Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Petar Ignja

Polemika bez reči

Nijedna ozbiljna vlast ne bi nikada dozvolila ovo što se nama u Srbiji događa. Parlament je postao oruđe u rukama nekolicine stranačkih prvaka, koji se o svemu dogovaraju u četiri oka, a poslanicima ostaje jedino da dođu na glasanje i bez reči izglasaju svaku glupost koja im se predloži

Da li u Srbiji postoji parlamentarizam? Ako pođemo od najjednostavnije pretpostavke da je parlament mesto na kome se, pre svega, govori, raspravlja i ponekad svađa, i da mu i samo ime potiče od glagola govoriti (naravno, na latinskom), odgovor neće biti jednostavan.

Pouzdano se zna da u Beogradu postoji zgrada parlamenta, zna se i da postoje poslanici, dele se na vladajuću većinu i opozicionu manjinu, poznato je i da se vladajuća većina često krštava kao pozicija, što je pogrešno, a naročito je poznato i golim okom vidljivo da leva strana sale, gledajući sa mesta predsednika parlamenta, na kojoj uglavnom sede poslanici vladajuće većine (eksperti kažu da je to jedino ispravno), nema dodirne tačke sa glagolom govoriti. I dok poslanici opozicionih stranaka, na čelu sa radikalima, ali to rade i socijalisti i demokratski liberali, koriste svaki momenat da izađu za govornicu i uzmu reč (ide to i od Kulina bana pa sve do današnjih dana), poslanici vladajuće većine (i kad su u sali, a obično nisu), retko, gotovo nikad ne izlaze za govornicu.

Mi ne znamo zašto je tako, ali znamo da ako samo polovina parlamenta govori i raspravlja o tačkama dnevnog reda, možemo da damo i uslovni odgovor na pitanje – da li u Srbiji postoji parlamentarizam? Dakle, odgovor bi mogao da glasi – u Srbiji postoji poluparlamentarizam. Bolje i to nego ništa. Kad nema kiše, dobar je i grad. Ali kakva će biti naša demokratska budućnost, u koju smo preko svih naših istorijskih razvalina zagledani udarnički i ka njoj koračamo onim specijalnim čizmama, napravljenim za velike skokove? Nama se čini da se u demokratiju ne ide ćutanjem, osim ako to mudra vlast ne odluči. Đavo bi ga znao šta je ova naša današnja mudra vlast odlučila. Možda je ovo neka specijalna taktika, novi izum ove mudre vlasti (kao samoupravljanje nekada), da se sa opozicijom ne ulazi ni u kakve polemike, da se pored opozicije prolazi kao pored turskog groblja (stara narodna izreka, nije naša, niko nema prava da se ljuti), i da se jedino vodi računa o tome šta vlada predlaže i da se dođe na dan za glasanje i izglasa sve što vlada predloži.

E sad, ima tu jedna sitnica koja i vladi i parlamentarnoj većini sreću kvari, posle izglasanog zakona. Taj zakon, bez obzira na to što će stupiti na snagu posle objavljivanja u službenim državnim novinama, neće biti legalan, nego samo legitiman. Kako je to moguće, osluškujemo žamor vladajuće većine (pravog govora ni sada nema). Stvari stoje ovako: svaki građanin, kao suvereni nosilac vlasti, ima prava da na Ustavnom sudu napada sve zakone koje parlament donosi, a Ustavni sud će presuditi onako kako mu Ustav to nalaže: ni po babu, ni po stričevima. U državi u kojoj građani nemaju Ustavni sud, u državi koja građanima ne daje mogućnost da budu građani u punom smislu te reči i svoja prava zaštite, ostaje da zakone te države ne poštuju, mogu da ih proglase autokratskim, diktatorskim, od kojih zaštite nema. Nijedna ozbiljna vlast ne bi nikada dozvolila ovo što se nama u Srbiji događa. Parlament je postao oruđe u rukama nekolicine stranačkih prvaka, koji se o svemu dogovaraju u četiri oka, a poslanicima ostaje jedino da dođu na glasanje i bez reči izglasaju svaku glupost koja im se predloži.

Mi nećemo ovde navoditi sve izglasane gluposti. Nemamo toliko papira, a hartija je skupa. Dovoljno je pomenuti lustraciju. Pokazali smo, nedavno, da je ovo moglo da se pretvori u dugo bauljanje kroz noć. Ovih dana biće, verovatno, usvojen novi zakon o držanoj upravi. Tu se uvode gogoljevski termini tipa nameštenik (devetnaestog platnog razreda), a što je najnenormalnije, svako će ministarstvo imati koliko hoće državnih sekretara (nekada se to zvalo zamenik ministra), pa su tako ovi iz finansija već naređali petoricu! Cela Amerika ima jednu Kondolizu Rajs, državnog sekretara, mi ćemo ih imati bar stotinu. O tome se u parlamentu ovih dana samo i govori, ali govori samo jedna polovina. Neverovatno.

Opozicija iz sve snage napada nejasnu odredbu ovoga zakona: naime, pomoćnici ministra biraće se konkursom na pet godina. Dobro. Padne vlada. Dođe novi ministar i zatekne devet pomoćnika, koje ne poznaje, a koji bi morali da mu budu bliski saradnici. Može se deseti da ministar naleti na pomoćnika koji mu je ljuti politički protivnik, sa kojim možda godinama ne govori, sa kojim se možda, u nekoj kafani i potukao (zbog politike ili žena, svejedno), e kako će oni sarađivati? “Lepo”.

Nijedna primedba, nijedan amandman, ma koliko bio pametan, predlagač zakona neće usvojiti ako dolazi iz redova opozicije, a vladajuća većina neće se u to mešati, to je izvesno, i tako se u Srbiji razvija poluparlamentarizam.
Istina je da Srbi ćutanje zovu mudrošću. Jednom je Branko Ćopić, kad su mu rekli da je neki čovek mudar jer ume mudro da ćuti, planuo i dreknuo – kako znaš da je mudar kad ga nikad nisi čuo da govori. Eto Branka, živeo doveka.

Parlamentarna polemika neguje se u vodećim demokratskim zemljama. U njima je uživao i Vinston Čerčil (dobio Nobelovu nagradu za književnost). Jednom je govorio u parlamentu, malo je odužio, a opozicioni poslanik počeo je da zeva i još je tiho dobacio Čerčilu – dokle će ovaj stari buldog. Čerčil je to čuo, odmah prekinuo govor i odgovorio poslaniku, koji je bio visok i tanak pa su ga zvali Stub (Bandera). “Možda ja jesam stari buldog, ali vi znate šta buldog radi sa stubom.”
Qudi iz vlade uglavnom i ne sede u parlamentu. Zašto bi? Odluke se ne donose ni u ministarstvima ni u poslaničkim grupama, nego se stranački glavari dogovore usmeno, kao u vreme naturalne trgovine, a nekoliko “harlekina” samo je zaduženo da to u parlamentu progura.

U ovom trenutku, svidelo se to vladajućoj većini ili ne, možemo slobodno reći da vlast nema poslanike koji su za polemiku dorasli. Tu je opozicija neuporedivo jača. Ova pasivnost vlasti, ćutanje u parlamentu, nije nekakva taktika ni mudrost, nego katastrofalno loša politička procena. Izbori dolaze...

 

 

 
 
Copyright by NSPM