnu kasu. Lorens Harison (Lawrence Harrison) ovako sumira rezultate istraživanja: "Doprinos koji većina doseljenika daje svojim plaćanjem poreza ne pokriva troškove onoga što se za njih izdvaja, i to naročito ako se uzme u obzir i oblast obrazovanja". Niske kvalifikacije doseljenika podrazumevaju da oni imaju visoke zahteve od socijalne države. Kao i muslimanski doseljenici u Evropi, tako i Meksikanci u Americi imaju potprosečno obrazovanje i potprosečni uspeh u školi. "Škola i univerzitet nikada nisu jedan od glavnih ciljeva i vrednosti koje usmeravaju Amerikance meksičkog porekla", kaže Sovel.

Slabiji uspeh u privredi i u prilagođavanju često se objašnjava diskriminisacijom koju te grupe trpe – ksenofobijom, predrasudama i rasizmom koji vlada u većinskom okruženju. Svega toga je bilo, ima i ne bi trebalo da ga bude prema bilo kome, odakle god da je došao. Ali negativni stavovi društva nisu dovoljno da objasne neuspeh pošto oni postoje i u nekim slučajevima kada su doseljeničke grupe uspešne (čak je neretko u tim slučajevima pomenuta negativnost još izraženija). Uspeh, odnosno neuspeh doseljenika manje zavisi od toga kako zemlja-domaćin reaguje na njih, a više od toga kako oni sami reaguju na tu zemlju, kako se u njoj ponašaju. A ovo poslednje uglavnom zavisi od kulture iz koje dolaze. Dakle, rasizam i diskriminacija ne predstavljaju, kako pokazuju primeri Kineza, Japanaca i Jevreja, uverljiv razlog za privredni neuspeh doseljeničkih grupa – pa čak ni u ekstremnim slučajevima državnog pritiska koji vodi sve do proterivanja.

Viševekovne migracije po čitavom svetu pokazale su da ljudi jedne kulture mogu biti jednako uspešni u najrazličitijim zemljama, te da ljudi različitih kultura, koji žive u jednoj zemlji, pod istim spoljašnjim uslovima i istim privrednim okolnostima, ne reaguju na isti način i ne postižu isti stepen uspeha. Ljudi sa sobom ne nose geografske osobenosti i klimu svoje postojbine, kao ni politički ili privredni sistem, već samo svoju kulturu.

U jednoj javnoj raspravi o doseljenicima i integraciji, početkom juna 2006. Godine, Šojble, ministar unutrašnjih poslova, rekao je da moramo shvatiti kako doseljavanje nije nikakva pretnja, već obogaćenje. Preskočio je Ananovo "barem u najboljem slučaju". Posle Drugog svetskog rata, nastavio je Šojble, uspešno su integrisani naši novi sugrađani koji su došli sa Istoka. Potrebna je zapanjujuća doza naivnosti da se pretpostavi kako Nemci koji su pobegli, ili su proterani sa istočnih područja – dakle ljudi koji pripadaju istoj naciji, istom jeziku, kulturi, veri, sa istim prethodnim nivoom školovanosti i profesionalnih sposobnosti – neće imati manje problema sa integracijom od ljudi za koje se sve to ne može reći. "Slepilo za boju kože" je vrlina kada se bavimo ljudima uopšte, a naročito doseljenicima, ali isto se ne može reći i za "slepilo za kulturne razlike".

Većina nemačkih doseljenika vanevropskog porekla stiže iz islamskog sveta i sa sobom donosi specifičnosti svoje kulture. Osim toga, većina njih su pripadnici ne srednjeg, već nižeg sloja, a naročito konzervativnog seljačkog sloja. Oni mogu poslužiti kao primer da se pokaže kako neki kulturni faktori mogu imati uticaja na uspeh ili neuspeh u privredi i integraciji. (1)

Mešani brakovi su jedan od ključih indikatora uspele integracija (i to, naravno, jednako važi i za doseljenike i za starosedelačko stanovništvo). U slučaju muslimana, nekoliko faktora sprečava pojavu mešanih brakova – najpre, islam dozvoljava samo muslimanima da se žene pripadnicama drugih vera, dok se to isto ne dozvoljava muslimankama. Tako je velikom delu doseljenika onemogućena ova vrsta integracije. Naravno, neće se sve muslimanke držati tog pravila, ali to jeste pravac u kome ih vodi ne samo njihova vera, već i njihova porodica. Konzervativni muslimani, zatim, očekuju da žena ostane kod kuće i da se bavi isključivo kućnim poslovima. Tako je unapred smanjen broj zaposlenih muslimana, iako ima dosta primera da se ovo pravilo ne poštuje. To odmah sa sobom povlači i manje porodične prihode – porodični prihodi Kineza u SAD su natprosečno visoki pored ostalog i zato što su kineske žene uglavnom zaposlene. Ako su ograničene samo na kućne poslove, muslimankama je onemogućeno da se nađu na još jednom važnom mestu integracije – radnom mestu u novom društvu. Žena tradicionalno podiže decu, i što je manja integrisanost žene, to su, ukupno uzev, manje šanse da će i dete biti integrisano.

Nadziranje i kontrola žene jer od žene zavisi čast muškarca i porodice, zatim inferioran položaj žene u islamu i islamskim kulturama – sve to je u velikoj meri različito od uloge koju žena ima u Nemačkoj. To može da izazove trvenja i u pogledu važenja nemačkih zakona, i u pogledu školovanja, zatim trvenja između muslimana i nemačkih žena koje zahtevaju jednaka prava, i to na radnom mestu, kada su u ulozi nadređenog, ili čak i u slobodno vreme, ali isto tako trvenja muslimana i nemačkih muškaraca koje ovi mogu prezirati kao ljude bez časti zato što dozvoljavaju da se žene jednako tretiraju i da preuzimaju kontrolu u svoje ruke.

Kulturne razlike mogu dovesti do toga da muslimani preziru Nemce i zato što piju alkohol i jedu svinjetinu, mogu iz smatrati za seksualno razuzdane nevernike. Prezir se može gajiti i prema nečistoti nevernika; ekstremni, ali ne i netipični primer za to su odvojena kupatila za muslimane i nemuslimane u jednoj francuskoj školi ili zahtev da se odvoje svlačionice za muslimane i nemuslimane; ili, recimo, odbijanje rukovanja ili uopšte pozdravljanja i bilo kakvog bližeg kontakta sa nevernicima.

Jednaka prava muslimana i nemuslimana u Nemačkoj u koliziji je sa jednim od osnovnih principa islama: islam vlada, a njime se ne može vladati. "Svuda gde žive muslimani, tu islam zahteva bespogovorno poštovanje", kaže Basam Tibi. U islamskim zemljama je tradicija da se nevernici mogu trpeti samo u ulozi podređenih i onih koji traže zaštitu, i nikako se mogu tretirati kao jednaki. Nemusliman nikada ne može naređivati muslimanu.

Jedan od ključnih negativnih faktora u integraciji – a potom i u pogledu privredne delatnosti – jeste vezanost za porodicu koja postoji kod konzervativnih muslimanskih doseljenika: dobrobit porodice i korist za porodicu su najviše vrednosti kojima se imaju podrediti sve ostale društvene vrednosti, svi zakoni i pravila. To podstiče nepotizam, korupciju i uopšte nepoštovanje meriokratskih principa i egalitarnih zakona kojih se drži većinski deo društva.

U tom slučaju se zakoni i policija zemlje-domaćina ne posmatraju kao zaštita za sve, već kao nešto što sebi daje previše ovlašćenja i zadire tamo gde ne sme. Vezanost za porodicu zahteva od ljudi da stvore dvostruke standarde, socijalno ih izoluje i onemogućava im da stvore poverenje koje važno za integraciju i privredne aktivnosti. Kada ne postoji poverenje koje se proteže i preko granica porodice i familije, onda je teško sarađivati sa drugim ljudima. Tada nepoverenje i sklonost ka teorijama zavere dominiraju u odnosu prema spoljašnjem svetu. Privredna delatnost se u velikoj meri sastoji od saradnje sa drugima koji su van porodice i familije, i što se više tim stranim ljudima poklanja poverenje, i što im se više može verovati, to će privredna delatnost pojedinca bili uspešnija i iziskivati manje napora. Kulture poput islamske ili latinoameričke, u kojima je iz nekih razloga radijus poverenja veoma nizak, privredno zaostaju. Isto tako, vezanost za porodicu je osnovna forma antiindividualističkog kolektivizma. A individualizam je jedan od određujućih principa modernih zapadnih društava.

Naredni odlučujući kulturni faktor je spremnost na učenje, receptivnost jedne kulture u odnosu na druge. Tradicionalno islamsko društvo smatra da je ono najbolje od svih društava i da od drugih nema šta da nauči. Ta kulturna arogancija predstavlja važnu prepreku u integraciji i ima svoje negativne privredne posledice. Doduše, i tradicionalne muslimanske porodice često imaju pozitivan stav prema školi i učenju, ali tada se obično radi o ortodoksnim i proverenim sadržajima kojima se održavaju i prenose vlastita kultura i religija, obično je reč o Kuranu, prorocima i islamskoj učenosti, o slavnoj arapskoj ili turskoj istoriji.

Međutim, nemački školski sistem ne nudi takve sadržaje već podstiče na kritičko mišljenje, "postavljanje pitanja", inovativnu kreativnost. Stoga muslimanska deca koja su uspešna u školi, a to su uglavnom devojčice, predstavljaju pretnju porodičnoj koheziji, autoritetima i kontroli patrijarha. Turska i arapska deca u nemačkim školama već dugo vremena nisu mnogo uspešna i to se ne može objasniti samo manjkavostima nemačkog obrazovnog sistema – druge doseljeničke grupe, na primer Vijetnamci, neuporedivo su uspešniji. Početkom godine je objavljeno da raste siromaštvo među doseljenicima. "Najviše siromašnih ima među građanima koji su došli iz Turske… 2003. godine 23 odsto doseljenika je živelo u bedi", dok je za čitavu zemlju taj procenat iznosi 13,5. Na osnovu ispitivanja integrisanosti utvrđeno je da 37,9 odsto stanovnika stranog porekla u Berlinu nema posao, dok je samo 17,4 odsto nezaposlenih Nemaca. Gotovo 15 odsto stranaca preko 65 godina starosti dobija socijalnu pomoć, dok je u toj grupi samo 1,5 odsto Nemaca.

Ali ta razlika u sposobnostima različitih kultura za privredni razvoj i integraciju možda bi se mogla manje dramatično predstaviti ukoliko bismo podsetiti na primer jednog analognog odnosa – na odnos različitih jezika. Polazeći od toga da su svi jezici jednako vredni i primereni svojim svrhama, primećujemo kako neki jezici predstavljaju bolju osnovu za učenje nekih drugih strani jezika, odnosno onaj kome je nemački ili holandski maternji mnogo lakše od Kineza ili Tajlanđana naučiti engleski jezik i to zato što se kineski i tajlanski mnogo više nego njegov maternji jezik razlikuju od engleskog. Takođe, ako želim da naučim engleski ili kineski, moram da vodim računa o specifičnim problemima vezano za to iz kog maternjeg jezika dolazim. Isto je i sa kulturama koje se nalaze bliže ili dalje željenim ciljevima privrednog razvoja i kojima je onda lakše ili teže da ostvare te ciljeve.

Čini se da je uverljiva, i empirijom dovoljno potvrđena teza da je kultura važan faktor u integraciji doseljenika, kao što je važan faktor i u pogledu privrednog uspeha i političkog razvoja nacija. Zbog čega je onda kulturalizam – tako su ovu tezu nazvali njeni protivnici – s jedne strane toliko dugo zanemarivana, a sa druge strane toliko kritikovan?

Posle Drugog svetskog rata ovde u Nemačkoj su dominirala dva pogleda na stvari: kulturni relativizam i univerzalistička ekonomska nauka. U temelju kulturnog relativizma stoji sledeći stav: "Sve kulture su jednako vredne i, ukupno uzev, svuda ispunjavaju iste zadatke". To je od Drugog svetskog rada bila dominantna paradigma koja je podržana i zvanično – recimo od strane Unesco-a. U okviru objašnjenja otkud razlike između naroda kultura je zamenila hipoteze o klimi i rasi – ali pod uslovom jednake vrednosti svih kultura, iz čega onda, kako se čini, nužno sledi da sve kulture mogu jednako dobro služiti svim važnim ciljevima, pa tako i ciljevima uklanjanja gladi, zaštiti od bolesti i proizvoljnog nasilja, jednom reči, postulatima UN Povelje o ljudskim pravima.

Kulturna antropologija i etnologija su bile vodeće nauke u toj paradigmi. Kao botaničari koji ne prave razliku između korisnih i otrovnih biljaka, tako su bogu i etnologu sve kulture bile jednake, i jednako vredne. Ali dok se iz perspektive poljoprivrede ipak moglo govoriti o korisnosti ili štetnosti nekih biljaka, u području kulture nije bilo moguće postaviti pitanje manje ili veće pogodnosti neke kulture za privredni razvoj ili za poštovanje ljudskih prava. To je previše podsećalo na kolonijalističko ili rasističko preziranje stranih kultura. I pošto su sve kulture jednako vredne i jednako funkcionalne, onda je besmisleno u bilo kojoj kulturi tražiti objašnjenje za različit privredni razvoj.

Etnologija je predstavnik kulturnog relativizma koji bi bilo bolje nazvati kulturnim apsolutizmom pošto on izoluje pojedinačne kulture i apsolutizuje njihov zahtev za važenjem. Istinito i lažno, dobro i loše, lepo i ružno, bogato i siromašno, zdravo i bolesno – sve je to to samo u odnosu prema kulturi jednog društva i o svakoj stvari se može suditi samo u okviru pojedinačne kutlure, a ne na osnovu opštih, univerzalnih merila budući da takva merila, po mišljenju kulturnih relativista, ne postoje.

Vrlo brzo je postala očigledna napetost između kulturnog relativizma i opštih, univerzalnih vrednosti i prava: američko Antropološko društvo se 1948. godine suprostavilo donošenju Povelje o ljudskim pravima u Ujedinjenim nacijama i to sa obrazloženjem da se time ostatku sveta nameću zapadne vrednosti. Očigledno je da različite kulture nemaju isti, već različit odnos prema opštim ljudskim pravima. Ali o tom problemu se dugo nije ni raspravljalo i on nije privlačio pažnju pošto se polazilo od prinicipijelne spojivosti relativističke i univerzalističke pozicije. Posledično, glavna težnja kulturnih relativista i multikulturalista postalo je očuvanje i zaštita različitih kultura je, a ne njihovo menjanje. Želju da se strane kulture konzervišu obično prati i njihovo romantično uzdizanje, što je zapadna tradicija koja postoji već tri stotine godina. Zapadne fantazije o dalekim kulturama koje žive bez društvenih stega, koje su nematerijalističke, čulne i usklađene sa prirodom, dodatno su otežale realističko sagledavanje tuđih kultura (a onda i vlastite).

Međutim, od devedesetih godina naovamo pojavili su se istraživački projekti i naučna dela u kojima se dovodi u pitanje pretpostavljena funkcionalna jednakost i jednaka vrednost svih kultura: očigledno je da postoje kulture koje bolje zadovoljavaju osnovne ljudske potrebe kao što su ishrana, zdravlje, sigurnost od nasumičnog nasilja, kao što je očigledno da postoje i sick societies , bolesna društva, da citiramo provokantni naslov važnog dela etnologia Roberta B. Edžertona (Robert B. Edgerton). Jedan drugi naučnik, istoričar privrede Dejvid Lendis (David Landes), govori čak o kulturama koje su, u privrednom pogledu, "toksične". Za razliku od etnologije i kulturne antropologije, socijalne nauke su sačuvale kulturalističke postavke i dalje ih razvile. Sve to se odvijalo u dugačkoj senci Maksa Vebera u njegovog glavnog dela Protestantska etika i duh kapitalizma, koji se može shvatiti kao temelj naučnog kulturalizma.

Druga paradigma, pored multikulturalizma, koja se suprostavila struji kulturalizma, jeste paradigma moderne ekonomije. U njoj su šezdesetih godina zavladali takozvani formalisti koji tvrde da su metode ekonomije kulturno neutralne i univerzalno važeće. U osnovi tog pristupa nalazi se model homo oeconomicus (to jest Rational Choice Theory) koji je primenjiv na sve i koji govori da čovek u osnovi uvek teži maksimizaciji koristi i minimizaciji troškova, te da pod istim privrednim podsticajima uvek u osnovi jednako reaguje. Kako piše ekonomista Vilijem Isterli (William Easterly) u kritici kulturaliste Lorensa I. Harisona (Lawrence E. Harrison), mnogo toga govori u prilog stava da su "ljudi svuda isti i da će reagovati na prave ekonomske okolnosti i podsticaje". Ekonomisti ne spore da je čovek i nešto više od pukog homo oeconomicus, ali to u privredi ne igra nikakvu ulogu. Ekonomska pitanja se mogu rešiti pomoću instrumentarijuma ekonomske nauke – ali kako?

Ovi ekonomisti smatraju da teza o uticaju kulture na privrednu delatnost ne može da se svede ispitivanje preciznih odnosa uzrok-posledica, dakle nije dostupna statističko-matematičkom i strogo empirijskom istraživačkom postupku koji mnogi od njih smatraju za osnovu svoje nauke. (Inače, hvale vredno istrajavanje na naučnim standardnima postaje problematično kada blokira pitanja koja su relevantna za sam predmet nauke. Postoje različiti stepeni naučnosti, a ne samo alternativa između naučnosti i nenaučnosti i pametnije je važnom pitanju prići sa onim stepenom naučnosti koji nam stoji na raspolaganju nego to pitanje ignorisati ili dati na njega neki proizvoljni odgovor.) U tom slučaju je sve što ne priprada privredi neka vrsta negativa, nekakva prepreka privredi, odnosno – treba privredu prepustiti samoj sebi i svi će prosperirati. Privredni rast se uzima kao normala, a samo neuspeh neke zemlje zahteva objašnjenje. Taj neuspeh se po pravilu posmatra kao rezultat uplitanja u privredne procese.

Bilo zato što sama realnost sve više protivreči obema pomenutim teorijama, bilo zato što raste svest o protivrečnostima koje oduvek postoje u toj poziciji, počev od devedesetih sve je više naučnika koji izlažu poziciju kulturalizma, diskutuju o njoj i prihvataju je, i već se može govoriti o izvesnom "kulturalističkom zaokretu". Lorens I. Harison je 1985 objavio ključno delo Underdevelopment Is a State of Mind (Nerazvijenost je stanje duha) ; on je stručnjak za razvoj i kao mladi idealista je počeo da radi u Kenedijevom "Savezu za napredak" u Latinskoj Americi. Njega je, gotovo protiv njegove vlastite volje, do kulturalističkih pozicija dovelo višedecenijsko iskustvo rada na razvoju i razvojnoj politici. Sa knjigom Who Prospers? (Ko prosperira?) pokušao je 1992. godine da objasni kakvo dejstvo kulturne vrednosti imaju na privredni i politički razvoj. A onda je 2000. godine, zajedno sa Samjuelom P. Hantingtonom (Samuel P. Huntington) napisao programsku knjigu Culture Matters (Kultura je važna) . Zatim je 2006. objavio The Central Liberal Truth (Glavna liberalna istina) u kojoj ispituje kako politika može da pozitivno izmeni jednu kulturu.

Istoričar privrede Piter Temin (Peter Temin) je 1997. godine pred američkim Društvom istoričara privrede održao predavanje pod naslovom "Da li je u redu govoriti o kulturi?", u kome je na to pitanje odgovorio potvrdno: jeste u redu. Naredne godine je objavljena knjiga Wohlstand und Armut der Nationen (Bogatstvo i siromaštvo naroda) Dejvida Lendisa u kojoj on odlučno zastupa kulturalističku poziciju. Od Landesa potiče i kulturalistička parola "Maks Veber je bio u pravu". Jedan drugi važan istoričar privrede – sva je prilika da poznavanje istorije privrede dovodi naučnike do kulturalističkih pozicija – nedavno je objavio vrlo uravnoteženo istraživanje u kome je rezervisano pružio podršku kulturalizmu u ekonomiji. Naophodno je pomenuti i američkog naučnika i istoričara Tomasa Sovela koji je u brojnim delima demonstrirano kulturalističku postavku uz pomoć mnoštva materijala.

Kada kulture posmatramo sa stanovišta pitanja koliko one podstiču ili onemogućavaju dobrobit i blagostanje čoveka, odnosno slobode i ljudska prava, onda ćemo ustanoviti da postoje jasne razlike između različitih kultura i moćićemo da ih onda iz tog aspekta vrednujemo. Štaviše, to moramo da učinimo ukoliko smo zainteresovani za promene koje će doneti boljitak. Te promene nabolje mogu da budu "zahtevane i podržavane" spolja, ali zapravo ih mogu izvršiti samo kulture o kojima se radi, a ne mogu biti spolja, ili čak prisilno nametnute.

Siegfried Kohlhammer, "Kulturelle Grundlagen wirtschaftlichen Erfolgs" Merkur, 11/2006.

"Teškoće koje zapadna, snažno sekularizovana društva poput nemačkog mogu imati sa doseljenicima pre svega se tiču islama, odnosno ljudi koji su pod njegovim uticajem – i obrnuto. Zašto bi trebalo to da prećutimo?" Volfgang Ginter Lerč (Wolfgang Günter Lerch) u Frankfurter Allgemeine Zeitung, 17. jul 2006.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM