Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Robert Kagan

Moć i misija - mit o američkom izolacionizmu

Moja nova knjiga Opasna nacija (Dangerous Nation, Random House 2006, nemački prevod 2007), za razliku od mnogih drugih mojih knjiga, ne govori o ratu koji Džordž Buš vodi u Iraku. Počeo sam da je pišem još 1995. ili 1996. godine i u njoj se vraćam počecima američke istorije. Dakle, svaka eventualna veza sa Irakom je sasvim slučajna. Nije mi stalo da branim taj rat, da ga kritikujem ili objašnjavam – u toj knjizi naprosto nema tog rata.

Ali zato ima nimalo novog, ali i danas prisutnog spora između idealizma i realizma. Taj spor, ovako ili onako formulisan, oduvek postoji u američkoj istoriji. U spoljnoj politici naše zemlje uvek je postojao dualitet, neprekidna borba između – kako što se, uveren sam, pogrešno kaže – realizma i idealizma. Nasuprot jedne "široke" vizije o ulozi Amerike u svetu stoji jedna skromnija, povučenija vizija. To vidimo već u 18. veku, u debati o ratifikaciji našeg Ustava. Pročitajte čuveni govor Patrika Henrija (Patrick Henry) u kojem on oštro kritikuje arhitekte novog federalnog ustava – Džordža Vašingtona (George Washinton), Džejmsa Medisona (James Madison), Tomasa Džefersona (Thomas Jefferson) i Aleksandra Hamiltona (Alexander Hamilton), dakle one koje mi veličamo kao Očeve utemeljivače. Ti ljudi su hteli, kaže Patrik Henri, da mi postanemo moćno carstvo. Oni su želeli da imamo vojnu mornaricu, vojsku i – kako se izrazio – "sve te stvari". Kada je naša nacija bila mlada, rekao je on 1787. godine, njoj je stalo do slobode. Dakle, već tada se javila briga da li će Sjedinjene Države okrenuti leđa svojim najdubljim ubeđenjima, odbrani svoje nove, demokratske republike i biti zavedene čarima imperijalnih užitaka. Ne treba da mislimo da je Noam Čomski (Noam Chomsky) izmislio tu vrstu kritike ili da se tek sa izbornom pobedom Džordža Buša javila misao kako Amerika izrasta u nadmoćnu imperiju.

Želeo sam da se na osnovu proučavanja istorije približim onome što čini suštinu Sjedinjenih Država i suštinu američke spoljne politike, onako kako je ja razumem. Mnogo toga se promenilo od kada je završen Hladni rat. Amerikanci, isto kao i Evropljani, moraju još jednom razmisliti o slici koju su imali jedni o drugima. I jedni i drugi su verovali da smo u osnovi jednaki, da imamo istu kulturu i ista ubeđenja, i nekada nam se činilo sasvim izvesnim da su naše strateške vizije usaglašene. Sada moramo shvatiti da smo se varali. Naravno, povezuje nas to što smo u jednakoj meri liberalne demokratije, kapitalističke demokratije. Ne želim da umanjujem značaj ili domet onih stvari koje su nam zajedničke.

Ipak, mi se međusobno razlikujemo mnogo više nego što smo mislili za vreme Hladnog rata. Naša istorija je nesumnjivo različito tekla. I naš odnos prema nacionalnom identitetu, način na koji vidimo i definišemo sebe – kao Amerikance ili Nemce, Špance ili Evropljane – temeljno se razlikuje upravo koliko se razlikuju i naše istorije i naše ideologije. Evropljane je sigurno neprijatno iznenadilo ponašanje Džordž Buš kada se pojavio, kao što ih verovatno nervira i dalje. U Evropi se iznenada javila jaka nostalgija, jaka čežnja za predivnom Amerikom kakva je postojala u čitavoj istoriji – sve do onog fatalnog 21. januara 2001. godine kada je Buš seo na mesto predsednika. Amerika, taj velikodušni, obrzirni, miroljubivi veliki partner koji je orijentisan prema miru, koji veruje u multilateralizam i uzdržava se od upotrebe sile… Preterujem, naravno, ali u vazduhu se osećala ta optužba, to optužujuće pitanje: "Vi ste bili tako divna zemlja, u šta ste se sad to pretvorili?"

Knjigu koju sam na početku pomenuo, onu o "opasnoj naciji", napisao sam pre svega za Amerikance, ali mislim da treba da je ponudim i Evropi. Čini se da su po završetku Hladnog rata Evropljani prihvatili jednu mitsku sliku Amerike, jedan mit koji su sami Amerikanci stvorili u vezi sa sopstvenom istorijom. U onome što sledi želeo bih, dakle, da govorim o nekim aspektima tog mita o Americi, a to će me nužno odvesti i do nesrećne evropske ljubavne romanse sa Amerikom za koju ona veruje da ju poznaje.

Mit o Americi: novi Jerusalim

Glavni mit o Americi kaže da je naša zemlja veoma daleko od iskvarenog sveta od kojeg smo i želeli da pobegnemo. Pasivni u svetskoj politici, mi radimo samo na poboljšavanju vlastitog društva i kulture u ovom veličanstvenom Novom Svetu koji više ništa nema sa Evropom. Taj osnovni mit, naravno, počiva na idealizovanoj slici koju imamo o puritancima. Njihov san o "gradu na brdu", Novom Jerusalimu kao city upon a hill, uvek može da razgali Amerikance. Ali, istina o prvobitnoj Americi ima dva lica. Moć tog temeljnog mita o kome ovde govorim leži u tome što sugeriše da je Amerika po svojoj prirodi takva da se oslanja na sebe samu i ne meša se u tuđe stvari. Naravno, povremeno, kada se pojave neki zlikovci i zaprete nam, onda mi moramo da ustanemo sa klupe za rezerve i da, reagujući na to, osvojimo čitav svet. Ali inače smo skloni da sedimo kod kuće i brinemo o sopstvenim poslovima. Taj mit ima koren u pričama o Očevima hodočasnicima i puritancima koji su osnovali Novu Englesku.

O tim puritancima treba reći dve stvari. Oni sami uopšte nisu nameravali da stvore neki svoj vlastiti kosmos, da se odvoje od ostatka sveta. Štaviše, njihov je cilj, kao što je jednom napisao Peri Miler (Perry Miller), veliki istoričar puritanskog sveta, bio da u Severnoj Americi stvore društvo koje će poslužiti kao uzor, i da onda izvezu revoluciju nazad u Evropu. Peri pominje siloviti napad po krilnim položajima, što se naročito ticalo Engleske. Američki puritanski establišment je imao nameru da reformiše Englesku kako bi zatim mogao da se vrati u tu reformisanu zamelju. Rani puritanci su tako uistinu bili svetski revolucionari, protestantski revolucionari koji su želeli da svet oblikuju prema svojoj predstavi. A njihov svet je bila Engleska. Mislili su da su samo slučajno i samo privremeno "tamo negde daleko". Očigledno da nisu uspeli ni u čemu, niti da na severnoameričkom kontinentu stvore svet kakav su zamišljali, niti da ostvare nade da će na svoj način preoblikovati Englesku.

Druga stvar koju treba reći u vezi sa puritancima jeste to da oni ni u kom slučaju ne predstavljaju Ameriku. Oni su predstavnici samo jednog sićušnog dela onoga što je na kraju postalo Novi Svet. Mejnstrim američkog života pre karakterišu ljudi kao što su doseljenici u zalivskoj oblasti Čezapik (i dalje govorim, naravno, o vremenu mnogo pre osnivanja Sjedinjenih Država) – ljudi koji su došli iz različitih motiva, među kojima je nesumnjivo bilo i uzvišenih motiva, ali uglavnom sa ciljem da se nasele, zarade za život, obogate se. Da, neki jesu imali verske motive, i jesu širili divnu engelsku kulturu, ali u osnovi se radilo o materijalnim ciljevima i mogućnosti da se stane na sopstvene noge. Sve do revolucije, celokupna istorija angoameričkih kolonija u osnovi se vrtela oko jedne stvari: ekspanzije.

Ekspanzija kao sudbina

Najveći imperijalisti u američkoji istoriji bili su angloamerički doseljenici sredinom 18. veka. Oni su doprineli tome da se Engleska na severnoameričkom kontinentu sukobi sa Francuskom. Njihov je cilj bio da se nasele u dolini Ohaja, da zauzmu zemlju koju su Francuzi smatrali za svoju, a koja je, barem po mom mišljenju, pripadala Indijancima. Kako bilo, Francuzi su tvrdili da je to njihovo. Vodeći lobista te imperijalne ekspanzije bio je veliki Bendžamin Frenklin (Benjamin Franklin). Mnogo je sati potrošio podučavajući britanski parlament da se dolina Ohaja bezuslovno mora uzeti iz ruku Francuza. Usput i kao mera predostrožnosti. Nikako se ne sme dozvoliti da Francuzi povežu svoja naselja u dolini Ohaja sa onima u dolini Misisipija. Ako bi se to dogodilo, to bi za nas bio kraj, praktično bi nam bio oduzet životni prostor koji nam je potreban za povećanje našeg stanovništva.

Naš veličanstveni mit se rodio upravo tu – u vreme rata sa Francuzima i Indijancima, kako Amerikanci nazivaju to veliko odmeravanje snaga, dok mu evropski ogranak daje ime sedmogodišnjeg rata. Kada su Britanci rekli naseljenicima da je vreme da se plati za taj rat, isti onaj Bendžamin Frenklin je još jednom uzeo reč u istom onom britanskom parlamentu i odlučno se suprotstavio. Mi sa tim ratom nemamo ništa. Mi smo sa Francuzima i Indijancima živeli u miru, u – citiram – "potpunoj harmoniji". To je bio rat između monarhija, engleskog i francuskog kralja. I takav rat mi odbacujemo. Tu je, dakle, začet mit koji Tomas Pejn (Thomas Paine) dalje razvija. On sve ratove u koje su bili umešani američki naseljenici naziva monarhijskim ratovima. Amerika se ne ponaša na takav način, ona je drugačija. Međutim, Amerika je bila upravo takva. Dovoljno je samo baciti pogled na prvih 80 godina naše istorije. Ne mislim na hroniku političkih događanja, već samo na to kako se širio naseljeni prostor u to doba. Od polovine 18. veka do tridesetih godina narednog veka neprekidno je trajala ekspanzija po čitavoj Severnoj Americi. Ogromne površine su zauzimane, neke su kupovane – pri tom povremeno uz nešto malo "ubeđivanja" – dok su druge prosto otimane, a do nekih se pak dolazilo prevarom… Mogao bih nastaviti da nabrajam različite metode, ali mi je stalo samo da ukažem na suštinu: čitav taj period od osamdesetak godina predstavlja doba neprekidne ekspanzije.

Od "britanskosti" do univerzalizma

Na tu već, dakle, postojeću spoljnu politiku, revolucija je izvršila dubinsko dejstvo. Do preokreta je došlo gotovo slučajno. Američki naseljenici su sebe smatrali britanskim građanima. Bili su ponosni pripadnici britanskog carstva. A onda su sa njim došli u ozbiljan sukob povodom poreza, povodom prava parlamenta da povećava poreze, i tako dotakli ključno pitanje nacionalnih prava. Najpre su pokušavali da pridobiju kralja. Možda su njega na pogrešan put naveli lukavi parlamentarci i neki njegovi ministri. Amerikanci su želeli da ga uvere u ispravnost i legitimnost svoje stvari. Međutim, nisu uspeli.

U početku su se, dakle, pozivali na svoja prava koja su imali kao britanski građani, na viševekovna dostignuća koja se mogu smatrati engleskim ili anglosaksonskim, ali kada njihovi zahtevi nisu ispunjeni, morali su da promene pristup i smisle nešto novo. Pa dobro, nije to bilo baš nešto naročito novo, već jedva stotinu godina staro. Mislim na prirodno pravo, koncept prirodnih prava, neotuđivih prava čoveka – što je predstava u koju se u Engleskoj verovalo, a koju u njoj ipak niko nije morao i praktično da isproba. Odlukom da se na to pozovu, Amerikanci su se, prisilno, potpuno odvojili od svog Britishness i potpuno se prebacili na ideju univerzalnih principa. Revolucija se, dakle, sastojala u tome da se niz univerzalnih principa sprovede u delo, uz suprotstavljanje puko britanskim principima. I na kraju je američka nacija, kao što je poznato, utemeljena isključivo na toj ideji opštevažećih pravila. Više se nije radilo o nasleđenom pravu ili nekom poretku koji je zatečen. Ono jedinstveno u američkom nacionalnom identitetu sastoji se upravo u tome što je on od početka ideološki identitet. Identitet koji počiva na saglasnosti o suštini čoveka, o njegovoj pravoj suštini – što je ideja sa izvorom u evropskom prosvetiteljstvu. Ali tek su Amerikanci – ako se izuzme Francuska revolucija, kao što bi to verovatno primetili Evropljani – ozbiljno pokušali da tu istinu učine vodećim učenjem i da je pretvore u praksu.

Happiness kao mašina ekspanzije

Šta proizilazi iz toga kada se jedna nacija ne zasniva na predstavama kao što su krv i tlo, ili kultura i istorija, već na principima univerzalne istine, kao što se to kaže u američkoj Deklaraciji nezavisnosti? Mislim da je došlo do pet važnih posledica koje danas daju obeležje američkoj spoljnoj politici – a koje veliki deo sveta tek sada sa zebnjom počinje da shvata.

Prva je predstava, koja se oslanja na razmišljanja Džona Loka (John Locke), da pravo pojedinca dolazi pre prava države. Ta misao je bila nova. U Deklaraciji nezavisnosti se ona iznosi u preciznoj formulaciji koja kaže kako je vlada obavezna da štiti pravo svakog pojedinca da traga za srećom. Lok je govorio o pravu na "svojinu", property; reč "sreća", happiness, ima širi značenjski horizont, ali svako zna na šta se misli. Tako je nastala jedna moćna ekspanziona mašina: kada su američki pioniri nelegalno prelazili granice oko kojih je u diplomatskim pregovorima sklopljen dogovor sa indijanskim plemenima, oni su to činili kao privatna lica, kao individue koje teže sreći. Vlada nije imala ni moć da ih u tome spreči, niti je, u izvesnom smislu, uopšte bila legitimna da tako nešto uradi – u krajnjoj liniji, radi se o traganju za srećom, the pursuit of happiness, koje je Ustavom zagarantovano svakome. Osim toga, radilo se tu o biračima! Zato što su birači, mogli su se osloniti na to da će vlada stajati iza njih i pokrivati ih. To nije važilo samo za teritorijalnu, već i za trgovinsku ekspanziju. Dakle, kada bi neki američki trgovci negde u inostranstvu naišli na prepreke koje štete njihovim poslovima – recimo "varvarske sile", kako su govorili, mada se zapravo radilo o islamskim režimima čija je vera dozvoljavala porobljavanje hrišćana – onda su zahtevali da im američka vlada pritekne u pomoć i zaštiti njihova prava. Zato je Džeferson poslao jednu flotu u Sredozemno more da bi udario na varvarsku silu, i nadalje trajno kontrolisao tu oblast. Isto se dešavalo i u Aziji. Jedino važno je bilo koliko je Amerika jaka. Što ima više moći, to je imala jaču obavezu da potpomogne sve one koji su bili "tamo negde" i na ovaj ili onaj način tragaju za srećom. Paradoks da upravo liberalizam sa sobom nosi ekspanzionizam – što ja, za razliku od mnogih, zapravo uopšte ne smatram paradoksalnim – potvrđuje se u američkom kontekstu na način koji nije moguće prevideti.

Druga važna posledica je to da su Amerikanci od početka okrenuti promeni i napretku. Oni ne samo da smatraju kako je to neizbežno, već i poželjno. A i oni sami, Amerikanci, imaju zadatak da donesu promenu i napredak. Iz njihove vizure, svet ne može ostati onakav kakav je bio. Njima se od početka činilo da se svet mora promeniti. Dobro, možda im nedostaje snage da ga promene; možda u konkretnom slučaju odlučuju na pragmatičan način i ne napadaju – ali u osnovi uzev, oni su uvek za promenu.

U tesnoj vezi sa tim, Amerikanci su, pod tri, od prvih svojih koraka, najdublje ubeđeni da je legitimna samo demokratska repubika, a da su svi ostali oblici vladavine nelegitimni – prolazni i neodbranjivi. Tako Amerikanci oduvek gledaju na svet. Oni mogu prihvatiti da drugi na drugačiji način vladaju. Mogu prihvatiti i kulturne razlike, ali legitimitet takve drugojačijosti oni nikada nisu zaista i prihvatili. Amerikanci od početka žive u uverenju da su otkrili istinu. Tokom čitave svoje istorije oni nisu priznali da mogu postojati i druge istine. Tolerisali su različita shvatanja, pravili kompromise, podržavali diktatore, pa čak i pružali pomoć diktatorima koji su se borili protiv demokratije. Bili su licemeri, naravno, a najgore licemerje u čitavoj istoriji Sjedinjenih Država jeste postojanje robovlasništa u državi koja je proklamovala da veruje u univerzalna prava čoveka. Ali na kraju je ipak i robovlasništvo postalo žrtva tog uverenja koje je od samog početka pokretalo američku spoljnu politiku.

Princip nepodeljene vlasti

Četvrto: već sam pomenuo ubeđenje Amerikanaca da oni i samo oni znaju šta je istina. Upravo na tom ubeđenju je zasnovan njihov odnos prema onome o čemu mi danas raspravljamo kao o sukobu multilateralizma sa unilateralizmom. Naravno, kada je Džordž Vašintgon upozorio da ne treba ulaziti u entangling alliances , obavezujuće spoljnopolitičke saveze, on je za to u početku imao sasvim konkretne, za taj trenutak vezane razloge. Želeo da je da se distancira od Francuza, a približi Britancima. O tome je zapravo najviše reč u njegovom Farewell Address. Ali u pozadini odbijanja entangling alliances – naročito saveza sa jednako jakim, ako ne čak i jačim silama – krila se i briga da se Amerika ne prepusti nekim ljudima koji ne znaju istinu, ili je pak ne razumeju. Iz tog razloga su Amerikanci uvek izbegavali – i to traje, verujem, sve do današnjeg dana – da svoju moć dele sa drugim nacijama. To važi čak i u odnosu na druge demokratije. Istorija tih drugih je sumnjiva. Oni se nisu od samog početka, pa zatim kroz celu svoju istoriju, držali osnovnih principa koje mi prihvatamo. Zato im se ne može bezuslovno verovati i ne mogu im se prepustiti odluke koje samo Amerikanci mogu da donesu pošto su samo Amerikanci otkrili istinu i samo je oni znaju. Karikiram, naravno, ali stalo mi je da vam što više približim moju tezu: sve to je igralo odlučujuću ulogu u američkoj spoljnoj politici, i to od samog početka.

Konačno, peta posledica je ubeđenje koje je povezano sa svim tim i koje su već Bendžamin Frenklin i drugi Očevi utemeljivači izneli za vreme revolucije, a ponavljali ga i kasnije: budući da je Amerika ta koja je otkrila istinu o čoveku i koja tu istinu zna, kao što zna šta je pravo a šta nije, onda je ono što je dobro za Ameriku dobro i za čitav svet. Stoga je u interesu sveta da Amerika bude snažna. Utoliko što se Amerika zalaže za dobro, za istinu i slobodu i neotuđiva prava svih ljudi, utoliko nije samo u njenom interesu da ona bude moćna. Na takav stav nailazimo u doba stvaranja Sjedinjenih Džrava, ali isto tako i u 20. veku, recimo kod Dina Ačesona (Dean Acheson), slavnog realiste u politici. On kaže: "Amerika je lokomotiva koja vuče, a čitavo čovečanstvo sedi u pozadi, u vagonima". Pedeset godina kasnije, Bil Klinton govori o indispensable nation .

Koja druga zemlja na svetu je nekad za sebe rekla da se "bez nje ne može"? Mislim da nije nijedna. Čak ni Kina. Ili oni barem ne bi tako nešto rekli otvoreno. Moguće da bi oni u okviru svog kulturnog kruga zahtevali poziciju onih bez kojih se ne može. Ali osim nas nikada nijedna zemlja na svetu nije se usudila da tvrdi kako je "neophodna". Kako je došlo do toga da Amerikanci budu u tome jedini?

Ta tvrdnja izvire iz neobično izraženog osećanja nacionalnog identiteta. On igra veliku ulogu kada se radi o pitanjima kao što je pitanje da li treba upotrebiti silu. Kada dođe do primene sile zato što su to želele Sjedinjene Države, i to radi odbrane principa koje upravo one otelovljuju, onda je to nešto dobro.

German Marshall Fund svake godine u okviru Transatlantic Trends Survey sprovodi ispitivanje javnog mnjenja. Ispitanicima se postavljaju razna pitanja o Iranu i Severnoj Koreji, odnosu prema UN i dosta toga sličnog. I među svim tim svaki put je bilo skriveno i jedno sasvim jasno pitanje: "Da li biste se složili sa tvrdnjom da je povremeno neophodno voditi rat da bi se ostvarila pravda?" Svake godine se postavlja to pitanje i svake godine čekam da se promeni procentualni odnos onih koji se slažu i onih koji se ne slažu. Ali brojke se nikako ne menjaju. Od početka rata u Iraku, preko američke pobede pa sve do prošlog leta kada smo shvatili da smo ipak izgubili – uvek isto, svaki put 80 odsto Amerikanaca kaže da je ta tvrdnja ispravna, dok se sa njom slaže samo 30 stanovnika kontinentalne Evrope. U Nemačkoj je ta brojka nešto niža, u Španiji još niža, dok se u Velikoj Britaniji vrti oko 60 odsto. Verujem da to govori o dubokom jazu i to u pogledu temeljnog filozofskog, egzistencijalnog pitanja. Pitanje nije glasilo "Da li ste za rat u Iranu?" ili "Da li ste za rat u Iraku?". Ne, reč je o tome da li ljudi uopšteno uzev veruju da se ratom može ostvariti pravda. Dugo vremena sam mislio da Evropljani ne veruju u predstavu da rat može doneti nešto dobro. Ali nedavno mi je jedan Španac rekao: "Deo problema je reč 'pravda'. Amerikanci veruju da oni znaju šta je pravedno. Ali za Evropljane je pravda nešto veoma složeno".

Kako god bilo, mislim da odgovor na citirano pitanje govori o različitim istorijama s dve strane okeana. Amerika ima pozitivna sećanja na Drugi svetski rat, naročito na ulogu koju je u njemu odigrala ona sama – na to kako je spasila Evropu od nje same. Ne čini mi se da evropsko sećanje na Drugi svetski rat odgovara toj istorijskoj slici. Slika koju Amerika ima o sebi, njen nacionalni identitet, potpuno je obeležen izvesnošću da se mi uvek borimo za dobro. Pogled na najslavnije ratove koje je ona vodila ne ostavlja mesta ni za kakvu sumnju. Revolucija? To je bila moralna bitka za ispravnu političku stvar. Građanski rat? I on je, kada se pogleda unazad, vođen iz moralnih ciljeva. I kao što je Tedi Ruzevelt (Teddy Roosevelt) rekao kada se zalagao za ulazak Amerike u Drugi svetski rat: ovo je naš drugi krstaški pohod. (Građanski rat je bio prvi.) I konačno, Drugi svetski rat. Nabrojao sam najvažnije ratove u američkoj istoriji, i u svakom od tih slučajeva odgovor je glasio da se rat morao voditi u ime pravde. Na tom sećanju na pravednost, i na takvom razumevanju vlastite nacije počiva, sve do današnjeg dana, američko razmišljanje o spoljnopolitičkim pitanjima.

Right or wrong: crno-beli svet

A što se tiče primedbe da mi svet vidimo samo crno-belo – takav pogled na svet nije izmislio Džordž Buš. I ponavljam, u takvom pogledu na stvari nije reč o verskim ubeđenjima. Religija igra ogromnu ulogu u životu Amerikanaca, ali ovde je reč o sekularnom razlikovanju right od wrong. "Wrong" je ono što protivreči liberalnim idealima iz Declaration of Independence , čiji je koren u prosvetiteljstvu – a "right" su upravo ti ideali. To je crno-beli svet koji je Amerikancima uvek pred očima. U jednom trenutku je Evropljanima to bilo sasvim jasno. Naslov moje knjige Dangerous Nation uzeo sam iz jednog pisma koje je napisao budući američki predsednik Džon Kvinsi Adams (John Quincy Adams) dok je još bio ambasador u Londonu. Svi Evropljani misle, stoji u tom pismu, da će SAD u Zajednici naroda igrati veoma opasnu ulogu. I oni se stalno nadaju i očekuju da će se SAD raspasti pre nego što uspeju da nanesu još štete. To je bilo 1817. godine. Bez ikakvih teškoće bi mogli da se nađu citati iz svih narednih generacija koji svedoče o zabrinutosti nad tim u kom smeru se razvija Amerika.

Rat sa Španijom je izbio 1898. godine. Amerikanci su mislili da je reč samo o čisto humanitarnoj intervenciji. To je bio njihov motiv za rat i verovali su da upravo to i rade. Taj rat je bio do tog trenutka najpopularniji u američkoj istoriji. A za to vreme se u Evropi sa zaprepašćenjem govorilo o neverovatnom ekspanzionizmu i nepojmljivom militarizmu Amerikanaca. Ako pogledate šta su Evropljani govorili o Vilijemu Mekkinliju (William McKinley), videćete da se umesto njegovog imena može staviti ime Džordža Buša. Procene su upravo iste. Tada se Mekkinliju nije zameralo ništa manje nego da je u paramparčad razorio sistem svetskog poretka.

Šta se tu može učiniti? Svakako je greška dozvoliti da vas zaslepi američki mit, a rekao bih da se upravo to dešava mnogim Evropljanima pod uticajem Amerikanaca koji se i dalje drže svojih mitova.

Na kraju je i Džon Keri (John Kerry) rekao: Amerika nikada ne vodi rat bez nekog povoda. Ona ulazi u rat samo kada mora, kada je to nužno. To ćete često čuti u Americi. Međutim, ja bih iz američke istorije izdvojio samo jedan ili dva rata koji bi se zaista mogli okarakterisati kao wars of necessity , nužni ratovi. No, možda će iskustva iz iračkog rata imati nekakvog uticaja na ponašanje Amerike u narednim godinama. Naknadno dejstvo Vijetnamskog rata, koji je bio veliki, ako ne i najveći debakl i koji je duboko podelio Ameriku, trajalo je četiri do pet godina, ako kraj američkog angažmana grubo datiramo na 1974-1975. godinu. Pet godina kasnije Amerikanci su za predsednika izabrali Ronalda Regana čija se izborna kampanja sastojala od parola u kojima se pominjalo naoružanje, otpor bez posustajanja, dobro i loše, carstvo dobra itd. Pet godina! Ne znam da li će posle rata u Iraku to trajati toliko dugo jer ipak mi živimo u svet koji je obeležen napadima od 11. Septembra, svetu sa Iranom, i tako dalje… Pogledajte predsedničke kandidate. Na republikanskoj strani najviše izgleda imaju sve sami jastrebovi, a naročito Džon Mekkejn i Rudi Đulijani. A Evropljani ne treba da misle da će sve biti drugačije ako budu izabrani Hilari Klinton ili Barak Obama. Sam Obama, koji je protiv rata u Iraku i koji želi da se odande povučemo, pledira za jači angažman u Darfuru. Tu moramo intervenisati, moramo činiti dobro u svetu. Zamisao je majka dela. Nijedan američki predsednik nije se iznenada trgnuo i preko noći odlučio da uđe u rat. Majka takvih odluka je američko ubeđenje da je ona na strani dobra i da je njen zadatak da preoblikuje svet. Nekada takvi poduhvati prođu dobro, nekada ne. Voleo bih da mogu reći da je nesposobnost ove sadašnje administracije nešto jedinstveno. Ona je zaista bila ogromna, ali s druge strane, teško bi se moglo tvrditi da je velika kompetentnost bila karakteristična za američku spoljnu politiku i dolaska Džordža Buša.

Biće, dakle, pogreški, i to teških pogreški. Ali neće biti, ni u godinama koje dolaze, neke temeljno drugačije Amerike od ove dosadašnje. Moramo stoga nekako izaći na kraj sa realnošću, sa stvarnom Amerikom i stvarnom Evropom, kakve god one bile. Kao što se moramo pobrinuti da se međusobno slažemo i sada kada nema one strateške pretnje zbog koje smo tokom Hladnog rata zbijali redove. Uprkos svemu, mi imamo, kao i pre, mnogo toga zajedničkog. To bi trebalo da nam omogući da zajedno radimo, čak i sada kada znamo koliko smo međusobno različiti.

Objavljeno u: Blätter für deutsche und internationale Politik 4/2007

Tekst je predavanje koje je autor održao 21. februara 2007. na American Academy u Berlinu i sam preveo na nemački jezik.

 

 
 
Copyright by NSPM