Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo NIN

   

 

Henri Kisindžer

Ne odbacujte Putinovu inicijativu

Kremlj je pokrenuo odvažnu inicijativu za uspostavljanje dosad neviđene saradnje između NATO-a i Rusije u otklanjanju opasnosti od iranskih nuklearnih raketa. To predstavlja možda istorijsku šansu za zajedničko rešavanje problema sa kojima se istovremeno suočavaju sve zemlje

Planirano instaliranje elemenata američkog protivraketnog sistema u Češkoj Republici i Poljskoj ponovo je rasplamsalo debatu o sistemu protivraketne odbrane, koja traje već bezmalo 50 godina.

Ponovo su izbila dobro poznata sporenja iz vremena hladnog rata budući da Rusija osporava potrebu za razmeštanjem pomenutih elemenata i tvrdi da je pravi cilj tog sistema neutralisanje ruskih strateških snaga, a ne opasnosti koja preti od Irana, kako to tvrdi Bušova administracija.

Kremlj je, međutim, pored toga što je uputio oštru kritiku pokrenuo i odvažnu inicijativu za uspostavljanje dosad neviđene saradnje između NATO-a i Rusije u otklanjanju opasnosti od iranskih nuklearnih raketa.

Ideja o sistemu protivraketne odbrane nije u Sjedinjenim Državama lako prihvaćena. Predlog predsednika Ričarda Niksona iz 1969. godine o stvaranju protivraketnog sistema Kongres je sasekao u korenu. Da bi sačuvala njegovu suštinu, Niksonova administracija je 1972. sklopila Sporazum o antibalističkim raketama, kojim je zaustavljen dalji razvoj sistema protivraketne odbrane na obe strane uz istovremeno postizanje dogovora koji je rezultirao prvim ograničenjima u pogledu povećanja sovjetskog ofanzivnog raketnog arsenala.

Situacija u svetu se u narednim decenijama drastično promenila, što je navelo na preispitivanje ranijih odluka. Prvo, raspadom Sovjetskog Saveza je u doglednoj budućnosti prestala da postoji idejna osnova doktrine odvraćanja kroz razvoj kapaciteta za potpuno uništenje na obe strane. Drugo, stvaranje protivraketnog sistema je zahvaljujući tehničkom napretku postalo mnogo realnija mogućnost. I, treće, širenje nuklearnog oružja i raketne tehnologije je stvorilo dotad neviđenu opasnost od slučajnog lansiranja raketa ili njihove upotrebe od strane otpadničkih država.

Javilo se, pored toga, i moralno pitanje kako bi bilo koji predsednik čak i posle najmanjeg mogućeg nuklearnog napada mogao da objasni zašto je odlučio da stanovništvo ostavi nezaštićeno iako mu je na raspolaganju stajala pouzdana tehnologija za ublažavanje posledica napada ili za njihovo potpuno izbegavanje.

Sve to je navelo Bušovu administraciju da se 2002. godine povuče iz Sporazuma o antibalističkim raketama i započne izgradnju globalnog protivraketnog sistema koji bi trebalo da osujeti napade manjih razmera, pre svega od strane otpadničkih država. Instaliranje tog sistema je počelo na Aljasci, a u njega se sada integrišu i neke od postojećih radarskih stanica na drugim lokacijama. Planirano postavljanje jednog radara u Češkoj Republici i malog broja raketa-presretača u Poljskoj predstavljalo bi prvo instaliranje novih elemenata eksplicitno namenjenih protivraketnoj odbrani izvan teritorije Sjedinjenih Država.

Rusija, koja je američko povlačenje iz Sporazuma o antibalističkim raketama 2002. godine prihvatila praktično bez ikakve rasprave, reagovala je žučno na instaliranje elemenata protivraketnog sistema u Poljskoj i Češkoj. To ne treba da čudi.

Moskva je, naime, oduvek pokazivala veliko interesovanje za protivraketnu odbranu.
Sadašnji američko-ruski dijalog se odvija po ustaljenom obrascu. Njegov značaj, međutim, daleko prevazilazi strateške okvire. U ponašanju ruskog predsednika Vladimira Putina od govora punog kritika koji je održao u Minhenu može se naslutiti ogromna ozlojeđenost zbog približavanja vojnih kapaciteta NATO-a granicama Rusije uz nepoštovanje garancija koje, po mišljenju Moskve, sprečavaju da se to desi, naročito kada je reč o savremenoj vojnoj tehnologiji.

Argment Sjedinjenih Država da je cilj instaliranja protivraketnog sistema sprečavanje napada iz Irana se odbacuje uz obrazloženje da Iran verovatno još deset i više godina neće biti u mogućnosti da svojim raketama dopre do teritorije Sjedinjenih Država. Rusija smatra da za te aktivnosti zbog same njihove prirode mora da postoji dublji razlog, usmeren protiv ruskih interesa. Retorika Moskve nalazi odraza u njenoj taktici. Ona je pokrenula intenzivnu diplomatsku kampanju kako bi izvršila pritisak na NATO i Sjedinjene Države da odustanu od razmeštanja elemenata protivraketnog sistema u srednjoj Evropi.

Uz to je povukla garancije da nijedna ruska raketa neće biti usmerena na teritoriju zemalja članica NATO-a.

Postoje, ipak, i nagoveštaji konstruktivnijeg stava. Putin je izneo zanimljiv predlog koji bi mogao da bude od velikog značaja na duge staze – da se postojeći ruski radar za otkrivanje raketa koji postoji u Azerbejdžanu ili radar čije se instaliranje planira na jugu Rusije integrišu u sistem protivraketne odbrane Amerike i NATO-a od napada Irana. Iako je taj predlog neprihvatljiv u obliku u kom je iznet, on sadrži viziju paralelnog ostvarivanja strateških interesa, što bi moglo da posluži kao presedan za rešavanje drugih problema u svetu.

Rusija i Sjedinjene Države su suočene sa nastankom svetskog poretka čije opasnosti, ali i mogućnosti, prevazilaze sposobnosti bilo koje države da se sa njima sama uhvati u koštac ma kako moćna bila. Širenje oružja za masovno uništenje, radikalni džihad, životna sredina, svetska privreda, sve su to pitanja koja nameću potrebu zajedničkog angažovanja. Čini se da predsednici i ministri spoljnih poslova to odlično shvataju, a odnosi među njima su prijateljski i ispunjeni ozbiljnim naporima usmerenim na saradnju. U javnosti, međutim, ponovo oživljava raspoloženje nalik onom iz vremena hladnog rata.
Ne sme se dozvoliti da se taj trend ustali. Sjedinjene Države i Rusija se više ne nadmeću za ulogu svetskog lidera. Razmeštanja vojnih kapaciteta jedne zemlje nisu više uperena protiv one druge zato što su obe suočene sa drugim, većim opasnostima.

Mnogi Amerikanci shvataju da brojni svetski problemi mogu na najbolji, a možda i jedini način da budu rešeni putem američko-ruske saradnje. To navodi na zaključak da ruski lideri bez sumnje znaju da njihova zemlja ne može ništa da dobije od globalnog nadmetanja sa Sjedinjenim Državama.

Naravno, svaka strana ima i nacionalne interese, koji ne moraju obavezno da se podudaraju.

Amerika treba da pokaže veće razumevanje za složenu situaciju u kojoj se Rusija nalazi. Moskva, pak, mora da shvati da je stavila do znanja da je uzimaju zdravo za gotovo i da pretnje nisu put za stvaranje osećaja zajedništva.

Prvi problem koji treba rešiti, jeste pitanje protivraketnog sistema. NATO savez je omogućio Americi da izađe iz izolacije i krene u pravcu saradnje sa svetom. Zbog toga od nje ne treba tražiti da odustane od poduhvata za koji su Češka Republika i Poljska dale saglasnost kako bi ojačale svoje veze sa Amerikom i koji američko rukovodstvo smatra važnim za bezbednost Amerike.

Ali, ono što Amerika može i treba da učini, jeste da ograniči planirano instaliranje elemenata sistema protivraketne odbrane na otklanjanje opasnosti koje prete od otpadničkih država, što je njen proklamovani cilj, i da pronađe način da definiše konkretne korake koji će instaliranje protivraketnog štita u srednjoj Evropi odvojiti od strategije za hipotetički i vrlo malo verovatan rat sa Rusijom.

Iza tih tragova tradicionalne kontrole naoružanja nazire se mogućnost novog pristupa međunarodnom poretku. Putinova inicijativa za povezivanje sistema za upozoravanje NATO-a i Rusije predstavlja možda istorijsku inicijativu za zajedničko rešavanje problema sa kojima se istovremeno suočavaju sve zemlje ili bi u to mogla da preraste. To je jedan od onih planova koje je lako kritikovati sa tehničke tačke gledišta, ali je, možda u istoj meri kao i Reganovi “Ratovi zvezda”, najava budućnosti koja će doneti sasvim nove kreativne šanse. To vas navodi da zamislite istinski globalan pristup aveti širenja nuklearnog naoružanja, kojoj se do sada suprotstavljalo uglavnom kroz politiku pojedinačnih zemalja. To bi moglo da otvori put za rešavanje drugih problema sličnih razmera.

Naravno, sasvim je moguće – možda čak i verovatno – da je predlog Kremlja pre svega taktički potez čiji je cilj da se “raskrinkaju” nepostojeći američki planovi upereni protiv ruskih strateških snaga, da se izazove raskol u NATO-u kroz analiziranje ruskih predloga u Savetu NATO-a i Rusije i da se ovaj novi predlog uslovi odustajanjem od planiranog razmeštanja američkih vojnih kapaciteta u Poljskoj i Češkoj Republici.

To bi bila šteta zato što bi uspešni pregovori – čak i ozbiljan napor u tom pravcu – stavili u sasvim novi kontekst pregovore sa Iranom o neširenju nuklearnog naoružanja, što bi možda vremenom rezultiralo širim pristupom i drugim svetskim problemima.

Ruski predlog stoga zaslužuje detaljnu analizu. Kako bi takav sistem funkcionisao? Kako bi predviđeni sistem reagovao na sopstvena upozorenja? Kako će druge države sa sličnim interesima biti uključene u njega?

Ako na ta pitanja bude dat pozitivan odgovor – drugim rečima, ako dotične zemlje udruže svoje strategije za zaustavljanje širenja nuklearnog oružja – biće stvoren novi okvir za rešavanje brojnih drugih pitanja.

Ono što je počelo kao debata o najdestruktivnijoj vrsti oružja će na taj način prerasti u trasiranje puta ka jednom mirnijem svetu.

(Tribune Media Services – Čikago)

 

 

 
 
Copyright by NSPM