Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Nebojša Jevrić

TIHI VLASNICI

Pričao mi je prijatelj, građevinski preduzimač: Kopali smo kanale cele zime za jednu poznatu firmu. A novac nikako nije dolazio. Radnici su se gladni smrzavali. Sve urgencije i svi zahtevi za isplatu završavali su u kanti za smeće. Onda sam odlučio da moram sve da preduzmem. Ušao sam bez najave, ignorišući sekretaricu i bukvalno provalio u kancelariju. Ne znam šta sam mu sve rekao. Jer radnici su tražili pare. A ja nisam imao novac da im platim. U "armani" odelu, sa "roleksom" na ruci i kajlom oko vrata, vlasnik me je samo slušao. I pokušavao da se smeška.

(Njegova slika se često pojavljivala u novinama. U društvu starleta i folk pevaljki.) Tu je sedeo gospodin u sivom odelu, sede kose, u godinama, ali vrlo vitalan. Ustao je i "vlasniku" odvalio šamarčinu. Dotad naduvena mešina se skupila u dnu fotelje. Tihi vlasnik, kojeg nikad nisam video ni pre ni posle, rekao je: "A tako ti radiš? U toku dana biće vam isplaćen novac." I stvarno, novac je stigao. A fiktivni "vlasnik" je nastavio da daje izjave za novine i da se slika za tabloide.

Ko su tihi vlasnici? Kako se zovu? Da li imaju imena? Ono što znam je da ih u medijima nema. Da ih u knjigama poreskih obveznika nema. Da nisu u rukovodstvima stranaka. Da su za javnost nedostupni i nepoznati. Ali da nam sudbina od njih zavisi. Od tih ljudi u sivim odelima, sa podočnjacima. Koji se ne razlikuju od drugih građana koji prolaze ulicama ovog grada. Oni koji znaju, ćute. Transparentnost mogu da okače mačku o rep sve dok partije ne objave od koga su dobili pare za kampanju. Bojim se da je većina novca od "tihih vlasnika". Oni su podizali kredite, pretvarali ih u marke i posle toga, kao dužnički lobi, pravili inflaciju. Oni, a mi ih ne znamo, odlučuju o našoj sudbini.

Svi su zaboravili da je u Beogradu nekad postojao samo jedan kiosk sa opozicionom štampom. Kad su se pojavili privatni kiosci, prestala je kontrola. Kažu da su kiosci ruglo. Sazidano je mnogo kvadrata poslovnog prostora u poslednje dve godine. To treba prodati. Zato smetaju kiosci. Zahvaljujući njima i internetu, sada imamo ono što se može nazvati slobodom štampe. Ali, ko stoji iza novina, naročito, ko će stajati kad sve budu privatizovane. Opet oni tihi vlasnici.

Sada je u Beogradu velika akcija rušenje kioska. To što se radi na Novom Beogradu, gde kiosci najmanje smetaju, sramota je pogledati. Po dve stotine policajaca, držeći se za pojaseve, opkoljavaju u četiri ujutru kiosk predviđen za rušenje, od četiri kvadrata. Takvo je naređenje. Razlog je jasan. Neki tihi vlasnik će polako preuzeti sve kioske koji se budu gradili. Nove na starim mestima. Kad budu tihi vlasnici imali u svom posedu sve kioske, lako će se vršiti pritisak na novine, iako je i sada to lako.

Tihi vlasnici kupuju dušu naroda. Ne kupuju samo dobra već i dušu. "To je kupio onaj, ali je vlasništvo onoga" - ovo je uobičajena priča. Nema transparentnosti dok se ne sazna čije je šta. I čije to prljave pare kupuju sve što je na prodaju. A na prodaju je sve. Zemlja i groblja. Krstače i nacionalna istorija. Fakultetske diplome, saobraćajnice, vazduh koji dišemo. Voda koju pijemo. Znanje i pamet naših dečaka. Tela devojčica. Bez stida i srama. Bez odgovora ni na jedno pitanje. Oni koji postavljaju pitanja, čiji je posao da pitaju kako je moguće da se zida zgrada od deset spratova, bez papira, ne prolaze dobro. Važno je da fasada bude okrečena u žuto.

Jutro je. Članovi društva "Opstanak", koji su se svu noć borili s policijom i radnicima da ne dozvole rušenje (ponekad im to pođe za rukom), piju jutarnju kafu. Željko se preselio u svoj kiosk. Doneo krevet i peć. Tu živi. On više nema kud. Dok ga ne isele oni koji za račun budućeg "tihog vlasnika" ruše kioske. Kakvo ruglo! Sa košaricama punim raznobojnog voća, tek pristiglim povrćem iz staklenih bašti, sa pedeset različitih novina, sa čijih se naslovnica smeškaju belosvetske i naše lepotice, liče na rascvetanu gomilu izniklu na asfaltu. U koje god doba noći ako ti nestane cigareta, ili ti se jedu banane, možeš da kupiš. Gde je tu ruglo? Što ne pitaju stanare okolnih zgrada da li je to ruglo? Smrtna presuda je donesena. Sve kioske treba da poklopi jedna Šapa. Šapa tihog vlasnika, koji sigurno pobeđuje.

 

 
 
Copyright by NSPM