Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo Politiku

 

 

Boris Jašović

Levi i desni otpori globalizaciji

Danas je postala gotovo uobičajena pojava da se različiti oblici otpora globalizaciji olako poistovećuju a granice među njima relativizuju. Oni koji poistovećuju po svemu nespojive vidove otpora upravo su akteri moći koji i diktiraju globalne trendove. Tako se katkada dogodi da pripadnici desnih ili levih neoliberalnih vlada proizvoljno poistovete ekstremno desne skinse sa levo orijentisanim francuskim farmerima, odnosno bolivijskim seljacima, samo zato što se svi oni, iz različitih pobuda, protive procesu globalizacije.

Međutim, ono što se prilikom ovakvih generalizacija (koje izazivaju pojmovnu konfuziju) zaboravlja, jeste činjenica da se dijametralno suprotni motivi koji pokreću aktere otpora na antiglobalizacijsko delovanje, ne mogu gurati pod jedinstveni tepih „globofobije”. Na primer, dok suštinu desnog otpora globalizaciji čini, pojednostavljeno rečeno, ksenofobija - dotle bi centralnu nit levog otpora trebalo da predstavlja njoj suprotan kosmopolitizam! U svakom slučaju, pobornici tzv. globalizacije „odozgo” često posmatraju aktere i desnog i levog antiglobalizma kao globofobe koji olako odbacuju ekonomsko - političko - kulturne tekovine modernizacije. Ipak, krupne razlike među njima postoje i nipošto ih ne bi trebalo zanemarivati.

Otpori globalizaciji koji dolaze zdesna, u vidu tzv. etničke desnice, bazirani su prvenstveno na antiemigrantskoj politici odnosno kulturnom protekcionizmu čiji je krajnji cilj etnički čista država. U krajnje ekstremnim oblicima, socijalna retorika često vrši ulogu paravana iza kojeg se kriju retrogradne ideologije krvi i tla. Kada, primera radi, Le Pen kritikuje proces globalizacije, on to čini zbog toga što smatra da globalni trend prožimanja različitih kultura ugrožava nacionalni identitet Francuza, ali i njihovu ekonomsku sigurnost usled pojačane konkurencije izazvane prilivom stranih radnika. S druge strane, otpori globalizaciji koji dolaze sleva u obliku tzv. protekcionističke levice, upereni su protiv neoliberalnog shvatanja slobodne trgovine koja favorizuje multinacionalne kompanije, ugrožava lokalne proizvođače i nacionalna tržišta i produbljuje jaz između siromašnih i bogatih. Krajnji cilj nije etnička već socijalna država, zasnovana na socijalnoj pravdi za sve ljude koji u njoj žive. Kada je Žoze Bove, vođa najvećeg farmerskog sindikata u Francuskoj, svojevremeno demolirao lokalni Mekdonalds restoran, on je to učinio kako bi izrazio protest protiv globalne hegemonije nezdrave (genetski modifikovane) hrane koja ugrožava zdrave nacionalne kuhinje širom sveta. Nacionalni diskurs ovde služi isključivo kao društveni katalizator lokalnih protesta protiv globalnih nepravdi.

Veoma bitna razlika između desnog i levog otpora globalizaciji leži u činjenici da je prvi po prirodi isključiv, za razliku od drugog koji je - uključiv! Popularnost ekstremno desne Nacionaldemokratske partije u Saksoniji - slabije razvijenoj nemačkoj pokrajini, primer je jačanja desnog populizma pod uticajem globalizacije. Reč je o tzv. reaktivnom pokretu (Kastels) koji kopa rovove otpora u ime etnički čiste države. Drugim rečima, pristalice NDP-a teško da će ikada protestovati protiv globalne nepravde i siromaštva (da ne govorimo o socijalnoj pravdi za sve ljude), budući da se društvena suština ovog ekstremno desnog pokreta, kao i njemu sličnih, prvenstveno vrti oko politike isključivanja (stranaca)!

S druge strane, u siromašnoj meksičkoj državi Čijapas, Zapatistički pokret je u početku nalikovao jednoj vrsti reaktivnog pokreta levice, koji je rovove otpora kopao isključivo zarad odbrane lokalne privrede od uticaja Severnoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini tzv. NAFTA sporazuma. Meksička vlada je ukinula ograničenja na uvoz kukuruza i kafe ugrozivši na taj način lokalne proizvođače - seljake indijanskog porekla - koji žive od uzgoja i prodaje ovih poljoprivrednih kultura. Vremenom su se zapatisti (pomenuti seljaci indijanskog porekla) transformisali u proaktivan socijalni pokret koji se danas zalaže za stvaranje globalne leve koalicije protiv nepravde i siromaštva u čitavom svetu. Zapatisti su se tako retorikom uključivanja približili globalnoj kosmopolitskoj levici iz čijih se redova regrutuje značajan deo pripadnika svetskog alterglobalističkog pokreta.

Bilo kako bilo, dok su granice između levice i desnice teško uočljive u gornjim spratovima neoliberalnih hijerarhija vlasti (da li je neko uspeo da uoči razliku u stavovima desničara Buša i levičara Blera), dotle se oštre granice između levih i desnih izvanvladajućih antiglobalizama naprosto ne mogu i ne smeju previđati. U krajnjoj liniji, čini se da će položaj svetskog alterglobalističkog pokreta, kao doslednog promotora kosmopolitske ideje, između ostalog, zavisiti i od pravilnog razgraničenja levih i desnih otpora globalizaciji.

Sociolog

[objavljeno: 04.10.2007.]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM