Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Petar Ignja

Veliki manevri

Nova vlada Srbije, ma koliko poređenje bilo banalno, najviše podseća na sarmu: što se ovaj srpski specijalitet duže kuva, svi znamo da time dobija na kvalitetu. Ako vlada vlada državom i sudbinom svojih podanika, nije normalno da se njeno formiranje završi brzo. To je ozbiljan posao i traži vremena. Nijedna ozbiljna vojska ne sprema se za velike podvige dok ne uradi velike manevre. Učimo se od pradedova, čukundedova i askurđela, koji su nam veličanstvenu sarmu ostavili u nasleđe.

Postoji, ipak, jedan rizik: kad naiđe proleće, kiseli kupus gubi svoja najbolja svojstva, a kad dođe maj, on se pretvara u majski kupus balavac, od koga više sarme nema, a ljudi, od njega, beže iz zgrada, zapušenih noseva. Prema rokovima koje predviđa Ustav Srbije, ova se vlada mora napraviti do polovine maja. Ako se to ni posle svih ovih manevara ne desi, sledi raspuštanje parlamenta i raspisivanje novih izbora, koji neće doneti ništa posebno.


Može li Srbija da “funkcioniše” bez prave vlade toliko dugo? Može! Srbija može što niko ne može i to je ta naša velika prednost u odnosu na druge ozbiljne i neozbiljne države, kako u Evropi tako i u svetu. Mi smo odavno i zvanično dobili priznanje od jednog našeg muzičara (akademika) da smo nebeski narod i neka se niko ne začudi kad jednog dana jedan Srbin odigra tango sa Kipom slobode (kip jeste težak i muškog je roda, ali reč je, ipak, o jednoj dami, sa buktinjom u ruci).

Kakve su se sve ideje čule ovih dana o pravljenju vlade, posebna je priča. O tome ćemo nešto kasnije, a sada ćemo podsetiti čitaoca šta je sve prethodilo ovoj političkoj krizi.
Počelo je sa novim ustavom. Vlada je bila pripremila predlog novoga ustava, u kome je vrlo precizno bilo napisano kako se dolazi do kandidata za predsednika vlade. Pisalo je u predlogu da predsednik Republike samo predlaže ime čoveka koji je za formiranje vlade obezbedio skupštinsku većinu. Kako drukčije? Ali, ispostavilo se da može i drukčije.

Desila su se tada ona noćna pregovaranja, kada je svako svakome morao da čini ustupke, i to je dovelo do toga da je jedan precizan član, i važan član Ustava, promenjen i on sada ne liči ni na šta. Bio je to nepotreban ustupak Demokratskoj stranci, kako bi se predsedniku Republike dala veća ovlašćenja (kao da će Boris Tadić biti večiti predsednik), i taj član sada glasi ovako: “Kandidata za predsednika Vlade Narodnoj skupštini predlaže predsednik Republike, pošto sasluša mišljenje predstavnika izabranih izbornih lista.” I šta se desilo? Počeli su jalovi sastanci kod predsednika Republike, kojima su, da bi sve ličilo na komediju, prisustvovali i poslanici koji u svojoj “grupi” imaju jednog poslanika. O čemu se tamo razgovaralo kad ni o čemu ozbiljnom nije moglo da se razgovara? Imaš li većinu iza sebe ili nemaš? – bilo je jedino pitanje koje je moglo da zanima šefa države. Sve ostalo je bilo gubljenje vremena.
Priznajemo da je Boris Tadić ubrzo shvatio koliko je sati, i ta su ćaskanja prestala.
Da se nije brljalo po predlogu ustava, koji je valjao, ne bi se desilo da se pre izbora neki ljudi proglašavaju kao kandidati za premijera. Bilo bi to smešno. Ali, pošto Ustav nije odredio da mandat za formiranje vlade može da dobije samo lice koje iza sebe ima većinu, onda smo, eto, premijere dobijali i pre izbora.

Zapanjuje to sa koliko se neznanja shvata formiranje vlade. Sve vreme se Božidar Đelić javno naziva kandidatom za premijera! Ljudi, kandidat za predsednika vlade ustavna je kategorija i pravo da tako bude nazvan ima samo onaj čovek koga je predsednik Republike predložio parlamentu za ovu funkciju. Nije Božidar Đelić ni kandidat za premijera Demokratske stranke, jer stranke ne predlažu kandidata za predsednika vlade. Ponovićemo – to pravo pripada samo šefu države.

A onda, kad su kola krenula nizbrdo, krenulo se u novu političku koještariju: počelo je da se govori o manjinskoj vladi. Umešala se u to, u “Utisku sedmice” jedna dramska spisateljica (Isidora Sekulić sebe nikada nije zvala spisateljicom), i bez trunke znanja o Ustavu, insistirala da Demokratska stranka i stranka za koju je ona glasala (imaju osam poslanika), naprave manjinsku vladu. Umalo što nije rekla – proglase manjinsku vladu. E pa lepo je rekao onaj slikar šusteru da gleda samo u sandale. Naša spisateljica, zajapurena u licu, kao da je trčala maraton, zaboravila je prostu činjenicu – tu njenu manjinsku vladu nema ko da izglasa.

Optimisti veruju da će se vlada napraviti i bez novih izbora. Mi ne kažemo da neće. Ali, štampa štampa svašta. Danas Dušana Petrovića, kome se ne može zameriti da nije dobar govornik, već vide na mestu ministra finansija. Dinkić (slutimo) ili besni ili se krsti levom, jer Petrović je pravnik, i bio je samo predsednik opštine Šabac. A ministar finansija bio je, nekada, Laza Paču. Možeš da se vežbaš u vladi na mnogim mestima, ali kad je o novcu jedne države reč, onda bi svako vežbanje bilo kockanje.

Posle svih ovih mučnih svađanja, vređanja, ucenjivanja i potcenjivanja, najprirodnije je da se zavesa spusti i glumci raziđu. Koštunica izjavljuje da još nije odlučio da prihvati mandat, čak i kad bi mu ga ponudili. Normalno. Kako da vodiš vladu u kojoj će oni koji su protiv tebe imati većinu ministara, a odluke se na vladi donose većinom glasova? To je neprirodno. Možda on, kao iskusan političar, ima na umu nove izbore, u koje bi ušao s nekom novom (jačom) koalicijom, jer ovde se na izbore ne ide samo da se pobedi, nego da se unište i “saveznici” koji su jaki. Niko neće da prizna istinu, svi se pravimo ludi, izmišljamo neke demokratske blokove koji ne postoje, a ta istina glasi: “demokrate” i “narodnjaci” nisu i neće biti politički saveznici. Zato vlade nema.

Zašto nikome na um ne pada kako se vlada pravila, decenijama, u Nemačkoj. Prvo su liberali, a posle zeleni, sa svojih šest ili osam odsto glasova, uvek dobijali drugo mesto po značaju – ministra spoljnih poslova (u demokratskim zemljama ministar policije nije najvažniji). Da tako nije bilo, ni Vili Brant ni Helmut Kol nikad ne bi postali kancelari.

 

 
 
Copyright by NSPM