Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Nikolas K. Gvozdev

VIVA PUTIN?

Samo bučna manjina želi Rusiju bez Putina

Dejvid Prajs Džons (1) nalazi da je Putinova Vlada odvratan režim. Pitanje je, zašto se čini da se milioni Rusa ne slažu sa njegovom procenom?

Kratak, na Zapadu popularan odgovor je da su mase opijene mešavinom dominacije Kremlja nad elektronskim medijima i lakim parama koje obezbeđuju visoki profiti od energenata.

To je tačno - ali tek donekle. Rusija dobija dosta prihoda od izvoza prodajom sirovina u inostranstvu, ali je tražnja domaćih potrošača postala glavni pokretač ekonomskog rasta - a privredni rast je u proseku gotovo sedam procenata godišnje od kada je Vladimir Putin došao na vlast. Većina negativnih trendova koji su pritiskali Rusiju tokom Jeljcinovih godina je zaustavljena. A prilično govori da, po mojoj proceni, nekih 30 odsto Rusa je uložilo u uspeh onoga što se naziva “Kremlj Inc.” - tj. mrežu kompanija u kojima Vlada ima kontrolni paket ili čiji su vlasnici u bliskoj vezi sa Kremljom.

Mnogo govori i to da, kada su državne kompanije preuzele sredstva naftne kompanije YUKOS Mihaila Hodorkovskog, srednji nivo menadžera, inženjeri i specijalisti - ostali su na svojim položajima. Ako nastavimo da razmišljamo o aktuelnom režimu kao jednostavno o nekoliko stotina ljudi u Moskvi, ispustićemo bitnu činjenicu da su tu i stotine hiljada zaposlenih koji imaju koristi od ovog status quo -a, a da ne pominjemo i korisnike u širem smislu, poput učitelja i doktora koji zahvaljujući rastućoj poreskoj bazi redovno dobijaju platu.

Istraživanja pokazuju da većina Rusa zaista želi demokratski oblik vladavine sa svim što to implicira: slobodu govora i okupljanja, slobodne izbore itd. Mnogi međutim ne veruju da bi opozicija, ako dođe na vlast, bila sposobna da posao obezbeđivanja tih prava radi bolje, a istovremeno ne postoji poverenje ni da bi oni bili sposobni da održe privredu na istom nivou. Mnogi mlađi Rusi sa kojima sam pričao smatraju da je propast tokom Jeljcinovih godina tako diskreditovala “poznata lica” ruskog liberalizma, da će biti potrebna nova generacija da bi oni povratili taj kredibilitet.

Šta više , svako čak i malo povezivanje sa oligarsima ima duboko negativne implikacije za mnoge u Rusiji. Na Zapadu često gledamo na oligarhe kao na šarolike poslovne likove koji su prekršili poneko pravilo. U Rusiji, njih se gnušaju ne samo stare babuške koje čeznu za “Staljinovim dobom” već i mnogi pripadnici srednje klase. Pročitajte ponovo Oligarhe Dejvida Hofmana sa opisima grabeža svega što vredi, berzanskih manipulacija, neisplaćenih zarada i, najtragičnije, kako su milioni ljudi izgubili svoju ušteđevinu prilikom kolapsa banaka 1998. godine - i shvatićete zašto na njih ne gledaju kao na heroje ni ruskog kapitalizma niti demokratije. Nedavne izjave Borisa Berezovskog kako želi da izazove revoluciju u Rusiji bile su pravi “dar od Boga” za Putinov tim, zbog duboko negativne reakcije koje su izazvale u Rusiji.

Nedavno sam dobio primerak istraživanja Centra za građanske inicijative o grupi od sto ruskih preduzetnika (iz 28 regiona Rusije) koji su posetili SAD početkom ove godine. Ovo je grupa koju bismo povezali sa temeljnom podrškom demokratskom liberalizmu. Njih 82 odsto navelo je da je saglasno sa generalnim smerom današnje ruske ekonomije; 90 odsto je reklo da se u njihovim regionima životni standard prosečnih građana poboljšava. Blaga većina je osećala da je način na koji lokalni guverneri danas dolaze na vlast - ne više direktnim izborima već imenovanjem iz Kremlja - učinio da regionalni lideri sada mnogo više reaguju na njihove brige.

Oni naravno imaju svojih briga. Svega 27 odsto njih se složilo s tim da iz ruskih “mejnstrim medija” mogu dobiti dovoljno tačne informacije, a 50 odsto je primetilo da pod Putinom ima manje mogućnosti da se u ruskim masmedijima kritikuje Vlada. Ali kao što je više puta ponovljeno u našim drugim istraživanjima, mlađa, obrazovanija generacija jednostavno se okreće onlajn izvorima; ruski internet (RUnet) je posebno otvoren u pogledu debata o budućnosti Rusije.

Za mene, statistika koja najviše otkriva je da bi 72 odsto glasalo za nastavak “Putinovog smera” prilikom izbora njegovog naslednika 2008. godine (60 odsto bi glasalo za Putina ako bi se kandidovao i po treći put).

Jasno je da se mnogim Rusima ne sviđaju mnogi aspekti Putinove politike. Razočaranje korupcijom je glavna primedba. Oni, međutim, ne vide održivu alternativu.

Pitanje alternative je nešto čime bi morali da se pozabavimo i mi ovde na Zapadu. Postoji preovlađujući stav, naročito na Kapitol Hilu, da bi “bilo ko osim Putina” predstavljao bolji izbor. A u koaliciji “Druga Rusija” ( Drugaya Rossiya ), postoje neke “ubedljive figure” čija je predanost liberalnoj tržišnoj demokratiji zapadnog stila neupitna - među kojima su i bivši Putinov savetnik Andrej Ilarionov i bivši predsednički kandidat Irina Hakamada.

Međutim ima i nekih problematičnih elemenata. Zašto bi američki konzervativci želeli da nađu „zajednički jezik” sa grupama poput “Nacionalne boljševičke partije” - čiji amblem kombinuje nacističke i sovjetske simbole i koja šalje svoje skinhedse u bitke sa policijom - ili da pruže podršku “Avangardi crvene omladine” kao najboljim predstavnicima ruske demokratije - teško je objasniti.

Grigori Javlinski i partija “Jabloko,” najveća preostala liberalna politička snaga u zemlji, odbili su da učestvuju u marševima prošlog vikenda “zbog fundamentalnih političkih i ideoloških razlika sa organizatorima događaja i našeg nepoverenja u njih,” stoji u njihovom saopštenju za štampu. Javlinski je dodatno kritikovao preteran odgovor vlasti na pomenute marševe, ali njegova zabrinutost bi trebalo i ovde da predstavlja znak upozorenja.

Ali konačno, problem s kojim imamo problem da se suočimo je da Putinova opozicija ne govori u ime ruske “tihe većine”, već u velikoj meri predstavlja bučnu manjinu. Naravno, teško je prihvatiti činjenicu da Putinova Vlada, koja vodi Rusiju u drugom pravcu u odnosu na onaj kome smo se mi nadali, to čini i sa pasivnom i sa aktivnom podrškom većine stanovništva u zemlji. Ali to je realnost.


Fusnote:

1. David Eugene Henry Pryce-Jones – konzervativni britanski autor i komentator; j edan od glavnih urednika National Review -a i saradnik u The New Criterion .

Naslov originala: “Viva Putin” by Nikolas K.Gvosdev, April 20, 2007, National Review (OnLine)

Prevod: NSPM

 

 
 
Copyright by NSPM