Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Tomas Karaders

Demokratski krstaški mit

Primedba izdavača: U svom govoru, koji je održao u utorak u Pragu, predsednik Buš je rekao: „Najmoćnije oružje u borbi protiv ekstremizma nisu meci i bombe, već univerzalna težnja ka slobodi. Sloboda je delo našeg Tvorca, i težnja svake duše. Sloboda je najbolji način da se ostvari kreativnost i ekonomski potencijal svake nacije. Sloboda je jedini društveni poredak koji vodi ka pravdi. Ljudska sloboda je jedini način da se ostvare ljudska prava... Sjedinjene Države teže ostvarivanju što veće slobode i demokratije kao najboljih mogućih alternativa protiv represije i radikalizma.“

Predsednik je posebno istakao Belorusiju, Burmu, Kubu, Severnu Koreju, Sudan, Zimbabve, Iran i Siriju. U sledećem broju „Nacionalnog interesa“ za juli/avgust 2007. godine (broj 90), nekoliko autora se pozabavilo Bušovim stavljanjem slobode na dnevni red. Sledi odlomak iz dela „Demokratski krstaški mit“ u kome je Tomas Karaders dao svoj doprinos pomenutoj temi.

Dok je pažnja Vašingtona usmerena na određivanje pogodnog i poželjnog pravca spoljne politike posle Buša, dotle su u porastu brojni pozivi za povratak u realnost. Svi se slažu u tome da bi Sjedinjene Države trebalo da se povuku iz, kako se ovde često karakteriše, nesmotrenog Bušovog krstašog pohoda prilikom promovisanja demokratije u svetu. Nema sumnje da Sjedinjene Države moraju da izvrše ozbiljan zaokret u svojoj spoljnoj politici. Utisak je da je promovisanje demokratije, koja ima dominantnu ulogu u Bušovoj politici, postao mit. Zapravo, predsednik Buš je uobličio velelepnu retoriku za promovisanje demokratije kroz pozivanje na sveopštu težnju ka slobodi. U administraciji je mnogo ljudi posvetilo veliku pažnju tome kako bi SAD mogle da daju još veći doprinos širenju demokratije u svetu, tako da su prodemokratske namere opstale uprkos ograničenjima koja su nametali tradicionalni imperativi o privrednim i bezbednosnim interesima SAD. Ispostavilo se da su glavni motivi Bušove politike, sa posebnim izuzetkom intervencije u Iraku, u velikoj meri sprovedeni u praksi, s tim da su demokratija i ljudska prava praktično potisnuti u drugi plan.

Bliski istok se smatra epicentrom Bušovog, navodnog, uvođenja demokratije. Zbog ambicija, koje su izuzetno promenljivog karaktera, teško da se intervencija u Iraku može nazvati opravdanom. Na uverljivosti gubi i predsednikova uporna tvrdnja da je u pitanju demokratska misija. Demokratski „ bona fides “ u Iraku od strane administracije, od samog početka je bio onemogućen zbog činjenice da su SAD odlučile da izvedu intervenciju, na prvom mestu, iz ne baš najjasnijih bezbednosnih razloga, uključujući i želju da zadaju još jedan udarac (pored Avganisatana) posle 11. septembra kako bi impresionirali svet svojom američkom odlučnošću, a tu je odigrala ulogu i istinska zabrinutost zbog navodnog zahteva Sadama Huseina za oružjem za masovno uništenje. Uspostavljanje demokratije dobilo je na važnosti tek nekoliko meseci posle invazije, kad su sva druga obrazloženja već bila iscrpljena. Postojanje i drugih potencijalnih interesa SAD, kao što su nafta ili mogućnost da se uspostavi dugotrajna vojna baza u Iraku, doveli su u sumnju demokratske namere američke administracije. Tu je i odugovlačenje administracije da obezbedi neophodna sredstva za stabilizaciju Iraka posle odlaska Sadama.

Bušovo nametanje demokratije u ostalom arapskom svetu je, u najboljem slučaju, neodlučno i nedovoljno prihvaćeno. Nakon 11. septembra, ideja o potpunom demokratskom preobražaju Bliskog istoka za Vašington predstavlja način za sasecanje u korenu radikalnog islamizma. U oštrom obračunu sa prošlošću, predsednik Buš je počeo energično da govori o mogućnosti i važnosti uvođenja demokratije u arapskim zemljama. Administracija je preduzela skromne mere kako bi podržala to zvučno retoričko pridobijanje arapskih autokrata za političku reformu, i osnovala je regionalnu proreformističku pomoćnu inicijativu („Inicijativa za partnerstvo sa Bliskim istokom“ - MEPI) nagrađujući reformatore ekonomskim „šargarepama“, kao što je sporazum o slobodnoj trgovini sa Marokom.

Čak i na samom vrhuncu 2004-2005, taj podstrek za promenama, uprkos svemu, imao je relativno slab odjek među autokratama - američkim prijateljima - u regionu. Za pridobijanje zapravo nije bilo dovoljno „šargarepa“, inicijativa za pomoć je bila slabo finansirana i nepouzdana (fondovi u MEPI na godišnjem nivou nikad nisu prelazili 100 miliona dolara, a trenutni zahtev Kongresu za MEPI je 40 miliona) i predstavlja vrlo skroman ekonomski podsticaj.

Mada su predsednik Buš i nekoliko njegovih saradnika pokretači ideje o demokratskom preobražaju Bliskog istoka, Sjedinjenim Državama ne preostaje ništa drugo nego da nastave da održavaju čvrste veze sa arapskim autokratama, kako bi zadržali saveznike među domaćinima u arapskim zemljama. Štaviše, ti razlozi su samo ojačali antiterorističku kampanju i potrebu za što čvršćom saradnjom sa arapskom policijom i obaveštajnom službom; rast cena nafte je proizveo još veće razlike među režimima koji su bogati ovim energentom, i tako dalje. Uostalom, novi interes koji su SAD pronašle u arapskoj demokratiji izazvao je zabrinutost kod mnogih političara i posmatrača u SAD, da bi brze političke promene u regionu mogle da ojačaju islamističke snage koje su neprijateljski raspoložene prema SAD.

Zato je od samog početka, Bušovo javno podržavanje arapske demokratije bilo samo kamuflaža za duboke političke konflikte između neprestane potrebe da se uspostavi stabilnost i novog imperativa za fundamentalnim promenama. U protekle dve godine, želja za uspostavljanjem stabilnosti potpuno je bacila u zasenak potrebu za promenama. Serija događaja u regionu: izborna pobeda islamista u Egiptu, Palestini i Libanu, novi napori SAD da pridobiju jednog saveznika u arapskim zemljama što bi im pomoglo da se suprotstave sve većem iranskom uticaju i pogoršanje političke i bezbedonosne situacije u Iraku, u velikoj meri su uticali na administraciju da prekine pro-demokratsko agitovanje. I dok je Kondoliza Rajs u junu 2005. prilikom njenog boravka u Kairu otvoreno govorila o interesovanju SAD za demokratski napredak u Egiptu, ona prilikom svog boravka u januaru nije čak ni spomenula demokratiju ili ljudska prava, uprkos političkim zaoštravanjima koja su bila u toku u Egiptu.

Dok je Bušova propaganda demokratije bila samo delimična čak i u svom epicentru, gotovo da je uopšte nije bilo u glavnim stavovima njegove politike prema ostalom delu sveta. Za početak, administracija je održavala čvrste i realno postavljene odnose sa Rusijom i Kinom, koje za Ameriku predstavljaju glavne (ili bar potencijalne) geostrategijske protivnike ili partnere. To je uticalo na ostvarivanje saradnje u mnogim važnim privrednim i bezbednosnim oblastima od zajedničkog interesa za ove tri zemlje, prilikom čega nije stavljan poseban akcenat na uvođenje demokratije, uprkos činjenici da su ove dve zemlje prolazile kroz fazu političke deliberalizacije.

Mada Bušov tim insistira na tome da je promovisanje demokratije suštinski element za rat protiv terorizma, svakodnevni napori koji se ulažu u borbu protiv terorizma dovode SAD u situaciju da ostvaruje saradnju sa nedemokratskim vladama, koje im mogu biti od koristi, ne samo na Bliskom istoku, već i u drugim krajevima sveta, naročito u Aziji i Africi. Buš je „medveđim zagrljajem“ prigrlio pakistanskog diktatorskog predsednika Perveza Mušarafa, koji predstavlja (klimav) oslonac u globalnom ratu protiv terorizma, kao i svaku krajnost u realnim nagodbama. Osim toga, u ime rata protiv terorizma, SAD je često vršio šokantne zloupotrebe zakonskih pravila i ljudskih prava zatvorenika u inostranstvu, kao i rezidenata i građana kod kuće. S obzirom na te činjenice, prava je misterija kako Bušov tim očekuje da svet na rat protiv terorizma gleda kao na težnju za „ostvarivanjem slobode“.

Kao rat protiv terorizma takođe se podrazumeva i intervencija u Avganistanu, posle koje je tamo došlo do određenog otvaranja prema demokratiji. Kao i sa Irakom, mnogi strani i domaći posmatrači su oprezni u pogledu tvrdnje Bušovog tima o njihovim demokratskim namerama u Avganistanu. Oni su svesni da je ta intervencija izvedena iz bezbedonosnih razloga, a ne zato što se u Sjedinjenim Državama iznenada rasplamsala želja za uvođenjem demokratije u Avganistanu. Administracija ni u ovom slučaju ne uspeva da uskladi neophodno angažovanje za učvršćivanje novog političkog poretka u Avganistanu, sa drugim brigama, kao što je, pre svega, Irak.

Administracija vodi međunarodnu energetsku politiku usredsređenu na pronalaženje pouzdanih izvora nafte i gasa u cilju izbegavanja dramatičnog rasta cena energenata, koja takođe ima veoma značajnu ulogu. Tako da se rat protiv terorizma ne sprovodi samo na Bliskom istoku, već i u centralnoj Aziji, na Kavkazu i u Africi, pri čemu se administracija dodvorava moćnim liderima (sa bogatim energetskim potencijalom), tako što prelazi preko „nepravilnosti“ u njihovoj politici. Otvorena pohvala potpredsednika Čejnija predsedniku Kazahstana Nursultanu Nazarbajevu prilikom njegove posete Astanu 2006. godine, bio je jasan primer ovakvog pristupa.

Ukratko, Bušovu spoljnu politiku posle Iraka čine sledeće komponente: moćne veze, rat protiv terorizma i međunarodna energetska politika, što odslikava suštinska nastojanja te politike, a da su pritom briga za demokratiju i ljudska prava svedena na najmanju moguću meru i podređena tradiconalnim interesima „teške“ ekonomije i bezbednosti. Mišljenje da globalnu politiku Džordža Buša čini univerzalna težnja ka slobodi - samo je jedna velika iluzija.

Ne može se poreći da, pored delimičnog uvođenja demokratije na Bliskom istoku, postoje neke suštinske pro-demokratske tendencije u Bušovoj spoljnoj politici. Administracija je vršila pritiske na nekoliko autoritarnih režima za uvođenje demokratskih promena, koristeći verbalno zastrašivanje, sankcije i demokratsku pomoć. Takve pritiske su osetile razne vlade uključujući Belorusiju, Burmu i Kubu, gde Sjedinjene Države nisu morale da vode računa o ekonomskim i bezbednosnim interesima. U nekoliko drugih slučajeva, administracija je vršila pritisak na vlade, u smislu pretnji na polju bezbednosti, kao što je slučaj sa Iranom, Severnom Korejom i Sirijom.

U tim slučajevima, međutim, bez obzira na to da li se prodemokratski interes nalazi iza tih pritisaka, do nekih promena u režimu je ipak došlo iz straha za bezbednost. Kad prođe izvesno vreme, pojaviće se potreba za usklađivanjem sa ovim režimima, ponovo iz bezbednosnih razloga, i tada će administracija, nesumnjivo, odneti pobedu.

Šire gledano, administracija se trudila da pruži podršku demokratizaciji u mnogim zemljama, koje su u nekoliko prethodnih decenija doživele otvaranja u politici, i koje sada ili lelulaju na svom putu ili se nespretno kreću napred. Ovde se misli na Ukrajinu, Gruziju, Salvador, Peru, Gvatemalu, Mozambik, Ganu, Makedoniju i druge zemlje, posebno na Latinsku Ameriku, zapadnu stranu bivšeg Sovjetskog Saveza, Balkan, subsaharsku Afriku i južnu i jugoistočnu Aziju. Takva podrška obično podrazumeva kombinaciju diplomatskih saveta i podsticaja, program za pomoć u sprovođenju demokratije i proreformski ekonomski podstrek. To vodi ka unapređenju institucionalizacije izgradnje demokratije u saradnji sa spoljno političkom birokratijom SAD, koja se sprovodi još od ranih 80-tih godina.Takvi brojni i nezanemarljivi napori zapravo su vrlo skromni i pre se mogu okarakterisati kao pomoć, nego kao vodeća snaga u političkom životu zemalja u kojima se primenjuju.

Još jedna vredna pažnje „strela u tobolcu“ promocije demokratije SAD, jeste i „Korporacija za milenijumske izazove“ (MCC). MCC teži ka tome da ostvari snažan pozitivan podsticaj u sprovođenju ispravne politike tako što siromašnim zemljama obezbeđuje znatnu sumu dolara u skladu sa njihovim socijalnim, ekonomskim i političkim pokazateljima. Skup prodemokratskih pokazatelja je ograničen, tako da su i neki nedemokratski uspeli da uđu u izbor za MCC pomoć, kao što su Maroko i Jordan. Osim toga, politički pokazatelji su izmešani i imaju sasvim određenu težinu.

Prema tome, komponente Bušove pro-demokratije u spoljnoj politici su višestruke i realne. Ali one ipak spadaju u podređene delove njegove šire politike, i u velikoj meri su strukturisane u okvirima realnih planova, ali sa težnjom ka globalnoj primeni (što bi moglo da se smatra kao nedovoljno realna osobina). Sa nekim izuzecima, prodemokratske komponente se odnose na zemlje sa manjim značajem za SAD, i, u suštini, zahtevaju nastavak programa i politike koji su pokrenuti od strane prethodnih administracija.

Imajući u vidu ograničenu ulogu koju promocija demokratije ima u spoljnoj politici predsednika Buša, postavlja se pitanje zašto je zajednički utisak u Sjedinjenim Državama da njegova politika predstavlja promociju demokratije „baziranu na steroidima“? Naravno da su neki, zavedeni tom uzvišenom retorikom, poverovali da ako predsednik nešto govori dovoljno često, da bi to, u najmanju ruku, moglo da bude istina. Glavni razlog je, ipak, Irak. Za mnoge ljude koji raspravljaju o politici u SAD, pogled na Irak je kao pogled na Sunce - ništa drugo se ne vidi. Mada se još uvek raspravlja o osnovnim motivima administracije da krene na Irak, intervencija se često posmatra kao okvir za promociju demokratije, u koji je adminstracija sve to vešto upakovala.

Ostatak sveta, nasuprot, ne gleda na Bušovu politiku baš kao na „terevenku“ s ciljem promocije demokratije. Veoma je rašireno duboko nepoverenje u američke prodemokratske namere. Mnogobrojni slučajevi u kojima su SAD blagonaklone prema autokratama - kao što je servilno laskanje predsedniku Mušarafu, stiskanje ruke saudijskim vođama, zdravica predsedniku Nazarbajevu - u potpunoj su suprotnosti sa onim što SAD govori, i to drugim društvima liči na providnu sebičnost i bezočno licemerstvo. Američko skorašnje kršenje zakona i ljudskih prava samo upotpunjuju tu sliku.

Tužan i blago ironičan Bušov pristup promovisanju demokratije može da znači ono najgore za oba sveta: mnogo je ogorčenih ljudi, kako širom sveta tako i u SAD, na legitimnost i vrednosti u promovisanju demokratije od strane SAD zbog ograničenog učešća u aktuelnom promovisanju demokratije. Sve veći broj poziva, koji ukazuju na nužne korekcije u pogledu odstupanja od projekta promovisanja demokratije, skrenuti su sa pravog kursa. Umesto toga, treba razmisliti kako da se SAD vrate na put na kome su bile pre ove administracije - kada su preko dvadeset godina razvijali postepen pristup podrške uvođenju demokratije u inostranstvu, dok još nije bila obeležena nedoslednostima, i kad je imala dvopartijsku podršku kod kuće i rastuću legitimnost u svetu.

Tomas Karaders je potpredsednik za Međunarodnu politiku i studije vlasti u „Karnegijevoj zadužbini za međunarodni mir“. Njegova poslednja knjiga je

“Suočavanje sa najslabijom karikom: Pomoć političkim partijama u novoj demokratiji“ (2006.).

Naslov originala: „ The Democracy Crusade Myth “ by Thomas Carothers , June 5 , 2007 The National Interest

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM