Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Saša Gajić

Srpsko-ruski odnosi: pogled unazad

Sve do nedavno jasno izraženog stava Rusije u Savetu bezbednosti povodom Ahtisarijevog plana (ukjučujući tu i Čurkinovo napuštanje tekuće sednice kao svojevrsnog vida diplomatskog protivljenja), u srpskoj javnosti je, zapravo, preovladavala skepsa spram iskrenosti i istrajnosti ruske diplomatske podrške pozicijama Srbije na pregovorima o statusu Kosova, uz nešto tiši zaključak, kako će nas, na kraju, ,,Rusi ipak prodati i ostaviti''. Sada se ta ista domaća javnost, suočena sa ,,(ne)očekivano principijelnim'' ruskim stavom, koji ide u prilog srpskom pregovaračkom timu, našla pred enigmom koju zadnjih dana pojedini analitičari pokušavaju da rastumače: kojim se to interesima Rusi rukovode u svojoj politici u ovom delu Evrope, šta Srbija može da ponudi ruskim interesnim projekcijama na ovom prostoru i šta pri tome Srbija može realno da dobije, a šta da izgubi, u trouglu EU- Rusija - SAD?

Burne emotivne reakcije spram ocena ruskog uticaja na ovim prostorima nisu nikakva novost: od vremena početka obnove srpske moderne države pa sve do današnjih dana periodično se obnavljaju srpske deobe i svrstavanja spram ,,ruskog pitanja''. Od podela između Karađorđa i Praviteljstvujuščeg sovjeta, tvrdih obrenovićevaca i ,,nemačkara'', naprednjaka i radikala, pa sve do najnovijih podela na ovdašnje ,,rusofile'' i ,,zapadnjake'', u raznim formama se kroz srpsko društvo prelamaju različiti pogledi po pitanju značaja odnosa Srbije i Rusije. Za prve je svaka ruska pomoć bila ili lažna ili kobna, dok je za druge bila dragocena i spasnosna. Za jedne je rusko-srpsko istorijsko bratstvo samo politički mit kojim se istorijske veze i etno-religijska bliskost ova dva naroda bez puno realnog osnova koristi (tačnije zloupotrebljava) u real-političke svrhe, i to kako one domaćih vlastodržaca tako i one ruskih imperijalnih strategija, dok naprotiv, za druge ono predstavlja emocijama obojenu stvarnost, pa čak i više od toga – bazičnu nadu srpske političke budućnosti.

Mada ova podela unutar srpskog društva spram Rusije donekle podseća na čuvenu unutarrusku kulturološku podelu na slavenofile i zapadnjake, ona se nikako ne može sa njome poistovetiti. Isto tako, pozitivne i negativne kvalifikacije ruskog uticaja ne mogu se svesti na ideološka pojednostavljenja koje pružaju srpske podele na opozite modernista i tradicionalista, odnosno često predimenziorana podela na ,,dve Srbije''. Tako ćemo često među srpskom inteligencijom nacionalne orijentacije, nalaziti na odbojnost spram ruske istorijske uloge u obnovi moderne srpske nacionalne države (uz najčešće obrazloženje da su nam u presudnim momentima uvek okretali leđa i igrali pre svega na ,,bugarsku kartu''), dok će se u građanskim i modernističkim krugovima često naići na racionalan, pozitivan odnos spram Rusije kao velike sile sa kojom svako unapređenje odnosa donosi višestranu, političko-ekonomsku korist.

Poslepetooktobarska Srbija, a naročito njena intelektualna i medijska elita, u prvi mah je, što iz kontriranja miloševićevog neuspešnog hvatanja za ,,rusku slamku spasa” a što iz istinskog animoziteta prema Rusiji kao političkom antipodu ,,uspešnog Zapada”, nedvosmisleno zauzela zapadnjačke ideološke stavove, često omalovažavajuće spram Rusije i njenog uticaja na ovaj prostor. U isti mah je unutar najširih masa nastupila opšta apatija, koja se prelila i na amorfnu rusofiliju, a koja se tek u poslednje vreme, sa ruskom proaktivnom podrškom Beogradu u kosovskim pregovorima, počela da uobličava, ponovo otkrivajući i revalorizujući viševekovne bliske odnose ova dva naroda i dve države.

Sve to u najširoj domaćoj javnosti ostavlja brojne dileme o tome da li je i koliko Rusija zapravo bila od pomoći Srbiji u njenim odsudnim istorijskim trenucima?

Dimenzije istorijskog srpsko-ruskog savezništva

Nema nikakve dileme da je imperijalna Rusija sa svojom istorijskom ekspanzijom prema Sredozemlju u odnosima prema Srbima i balkanskim Slovenima uopšte, bila rukovođena u prvom redu svojim strateškim interesima, u okivru kojih je, sasvim prirodno, i sagledavala problematiku tzv. ,,istočnog pitanja”, odnosno sudbinu prostora Osmanskog carstva oko koga su se jagmile sve velike evropske sile. Ovi interesi su se u najvećoj meri podudarali sa nacional-oslobodilačkim težnjama balkanskih hrišćana, sigurno mnogo više nego interesi drugih velikih sila. Rusija je pri tome nastojala ne samo da obezbedi sebi tutorski odnos, već i da svojim ulogom u igri oko ,,istočnog pitanja” često prebija svoje druge spoljnopolitičke ,,dugove“, odnosno popravlja svoje imperijalne pozicije, naročito u vremenima jasnog očitovanja sopstvenih unutrašnjih slabosti. No, to isto su činile i druge velike sile, sa neuporedivo manje obzira prema hrišćanskim podanicima Osmanlija i njihovim interesnim projekcijama.

Rusko-srpski odnosi, generalno gledajući, predstavljaju izrazito pozitivan pol ruske ,,istočne politike” u kojima je ona, gledajući pri tome svoje interese i trenutne moći, u različitim fazama, tokom celog XIX veka odigrala veoma bitnu ulogu u stvaranju, jačanju i širenju srpske moderne države. U tom procesu Srbi su se nametnuli kao etnički supstrat kome je Rusija davala prioritet u okviru rešavanja ,,istočnog pitanja”, iako su za samo kontrolisanje stateški važnih crnomorskih tesnaca tu ulogu iz geopolitičkih razloga trajno trebalo da imaju pre svih Bugari. Dovoljno je npr. pogledati stavove bugarskih političara i istoriografa i tamo zateći gotovo jednoglasne jadikovke o tome kako su, uprkos sopstvenom geopolitičkom značaju, ,,braća Rusi” gotovo uvek favorizovali Srbe na bugarsku, a (po njima) često i sopstvenu štetu. Takvi stavovi sigurno predstavljaju preterivanja usled prejakog nacionalnog sentimenta, ali su svakako korisni da se sučele sa stavovima srpske elite koja istrajno optužuje rusku politiku za bugarofiliju. Čini nam se da su ovi stavovi u potpunosti osnovani samo kada se tiče pitanja ruskog uticaja na crkveno-školska pitanja, kao što je recimo bilo davanje sultanovog betata skopskoj eparhiji i potonji izbor prosrpski orijentisanog mitropolita Firmilijana, čime je Rusija nedvosmisleno pospešila jačanje srpkog uticaja na prostoru Makedonije.

Ovde treba biti nedvosmislen i reći da podrška drugih velikih sila ne bi nikad pomogla stvaranje samostalne srpske države, već bi jedno podaništvo samo zamenilo drugim, uz manje-više formalne atribute darivane državne suverenosti. Sa druge strane, Rusi nisu stvorili modernu srpsku državu (kao što su to učinili Bugarima i Rumunima, a u saradnji sa Britanijom, Francuskom i Grcima), ali su imali presudnu ulogu da je Srbi sami stvore. Osim neposredne podrške obnavljanju srpske države početkom XIX veka, Rusija je imala jednu prethodnu, možda i još značajniju ulogu, koja se intenzivirala nakon Svištovskog mira i vremena jačanja ruskog uticaja na Balkan. I pre toga, a naročito nakon Svištovskog mira pa sve do perioda podizanja srpskih ustanaka, ruski crkveno-kulturni uticaj bio je presudan za očuvanje sprskog identiteta izloženog fanariotskim uticajima, posebno u vremenu nakon ukidanja Pećke patrijaršije.

U dugotrajnom procesu u kome je izrastalo tradicionalno srpsko-rusko savezništvo bilo je i uspona i padova, što zbog spoljnih okolnosti, što zbog zabluda i grešaka obeju strana. Rusija jeste nesmotreno podržala ofanzivu Karađorđevih ustanika 1809. godine na tri fronta (i to poneta upravo njihovim insistiranjem, a bez koordinacije sa ruskom vojskom u Vlaškoj), što se završilo katastrofom na Čegru, ali je 1810. i 1811. godine direktno doprinela značajnim srpskim vojnim uspesima. Ostavljanje Srbije na cedilu 1812. godine u Bukureštu bilo je uzrokovano višom silom (Napoleonova invazija na Rusiju), a ruska politika je prepuštanje ustanika turskoj osveti počela da ispravlja odmah nakon promena na međunarodnoj sceni koje su nastupile sa padom Napoleona i stvaranjem tzv. ,,Svete alijanse”. Ne samo da su ustupci Marašli-paše dati Milošu Obrenoviću bili potpomognuti ruskom diplomatijom, već su i potonji temelji srpske samostalne države udareni na bazi ruskih vojnih pobeda u ratu sa Turskom 1829. godine. Srpska nacional-oslobodilačka politika (pogotovo ona knjaza Mihajla, koja je ostala nerealizovana iz nekih drugih razloga) jeste bila potpomagana od strane Rusije, ali i neretko obuzdavana da ne bi u nepovoljnom trenutku postala generator sukoba između velikih sila, što nam govori često i o srpskom nerazumevanju šire i, kako se danas da primetiti, često dalekovidije ruske spoljne politike.

Neuspesi Srbije u srpsko-turskom ratu 1876. godine, koji su pretili da se pretvore u potpunu vojnu katastrofu, bili su sprečeni prvo ruskim insistiranjem na primirju, a potom ruskim ultimatumom i objavom rata čijim je ishodom Srbija ne samo od poražene strane postala pobednik, već je postala i međunarodno priznata država, doduše sa po njenom mišljenju nedovoljnim teritorijalnim proširenjem. Pregovori sa bečkim dvorom u Rajhštatu (kojima je još pre ruskog ulaska u rat pokušano da se dobije proširenje Srbije zapadno od Drine), kao i ukupna ruska briga za srpske ustanike u Bosni i položaj tamošnjih hrišćana, nisu urodili plodom zbog teških spoljnopolitičkih okolnosti i praktično jednodušnog protivljenja svih evropskih sila Rusiji, ali joj se ne može prebaciti nedobronamernost u pokušaju da se na Balkanu izvuče što je moguće više za srpsku stvar. U povoljnijim istorijskim uslovima, Srbija bi znatno ranije ostvarila svoje nacionaloslobodilačke planove, no, u slučaju Berlinskog kongresa 1878. godine se ponovila priča da velike sile uvek radije čine ustupke na tuđ nego na svoj račun, i Rusija tu nije predstavljala izuzetak.

Treba napomenuti i to da Rusija tokom celog XIX veka nijednom nije podupirala ambicije mlade srpske države u pogubnom pravcu, kao što je npr. bila objava rata Bugarskoj nakon njenog ujedinjenja, a koja se završila ubedljivim srpskim vojnim porazom. Sa druge strane se svako udaljavanje Srbije od Rusije i njeno kasnije približavanje centralnoevropskim silama pretvorilo ne samo u skoro potpuno zatomljavanje svih njenih oslobodilačkih ambicija, već i u skoro ogoljeno pretvaranje Srbije u njihov kolonijalni posed i pandursko- birokratsku tvorevinu.

Iskušenja XX veka

Polet moderne srpske države na prelazu vekova je, osim pukom dinastičkom promenom, uzrokovan u prvom redu njenom ponovnom spoljnopolitičkom preorijentacijom u pravcu rusko-francuskog saveza. Time je Srbija Petra I Karađorđevića počela da ponovo diše punim plućima što joj je donelo, pored nesumnjivog napretka, i mnoštvo iskušenja i opasnosti. U slučaju aneksione krize 1908. godine, Rusija je, i sama neposredno pre toga znatno oslabljena u ratu sa Japanom (1905) ali i revolucionarnim vrenjima, bila primorana da obuzda srpski ponos i izvrši pritisak da se ona pomiri sa austrijskom aneksijom Bosne i Hercegovine, a sve zbog toga da bi se izbegao opšti rat. Potonji oporavak Rusije bio je presudan da se srpski oslobodilački polet usmeri na drugu, trenutno jedino plodotvornu stranu - na jug, prema oblastima koje su grcale pod turskim bezvlašćem. Ruska uloga u obuzdavanju i objedinjavanju balkanskih hrišćanskih država u pravcu stvaranja njiohovog saveza za oslobodilački rat bila je presudna. Iza turskog poraza 1912. u Balkanskom ratu stajala je ruska diplomatija, a iza kasnijeg međubalkanskog bratoubilačkog otimanja o delove teritorija usled različitog tumačenja odredbi međusobnih sporazuma, stajale su balkanske nacionalne sujete potpirivane upravo od drugih velikih sila koje su uz pomoću njih težile da ponište ruske spoljnopolitičke učinke.

Vrhunac nesebičnosti rusko-srpskog savezništva predstavlja 1914. godina kada je Rusija, da bi zaštitila i svoje i srpske interese kojima je pretilo da budu pregaženi od strane nadmoćne sile, nepripremljena ušla u Prvi svetski rat u kome je potom pretrpela i milionske gubitke i propast samog carstva. Upravo iz solidarnih razloga posleratna Kraljevina Jugoslavija predstavljala je najsrdačnije utočište bele emigracije iz Sovjetskog Saveza i najtvrđeg pobornika antiboljševičke politike (pored Poljske) među državama iz istočnog dela Evrope. Ovakva tvrdokorna politika je, sa druge strane, unazadila međusobne odnose srpskog naroda i Rusije pod boljševicima, pokušavajući da, sa srpske strane prekasno, nadomesti propušteno u samo predvečerje Drugog svetskog rata i napada nacifašista na Jugoslaviju.

Nova svetska katastrofa završila se pobedom prosovjetskih partizanskih gerilaca koji su preuzeli vlast nad Jugoslavijom kombinujući angloameričku i sovjetsku pomoć koja je u zadnjim fazama rata neposredno protutnjala kroz Srbiju u vidu tenkova Crvene armije i tako ubrzala trijumf komunističke ratne opcije na štetu njenih političkih alternativa. Idila ,,ideološke i slovenske” sabraće bila je ipak vrlo kratka, i završila se već 1948. godine direktnim sukobom na relaciji Beograd – Moskva, nakon čega je Jugoslavija uživala ne samo simpatije već i javnu i tajnu podršku zapadnog vojno-političkog saveza. Nominalno nesvrstana država, druga, Titova Jugoslavija je kasnije postepeno obnovila odnose sa SSSR-om koji su od tada pa nadalje bili korektni, ali nikada više saveznički i srdačni. Naprotiv, u složenoj hladnoratovskoj podeli sveta ovakva ,,nesvrstana” Jugoslavija igrala je dvostruku ulogu na klackalici međunarodne politike, daleko više za račun Zapada nego Istoka i pored nominalne ideološke opredeljenosti za socijalistički državni concept. No, sovjetska Rusija je i u takvoj poziciji Jugoslavije uspela da pronađe dovoljno prostora za konkretnu saradnju, ali i njeno otupljivanje uloge alternative sovjetskom imperijalnom državnom socijalizmu koga je Jugoslavija kao država ,,socijalizma sa ljudskim likom” promovisala najčešće za račun Zapada, sprečavajući pri tome da proces dekolonizacije trećeg sveta završi u sovjetsku korist pristupanjem novih afričkih i azijskih država istočnom bloku.

Slom komunizma i posledični raspad obe multinacionalne države, i Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, stavio je i Srbe i Ruse u sličnu situaciju preispitivanja i svojih pozicija u međunarodnom životu, ali i svojih međusobnih odnosa. Ekonomski i politički raspad državnih tvorevina u kojima su obitavali, ostavio je, u u srpskom i u ruskom slučaju, značajan procenat njihovog naroda van teritorija matične republike gde su potom eskalirali međuetnički sukobi. Međutim, dok je Rusija što zbog sopstvene veličine i značaja, ali i iskustva u korišćenju nasleđenih državnih mehanizama iz sovjetske epohe, uspela da delom pacifikuje centrifugalne sile i postepeno počne da ponovo jača svoj uticaj na prostoru bivše federalne države, Srbi, koji su bili prepušteni svojoj sudbini sa daleko manjim kapacitetima, prošli su mnogo gore. U ,,ratovima za jugoslovensko nasleđe” proglašeni su za parije međunarodne zajednice koje su, kombinacijom političkih i vojnih intervencija ne samo sabijene i jednim delom proterane sa svojih starih etničkih prostora, već su i veštom zamenom teza dovedeni u poziciju da budu oglašeni za glavne krivce za raspad i sve sukobe koji su se desili na prostorima bivše Jugoslavije. Nalazeći se u takvoj nezavidnoj situaciji, Miloševićev režim je, često neiskreno, pokušavao da pošto-poto pribavi sebi bilo kakvu rusku spoljnopolitičku podršku, ne mareći za to da na taj način zapravo uvlači Moskvu u neželjenu konfronataciju sa zapadnim silama. Nasuprot tome, međunarodno politički oslabljena Moskva se nije libila da iskoristi takve očajničke poteze da se reafirmiše kao bitan činilac međunarodne zajednice, a ni da ih se već u sledećem trenutku, kada zadobije koji poen na spoljnopolitčkom polju, rastosilja.

(Ne) naučene istorijske lekcije

Oporavak Rusije i njen povratak na međunarodnu scenu u velikom stilu, isprva kao da je zaobišao postpetooktobarsku Srbiju, za koju se činilo da je jednom za svagda okrenula leđa nekada bliskom, a sada i geografski i idejno daleko udaljenom, tradicionalnom savezniku. Ništa nije pomogla ni nesebična pomoć Rusije u prvim danima i mesecima posle petog oktobra, kada je uz njenu pomoć ne samo izvršen miran transfer vlasti u Beogradu, nego su Srbiji oprošteni i mnogi dugovi iz prethodnog perioda, te data ,,na reč” dovoljna količina energenata da se pregura najkritičniji prvi period tranzicije. Čak i kada se potom počelo uviđati od kolike koristi mogu biti trgovinski sporazumi sa Rusijom nasleđeni iz Miloševićevog perioda, sve te mogućnosti su ostale neiskorišćene. Ne samo da do dan-danas nije formulisana, a kamoli sprovedena u plan bilo kakva srpska privredna ili politička strategija prema Rusiji, nego je naprotiv, ruskom kapitalu (koji takođe ne dolazi planski u ove krajeve) na sve moguće načine onemogućeno da slobodno pritiče. U javnosti su, do nedavno, stalno preovlađivali stavovi nipodaštavanja spram ruske uloge u savremenom svetu, koje su sa jačanjem putinovske Rusije postali potpuno deplasirani i mimo realnosti. Prvi znaci promena u javnom mnjenju počeli su da bivaju primetni tek sa isticanjem pozitivne uloge Rusije u rešavanju kosovskog problema, koja je, kako su pregovori odmicali, postala i glavni srpski spoljnopolitički adut.

Sadašnju veliku popularnost Rusije i želju za uspostavljanjem bliskih međusobnih odnosa sa njom među građanima Srbije, koju beleže sva istraživanja javnog mnjenja, podjednaka je, ako ne i veća, od podrške medijski favorizovanim evrointegacijama. Ona je istovremeno i izraz reakcije na potisnute emocije koje su tradicionalno preovlađivale na ovim prostorima, s obzirom na ukupna istorijska iskustva, ali i uviđanje o obostranoj koristi i podudarnosti srpskih i ruskih interesa. Kako su ova uviđanja još uvek prisutnija na nivou simpatija nego na nivou konkretne operacionalizacije, čini nam se da danas ponovo postaju aktuelna uputstva Ivana Jugovića, Karađorđevog izaslanika kod Rusa, kojima se rukovodio vožd prilikom pridobijanja njihove pomoći za stvaranje moderne srpske države, a koji upućuju na pronalaženje pravog balansa, emotivnog i interesnog, u odnosima Srba i Srbije sa ovom velikom silom: ,,Ja vas nisam odvraćao od Rusa, jer je u interesu našem stajalo, da se njih držimo i njima za pomoć obraćamo i da od njih pomognuti budemo; ali sam svakad od onog dana kada sam ja sa Rusima u Vlaškoj bio, sa njima govorio i u Srbiju povratio se, savetovao: da budete sa njima na oprezu, da budete ostrožni i pri samom primanju njihove pomoći, i da svakad i to sa najvećom učtivošću prema njima ne pretvarajući se, strogo na svoj interes pazite.''

Istim bi se stavom trebali rukovoditi i savremeni srpski političari, naročito oni koji pretenduju da vode ozbiljnu državničku politiku.

 

 
 
Copyright by NSPM