Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

 

 

Slobodan Durmanović

BiH između briselskog intervencionizma i unutrašnjeg kompromisa

(Republika Srpska i BiH na prelazu iz «dejtonske» u «briselsku» fazu)

Rezime: U svom prilogu autor se fokusira na najveću političku krizu u BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ukazujući na genezu i razvoj krize, s posebnim osvrtom na zahteve Evropske unije za restrukturisanjem policijskih snaga u BiH i za ustavnim promenama, koji se političarima u BiH postavljaju kao ključni uslovi za pristupanje Evropskoj uniji. Autor ukazuje na intervencionistički karakter politike koju EU vodi putem Kancelarije visokog predstavnika u BiH(OHR) u pravcu smanjenja političkog uticaja Republike Srpske na kreiranje «funkcionalnih» institucija BiH, odnosno umanjenja političke autonomije RS u okviru BiH kroz prenos nadležnosti sa entitetskih institucija na nivo zajedničke države BiH. Autor pokazuje ključne razlike u konceptima ustavnog (pre)uređenja BiH među političkim elitama konstitutivnih naroda u BiH(Srbi, Bošnjaci i Hrvati), ukazujući da će odgovor na pitanje o novom ustavnom aranžmanu predstavljati test za opstanak ili nestanak BiH.

Ključne reči: Bosna i Hercegovina, Dejtonski sporazum, ustav, Republika Srpska, policija

Dvanaest godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma međunarodni staratelji Bosne i Hercegovine i vodeće domaće nacionalne političke elite sklopili su politički pakt po kojem bi ova zemlja trebalo da pređe iz «dejtonske» u «briselsku» fazu. Tom dogovoru prethodila je najveća posleratna politička kriza u zemlji, koja je okončana parafiranjem Sporazuma o stablizaciji i pridruživanju BiH i EU, ali niko u Briselu i u Sarajevu nije precizno definisao šta taj prelaz može da donese u jednoj višenacionalnoj zemlji sa vrlo komplikovanim ustavnim uređenjem. S jedne strane, iz Kancelarije visokog predstavnika(OHR) stižu uveravanja da u BiH u predstojećem periodu neće biti zadirano u načela iz Dejtonskog sporazuma na kojima počiva ustavno uređenje ovo zemlje - ukoliko ne bude konsenzusa između Srba, Bošnjaka i Hrvata - ali, s druge strane, iz Brisela poručuju da BiH «neće moći u Evropsku uniju sa dejtonskim ustavom». I stranci i političke elite Srba, Bošnjaka i Hrvata deklarativno se slažu jedino u načelu da BiH treba da bude uređena kao zajednica ravnopravnih naroda i svih građana koji u njoj žive, ali, istovremeno, sve tri nacionalne elite manje-više smatraju da je proklamovana nacionalna ravnopravnost ugrožena. Bošnjaci su uvereni da su «dejtonskim» Ustavom BiH oštećeni i da su Srbi «ravnopravniji» od njih, dok se Hrvati sve više osećaju ugroženima i od jednih i od drugih. Srbi su, takođe, večito na oprezu, smatrajući da glavna opasnost od još većeg urušavanje «dejtonske» Republike Srpske dolazi od međunarodnih upravnika, oličenih u Kancelariji visokog predstavnika u BiH(OHR).

Svi veruju da imaju snažnu argumentaciju za negodovanje. Bošnjaci kao najbrojniji narod frustrirani su jer čine gotovo polovinu stanovništva BiH koja kontroliše svega oko četvrtine ukupne teritorije BiH. Posebno su frustrirani jer ne poseduju u celoj BiH mehanizme dominacije, kojoj su skloni s uverenjem da, kao najbrojniji, treba da budu «ravnopravniji» od svih ostalih. Hrvati kao najmalobrojniji narod frustrirani su činjenicom da u Federaciji BiH Bošnjaci bez većih smetnji dominiraju, a da su mehanizmi zaštite njihovih kolektivnih interesa, praktično, svedeni na minimum. Ni Srbi nisu mnogo manje frustrirani: od onakve Republike Srpske kakva im je «garantovana» Dejtonskim sporazumom ostalo je mnogo manje, nakon što su u sužavanju srpske autonomije u BiH presudno doprineli visoki predstavnici. Iako, očito, Srbi u RS smatraju da još uvek poseduju dovoljno suvereniteta da bi se osećali kao «svoji na svome», oni su na prelasku BiH iz «dejtonske» u «briselsku» fazu, ipak, zabrinuti da bi im i to moglo biti izmaknuto ispod nogu.

Intervencionistička kriza

Srpska zabrinutost dostigla je razmere straha pošto je 19. oktobra 2007. godine visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak nametnuo svoju odluku o izmenama i dopunama Zakona o Savetu ministara BiH, te doneo Obavezujuću instrukciju o izmenama i dopunama poslovnika oba doma Parlamentarne skupštine BiH.

Nametnutom odlukom Lajčak je propisao da je za održavanje sednica Saveta ministara BiH dovoljno da bude prisutna prosta većina ministara koji će prostom većinom prisutnih donositi odluke, bilo one koje ne idu na potvrđivanje u Parlamentarnu skupštinu BiH (odluke o imenovanjima, podzakonski akti i sl.), bilo odluke koje se moraju potvrditi u najvišem zakonodavnom telu BiH (predlozi zakona). Pritom, Lajčak je gotovo izjednačio funkcije ministara i zamenika ministara u pogledu odlučivanja: ukoliko je ministar “podneo ostavku, smenjen ili trajno sprečen da obavlja dužnost” to mesto zauzima njegov zamenik sve do izbora novog ministra. U određenim slučajevima Lajčak je predvideo čak i mogućnost da dva zamenika ministra mogu sazvati sednicu, jedino što zamenicima nije dao mogućnost da se njihov glas računa kao glas predstavnika konstitutivnog naroda. Ali, doneo je restriktivne mere u pogledu potrebnog “konsenzusa” tako što je propisao da u prostoj većini prisutnih koji donose neku odluku više neće biti obavezno učešće po dva predstavnika konstitutivnih naroda (Srbi, Bošnjaci i Hrvati), već - samo po jednog.  

Iz ovako izloženog “konsenzusa” Srbima je postalo jasno da su uklonjene gotovo sve prepreke za preglasavanje prilikom donošenja odluka Saveta ministara BiH koje ne idu u Parlament. Drugim rečima, za imenovanja ili za donošenje podzakonskih akata bilo bi potrebno da predstavnici političkih partija iz dva od tri konstitutivna naroda dogovore rešenje i, ukoliko pritom imaju svog ministra iz reda trećeg naroda, ništa ih neće sprečiti da ostvare svoje viđenje “ravnoravnosti” u tim rešenjima. Lajčakovom odlukom otvaren je znatno širi prostor, nego do tada, za pravljenje saveza u razmeri “dva prema jedan” u srpsko-hrvatsko-bošnjačkom trouglu, u čemu su se Srbi prepoznali kao strana koja će uvek biti preglasana, tim pre što su bošnjački i hrvatski političari burno pozdravili Lajčakove odluke.  

Udar na ustavom proklamovanu ravnopravnost naroda mnogo je drastičnije izražena u Lajčakovoj Obavezujućoj instrukciji o izmenama i dopunama poslovnika Predstavničkog i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Lajčak je, najpre, kvorum za rad tročlanih kolegijuma Doma naroda i Predstavničkog doma (po jedan Srbin, Bošnjak i Hrvat) “spustio” sa tri na dva člana, slično kao i kvorum za održavanje zajedničkog kolegijuma oba doma. Dalje, Lajčak je ostavio rok do 1. decembra poslanicima u oba doma da usvoje, bez ikakvih izmena, njegovu naredbu prema kojoj je drastično sužen tzv. entitetski veto. Svojom «instrukcijom» Lajčak je predvideo da Parlamentarna skupština BiH može i dalje da donosi odluke većinom glasova, ali da u toj većini više ne mora da bude sadržana po jedna  trećina od ukupnog broja glasova poslanika iz oba entiteta, već po jedna trećina poslanika koji su prisutni na sednici. Ova “intervencija” u Republici Srpskoj ocenjena je kao potpuno suprotna odgovarajućim ustavnim odredbama. To se, uostalom, čak moglo primetiti i iz Lajčakovog nevešto sročenog obrazloženja. “Ustav propisuje da većina glasova za donošenje odluke podrazumeva najmanje jednu trećinu glasova predstavnika izabranih sa teritorije svakog entiteta. Postojeći poslovnici o radu to tumače kao jednu trećinu izabranih zastupnika iz svakog entiteta, umesto trećine onih koji glasaju iz svakog entiteta“, obrazložio je Lajčak ne trepnuvši (1). Kao da nikome nije bilo jasno da, prosto, nije moguće da se u skupštinskom poslovniku tumači nešto što je već jasno formulisano u Ustavu?! U nameri da poreknu neporecivo, još više su se zapleli Lajčakovi pravnici. Oni su ustavnu sintagmu “ jedna trećina glasova delegata/članova s teritorije svakog entiteta” nekom samo njima poznatom akrobacijom “preveli” tako da se “uslov jedne trećine izmenama tumači na način da se isti odnosi samo na one članove/delegate koji su prisutni i glasaju”?! (2)     

Donošenje ovakvih odluka Lajčak je zvanično obrazložio opštom formulacijom o “zloupotrebi mehanizama odlučivanja u institucijama BiH protivno interesima građana BiH”, kao i “potrebom boljeg fukcionisanja institcija BiH”. U političkoj stvarnosti BiH činjenice su, međutim, bile dosta drugačije, pa su Lajčakovi motivi mogli da budu ozbiljno dovedeni u pitanje. Umesto da, recimo, poštapajući se tzv. bonskim ovlašćenjima koja ima na raspolaganju, sankcioniše ministre i poslanike koji “opstruišu rad” - što mu nisu sporili čak ni u RS -  Lajčak je posegao za izmenom mehanizama odlučivanja. Prave opstrukcije, zapravo, nije ni bilo, jer se Parlamentarna skupština BiH redovno sastajala, dok je Savet ministara BiH imao tek nekoliko “propuštenih” sednica. To što je, s druge strane, Parlament BiH za poslednjih godinu i po dana doneo svega nekoliko zakona potrebnih za približavanje EU zalazi u domen tinjajuće političke krize na relaciji Sarajevo-Banjaluka koja je trajala od opštih izbora u jesen 2006. godine. Pritom valja napomenuti da je ta kriza generisana propašću ustavnih promena u aprilu iste godine, koju nisu izazvali Srbi, već Stranka za BiH Harisa Silajdžića i tada stvorena frakcija HDZ 1990. Na kraju, čak i uprkos svemu tome, u poslednje vreme je bilo jasnih signala da tenzije polako padaju, kao što su potpisivanje  “policijskog protokola” Haris Silajdžić-Milorad Dodik, a zatim i prvi posleratni dolazak Silajžića u Banjaluku. Sa Lajčakovim “intervencijama” BiH se, međutim, vratila ponovo unazad: te odluke su izazvale političku krizu kakva nije viđena u prethodnih dvanaest godina. A rezultat Lajčakovih mera u očima Srba bio je porazan:  Srbi su se itekako prepali da im se ne ponovi istorija s početka devedesetih godina prošlog veka, kada su u tadašnjoj Skupštini BiH bili redovno preglasavani i, na kraju, sasvim zaobiđeni prilikom određivanja budućnosti BiH, a velike sile takav rasplet prihvatile.

Kriza je trajala skoro mesec i po dana, s tim da su iza Lajčakovih odluka stale sve svetske sile sem Rusije, a Bosna i Hercegovina se oštro podelila po nacionalnim šavovima: Srbi su odbijali da prihvate Lajčakove odluke, dok su Bošnjaci i Hrvati te odluke zdušno podržali.

Trideset prvog oktobra Upravni odbor Saveta za implementaciju mira u BiH(PIC) na sednici u Sarajevu ocenio je da su Lajčakove odluke «u potpunosti u skladu sa njegovim mandatom i Ustavom BiH» (3). «Imajući u vidu nedostatak pomaka u realizaciji ključnih reformi, potrebno je staviti težište na završavanje implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma, uključujući i napore u borbi protiv evidentne nefunkcionalnosti državnih institucija», navedeno je, pored ostalog, u Deklaraciji PIC. U istom dokumentu su reakcije iz RS na Lajčakove mere nazvane «preteranim da bi se stvorila politička kriza». Jedina novost je što je predstavnik Rusije u fusnoti tog dokumenta izdvojio mišljenje «u pogledu mera visokog predstavnika». «Ruska Federacija izražava najdublju zabrinutost zbog posledica koje ostavljaju mere visokog predstavnika kojima se menjaju postupci u odlučivanju u Savetu ministara i Parlamentarnoj skupštini BiH. Uzimajući u obzir da lideri u BiH nisu uspeli postići dogovor oko ovih mera, Ruska Federacija smatra da bi bilo produktivnije da su mere donesene u stabilnijem okruženju. Izuzetno je važno da se efikasnost institucija BiH ne unapređuje u atmosferi rastućih napetosti nego u stabilnijem kontekstu» - stajalo je u «ruskoj fusnoti» (4).

Dan ranije, Narodna skupština RS proglasila je stanje «stalnog zasedanja», donoseći Deklaraciju u kojoj je Lajčaku detaljno ukazano na koji je način prekršio Ustav BiH, te upozoreno da bi usvajanje Lajčakovih odluka «dovelo do ugrožavanja ustavne pozicije RS, odnosno ozbiljnog narušavanja ravnoteže među konstitutivnim narodima koja je uspostavljena ustavnim mehanizmima BiH»(5).

Podrška stavovima u RS stigla je još jedino iz Beograda. Predsednik Srbije Boris Tadić je u svom saopštenju podvukao da “promena bilo kog dejtonskog principa zahteva konsenzus sva tri konstitutivna naroda”, ponavljajući da Srbija “nedvosmisleno podržava teritorijalnu celovitost BiH i njeno ustavno uređenje, koje je zasnovano na principima mirovnog sporazuma iz Dejtona”. Premijer Srbije Vojislav Koštunica je saopštio da će Srbija “sa istom odlučnošću braniti i Rezoluciju 1244 i Dejtonski sporazum”, žestoko optužujući Lajčaka. “Lajčakove mere imaju za cilj da se sruši Rezolucija 1244 i Dejtonski sporazum, odnosno da se proglasi jednostrana nezavisnost Kosova i ukine RS. Ovo je otvoreno ugrožavanje suštinskih interesa srpskog naroda”, saopštio je Koštunica, ističući da su “očuvanje Kosova i RS sada najpreči ciljevi državne i nacionalne politike”. 

No, izuzimajući ova saopštenja, vlasti u Srbiji nisu išle u dalje zaoštravanje političke krize u BiH, a pitanje podrške Srbima u RS nije se našlo čak ni na dnevnom redu Skupštine Srbije. Ostaje, istina, otvoreno pitanje da li bi to doprinelo jačanju srpskih pozicija s obe strane Drine makar za koji milimetar ili bi, pak, izazvalo suprotan efekat. Ili , prosto, ništa ne bi promenilo. Možda je, ipak, vredelo pokušati, iako, kako se čini, puno volje za to nije bilo ni u Banjaluci, ni u Beogradu.

Može biti da je to i zato što su mnogi u Briselu i Vašingtonu već bili spremni da iskoriste političku krizu u BiH da - sasvim neopravdano - osumnjiče Srbe da oni zaoštravaju krizu i da to čine u vezi sa rešavanjem “kosovske krize”. Brisel i Vašington su, zapravo, iskoristili krizu u BiH da bi uputili poruku Srbima u RS da za njihovu političku pobunu neće biti nimalo tolerancije ukoliko na bilo koji način bude dovedena u vezu sa rešavanjem budućeg statusa Kosova i Metohije. No, ni malo razumevanja u Briselu i Vašingtonu nije bilo ni prema političkim protestima u RS zbog Lajčakovih odluka, čak ni onda kada su vlasti RS očajnički tražili kakav-takav kompromis, odbijajući da prihvate te odluke u celosti.

Izgradnja» kompromisa: pritsci i ustupci

Političke vođe Srba u RS trudile su se tokom krize da pažljivo vuku jedan po jedan potez: najpre je predsedavajući Saveta ministara BiH Nikola Špirić podneo ostavku, dok su ostali srpski predstavnici u institucijama BiH upozorili da bi i oni mogli isto da učine. Više od mesec dana nisu zasedale najviše institucije izvršne i zakonodavne vlasti u BiH usled odbijanja Srba da daju legitimitet Lajčakovim odlukama. Špirić se uskoro pojavio na sednici Saveta bezbednosti UN i, samo zahvaljujući ruskom ambasadoru Vitaliju Čurkinu, dobio priliku da govori pored visokog predstavnika Miroslava Lajčaka i ukaže na Lajčakov neopravdani intervencionizam. Ruski šef diplomatije Sergej Lavrov nazvao je Lajčakove odluke “neopreznim i u celini nezakonitim”. Uz takve izjave iz Moskve i protestna saopštenja iz Beograda, Srbi su, ipak, dobili koliko-toliko manevarskog prostora da demonstriraju “demokratsku pobunu” trudeći se da pokažu kako ne strahuju od Lajčakovih eventualnih sankcija, ali ih i ne izazivajući, verovatno strahujući da na kraju ne postanu apsolutni gubitnici.

Tek dan uoči isteka Lajčakovog roka za usvajanje njegove “Obavezujuće instrukcije” došlo je do nekakvog kompromisa. Za to je bilo potrebno da svi akteri krize odstupe sa svojih pozicija, pri čemu se po prvi put u “dejtonskoj” BiH dogodilo da je i visoki predstavnik pristao da svoje prvobitne odluke koliko-toliko koriguje. Elem, pod Lajčakovim patronatom, politički Srbi, Bošnjaci i Hrvati postigli su dogovor o izmenama i dopunama poslovnika o radu oba doma Parlamenta BiH, pri čemu je najveći deo Lajčakovih «sugestija» o skraćivanju procedura u odlučivanju prihvaćen, ali jedan od ključnih segmenata Lajčakove «instrukcije» je odbačen. Reč je o Lajčakovom «pravnom tumačenju» da se «jedna trećina glasova delegata/članova s teritorije svakog entiteta” - čija je potvrda potrebna za donošenje svakog zakona u Parlamentu BiH - “tumači na način da se isti odnosi samo na one članove/delegate koji su prisutni i glasaju”. Ovo Lajčakovo neustavno tumačenje izbegnuto je tako što je u izmenama i dopunama , praktično, prepisan član 4. 3d Ustava BiH u kojem se detaljno objašnjava procedura donošenja odluka u oba doma.

«Sve odluke u oba doma donosiće se većinom prisutnih članova koji glasaju. Poslanici i delegati će uložiti napore da se postaraju da većina sadrži najmanje jednu trećinu glasova poslanika, odnosno delegata sa teritorije svakog entiteta (RS i Federacija BiH). Ukoliko većina ne sadrži jednu trećinu glasova poslanika ili delegata sa teritorije svakog entiteta, predsednik i zamenici predsednika će se sastati u komisiji i pokušaće da obezbede saglasnost u roku od tri dana od glasanja. Ukoliko ti napori ne uspeju, odluka će se donositi većinom prisutnih članova koji glasaju, s tim što glasovi protiv ne smeju da sadrže dve trećine ili više od dve trećine poslanika ili delegata izabranih u jednom od entiteta” - tako glasi član 4. 3d Ustava BiH, po kojem su se i do tada donosile ključne odluke u oba doma Parlamentarne skupštine BiH.

Drugim rečima, Lajčak je - kad već nije hteo da da za pravo Srbima da pogrešno tumači pomenuti član Ustava BiH - odustao od svog «ustavnog tumačenja». To, dakako, ne znači da bošnjački političari ubuduće neće pokušati da sami tumače ovu ustavnu odredbu na isti način na koji je to Lajčak pokušao, pa da, nekim povodom, jednog dana cela stvar dospe i do Ustavnog suda BiH. A tamo se odluke retko kad donose u korist RS. Zato ima istine u ocenama da je politička kriza, koju je izazvao Lajčak, od 1.decembra samo zaleđena i da će je bošnjački političari, kad osete kakvu zgodnu priliku, odlediti i stvoriti i pravu ustavnu krizu ukoliko im to zatreba.

S druge strane, Lajčak je ostao pri svojoj odluci o izmenama i dopunama Zakona o Savetu ministara BiH, korigujući se, istina, u delu oko kvoruma za sazivanje sednice i konsenzusa za donošenje odluka, ali ne vraćajući «cenzus» za etnički veto sa jednog na dva ministra. Srbi su, izgleda, «razumeli» da u zamenu za Lajčakove «korekcije» oni treba da odustanu od zahteva da se vrati pređašnje zakonsko rešenje i - tako je postignut «kompromis» sa Bošnjacima koji su, praktično, zastupali samo ona rešenja kojih se i Lajčak držao.

Interesantno je, međutim, ukazati na činjenicu da je zadržavanjem Lajčakovog “cenzusa” za etnički veto stvoren, praktično, presedan u radu OHR-a, pošto je, u tom delu odluke, Lajčak poništio “cenzus” koji je propisao Pedi Ešdaun u Zakonu o Savetu ministara BiH koji je nametnuo 2. decembra 2002. godine. Time je stvorena opasna praksa da se OHR ponaša ne samo kao zakonodavac u BiH - tako se OHR i do sada ponašao - već i da svaki visoki predstavnik samovoljno može menjati odluku svog prethodnika ako sam oceni - iz nekog razloga - da prethodnikova odluka nije valjana. Nije, dakle, teško izvesti zaključak da iz takve prakse proizilazi da apsolutnu političku kontrolu u BiH ne vrši institucija koja se naziva Kancelarijom visokog predstavnika(OHR), već samo jedan jedini čovek - “kancelar”, njen čelni čovek - i to na način da svaki od njih može donositi i menjati zakone kako mu se prohte. I da, pritom, nijedna njegova odluka ne podleže oceni Ustavnog suda BiH !?

Iz ko zna kakvog razloga, politički Srbi nisu, međutim, insistirali da Lajčak objasni presedan koji je stvorio, mada su u zaključcima Narodne skupštine RS, nakon završetka krize, jednoglasno zatražili ukidanje tzv. bonskih ovlašćenja visokog predstavnika i povlačenje OHR-a nakon što BiH potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Istovremeno su ponudili Bošnjacima i Hrvatima da podrže ovaj zahtev, ali su ovi ćutke prešli preko te ponude, valjda zato što su do sada imali više koristi nego štete od OHR-a i “bonskih ovlašćenja”, te nadajući se da će tako što duže i ostati.

S druge strane, Bošnjaci i Hrvati su prihvatili stav Srba da, u tekućem procesu restrukturisanja policijskih snaga u BiH iliti “reforme policije”, za sada ne zadiru u postojeću organizaciju policije, što će reći da su prećutno pristali da policiju RS ostave na miru do novih ustavnih promena. To predstavlja drugi par rukava u «kompromisu» kojim je okončana najveća posleratna politička kriza u BiH.

Elem, političke vođe Srba, Bošnjaka i Hrvata su 22. novembra potpisali Akcioni plan sprovođenja “Mostarske deklaracije”, koji je desetak dana kasnije potvrđen u Savetu ministara BiH. Tim planom je predviđeno da u narednih pola godine budu doneseni zakoni na nivou BiH kojima će biti formirano nekoliko novih institucija BiH: Direkcija za koordinaciju policije, Institut za forenzička ispitivanja i veštačenja, Ustanova za školovanje i stručno usavršavanje kadrova, Agencija za policijsku podršku, te još nekoliko policijskih odbora. «Lokalni nivo, kao deo jedinstvene policijske strukture BiH, biće regulisan nakon ustavne reforme u skladu sa tri principa EU i Mostarskom deklaracijom. Zakoni o policijskoj službi i policijskim službenicima usvojiće se najkasnije godinu dana nakon usvajanja novog ustava BiH», piše u tekstu ovog plana. Ove institucije, kako je naknadno objašnjeno, ne bi trebalo da uzurpiraju entitetske nadležnosti za obrazovanje policijskih kadrova i forenziku, koje ostaju kao zakonska logistika sadašnjih policijskih snaga u entitetima. Novostvorene institucije, prema istom objašnjenju, predstavljale bi logističku podrška “saveznim” policijskim agencijama (SIPA, Granična policija BiH), a njihove usluge mogle bi da koriste i entitetske policije.

Ovom planu prethodilo je usvajanje “Mostarske deklaracije”, odnosno «Deklaracije o preuzimaju obaveza za sprovođenje reforme policije s ciljem parafiranja i potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju», koju su vođe Srba, Hrvata i Bošnjaka potpisali 28. oktobra u Mostaru (6). U tom dokumentu ne stoji, međutim, ništa više od onoga što je i do tada dogovoreno o “reformi policije”: tako se, na primer, u tački I/1. navodi da se «sve zakonodavne i budžetske nadležnosti za sva pitanja policije moraju nalaziti na državnom nivou». Dalje, u tački II precizira se da će «struktura jedinstvenih policijskih snaga BiH odgovarati ustavnoj strukturi zemlje», te da će «nova i reformisana policijska struktura biti zasnovana na relevantnim odredbama Ustav BiH koji će uslediti kroz proces ustavne reforme», a da će «detalji policijske strukture BiH biti definisani kroz Zakon o policijskoj službi BiH i Zakon o policijskim službenicima». Lako se, dakle, može primetiti da ni u «Mostarskoj deklaraciji», baš kao ni u ranijim «policijskim protokolima» (Lajčakov, Dodik-Silajdžićev) opstanak policije RS kao institucije RS nije garantovan, ali ni garancija opstanka takve policijske strukture, ni njeno potpuno brisanje nije bio cilj «Mostarske deklaracije». Cilj potpisnika tog dokumenta bio je da pokažu Briselu da su se do tada o nečemu, ipak, dogovorili.

Iz ovoga se jasno može videti da su vodeći srpski političari, Milorad Dodik i Mladen Ivanić, «kupili» sadašnju poziciju policije RS do novih ustavnih promena, a da će nakon toga policija RS najverovatnije preći pod kontrolu institucija BiH - ministarstva bezbednosti BiH i Parlamentarne skupštine BiH (7) - sem ukoliko u Briselu ne pokažu razumevanje za stav Bošnjaka da policiju RS treba sasvim ukinuti.

Gotovo identično rešenje bilo je predviđeno i “policijskim protokolom” koji su dva meseca ranije potpisali Milorad Dodik i Haris Silajdžić, ali to onda nije bilo dovoljno ni Lajčaku, ni Havijeru Solani i Oliju Renu za parafiranje SAA. Za taj paraf se, pre izbijanja političke krize, iz Brisela zahtevalo mnogo više. Primera radi, Lajčakov plan “reforme policije” (8) predviđao je, čak, centralizaciju policijskih snaga u BiH do 15. decembra 2007. godine, što su Srbi u startu odbili, trudeći se da dobiju na vremenu, odnosno da u narednom periodu izbore što bolju poziciju policije RS unutar “jedinstvenih policijskih snaga BiH”.

Lajčakovo odustajanje od sopstvenog plana “reforme policije”, odnosno njegov pristanak da se o “lokalnom nivou jedinstvenih policijskih snaga BiH” pregovara naknadno, upućuje na mogućnost da su u Briselu, za sada, odustali od ispostavljanja nemogućih uslova pred BiH u celini - a posebno pred RS - odnosno: da su za sada odustali od pritisaka ka ubrzanoj centralizaciji BiH, zamenjujući ih pritiscima u pravcu puzajuće centralizacije institucija u Sarajevu što se, najčešće, objašnjava potrebom stvaranja «jedne adrese» sa kojom Brisel komunicira u odnosu sa drugim zemljama. Tome je, verovatno, doprinelo neočekivano snažno protivljenje Srba Lajčakovim merama i, s druge strane, bojazan da brza centralizacija u BiH, u paru sa po Srbe nepovoljnim rešenjem za budući status Kosmeta, ne izazove političku krizu u BiH koja bi mogla da se otme svakoj kontroli. Sve to pomalo doprinelo je da, na kraju, BiH parafira SAA sa EU početkom decembra 2007. godine.

Ulazak u ustavne promene: šta stoji na kraju puta ?

Posle svega, moglo bi se čak reći da je najveća posleratna politička kriza u BiH dovela do izvesnog političkog otreženjenja na nekoliko strana. U Briselu su, sem ako se ponovo ne budu predomislili, zauzeli stav da Srbe u BiH nije celishodno, a nije ni mudro preventivno kažnjavati zbog «kosovskog rešenja», pogotovo kad se oni, u isto vreme, protiv takvih kazni žestoko bune i pritom pružaju dokaze da za tom vrstom preventive nema nikakvog razloga. Srbi u Banjaluci su, sem ako se ne predomisle, konačno shvatili da kakvom-takvom političkom pobunom mogu postići bar malo više nego ukoliko ćutke podnose udarce sa svih strana. A politički Bošnjaci su mogli da zapaze da će u Briselu sve teže moći da pronađu advokate koji će zdušno braniti njihove stavove, a da u Sarajevu od tih stavova ne odstupe ni milimetar.

No, ostaje da vidimo hoće li ovo političko otrežnjenje držati glavne aktere i kada se krene u najavljene pregovore o promenama Ustava BiH. Iz Brisela poručuju da «BiH ne može u EU sa dejtonskim Ustavom», pa su domaći vlastodržci među Srbima, Bošnjacima i Hrvatima rešili da krenu u pregovore o ustavnim promenama. Koliko god se, međutim, po ovom pitanju smanjuju razlike između Srba i Hrvata, utoliko je veći jaz između njih i Bošnjaka, s druge strane. Srpsko-hrvatski «sporazum» zasnovan je jedino na načelu da BiH treba urediti kao federalnu državu, a pritom je to načelo dijametralno suprotno svebošnjačkom shvatanju da BiH treba urediti kao centralizovanu državu sa regijama, pri čemu je etnički kriterijum za njihovo utemeljenje sasvim marginalizovan, a regije - prema tom konceptu - ne bi imale nikakvu stvarnu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Hrvati su se sada, pak, odredili za etnički kriterijum kao vodeći pri formiranju federalnih jedinica, dok Srbi za svoja nastojanja da očuvaju RS imaju, praktično, jedini najsigurniju zaštitu u «dejtonskom» Ustavu BiH.

No, teško da će Srbi u tome moći da računaju na savez sa Hrvatima, tim pre što su Hrvati ubeđeni da ih je Dejtonski sporazum «utamničio» u Federaciju BiH. Hrvate, prosto, zanima jedino da teritorijalno zaokruže federalnu jednicu u kojoj će biti većina, a ukoliko za ostvarenje tog cilja putem proste deobe Federacije BiH sa Bošnjacima ne budu imali snažnu podršku iz Brisela i Vašingtona - neće prezati od saveza sa bilo kim u nameri da se izvrši «amputacija» dela teritorije RS u korist Bošnjaka zarad ostvarenja sopstvenog cilja.

Dakle, na kraju te igre biće - kao i mnogo puta pre - teritorijalni procenti: politički Bošnjaci se neće zadovoljiti da njihovi sunarodnici budu većina samo na nekih 22-25 odsto teritorije BiH, pa je zato moguće očekivati njihov zahtev za «teritorijalnim proširenjem» u zamenu za nevoljno prihvatanje federalizacije BiH. To, dakako, neće moći postići nauštrb Hrvata u zapadnoj Hercegovini i u nekoliko enklava u srednjoj Bosni i Posavini, već će «ustupke» zatražiti - u Republici Srpskoj. Već sada je, zapravo, izvesno da ih Hrvati delimično podržavaju u tome, predlažući da jednu federalnu jedinicu čini Sarajevo uređeno kao distrikt u predratnim administrativnim granicama. To, drugim rečima, znači da bi za takav «poduhvat» bilo potrebno da nekoliko opština koje sada čine teritoriju grada Istočno Sarajevo u RS bude priključeno «Sarajevo distriktu», u kojem bi, kad se sve sabere, Bošnjaci činili ubedljivu većinu.

Čvršći savez Srba i Hrvata verovatno je moguć na planu podele nadležnosti između zajedničke države i federalnih jedinica. Već sada je jasno da su Hrvati na tom planu daleko bliži Srbima, nego Bošnjacima. Predlozi vodećih hrvatskih partija u BiH, HDZ BiH i HDZ 1990, predviđaju takvu podelu vlasti da zajedničke/savezne institucije imaju ovlašćenja koja im već pripadaju(spoljna politika,odbrana, bezbednosna politika, spoljna trgovina, monetarna politika...), a da federalne jedinice imaju svoje parlamente, vlade, sudstvo, policiju, ovlašćenja u obrazovanju, zdravstvu itd.

Sva je prilika da će ozbiljniji pritisci iz Brisela, kada se zahuktaju pregovori o ustavnim promenama, biti i usmereni u pravcu preraspodele nadležnosti, a da se u teritorijalno (pre)ustrojavanje u prvi mah neće zadirati - jer to na Balkanu uvek budi loše slutnje - sem ukoliko se ne iznađe neko solomonsko rešenje da se, recimo, o tome priča pod maskom reforme javne uprave koja je već u toku.

No, i kada počnu pregovori o formiranju novih «centralnih institucija», s deklarativnim ciljem da one budu «partnerske» institucijama u Briselu, ući će se u oštru polemiku u kojoj će se morati precizno dati odgovori na pitanja: do koje mere te institucije treba da budu centralizovane, a gde je moguće formirati institucije koje će, praktično, biti samo mesta na kojima će se koordinirati politike koje se vode u federalnim jedinicama. Od odgovora na ta pitanja zavisiće da li će BiH postati centralizovana država u kojoj će, praktično, najbrojniji narod dominirati ili će ta zemlja biti ustrojena kao federalna/savezna država poput Švajcarske ili Belgije, koje najradije pominju i srpski i hrvatski zagovornici federalizma.

U ovom drugom slučaju BiH ima neke šanse da opstane kao država. U slučaju da se ta zemlja počne izgrađivati igonorisanjem zahteva za stabilnom zaštitom kolektivnih prava Srba i Hrvata i, uopšte, ignorisanjem njihove političke autonomije - Bosnom i Hercegovinom će se polako širiti virus “kosovizacije”. Bolje rečeno, ukoliko u Briselu i Vašingtonu nameravaju da nastave sa drastičnim sužavanjem autonomije RS a Hrvatima ne dopuste teritorijalno zaokruženje u federalnu jednicu u kojoj će oni činiti većinu - Srbi i Hrvati će takvu evroatlantsku politiku shvatiti kao težnju da budu uslišeni zahtevi političkih Bošnjaka u pravcu svođenju mehanizama političkog odlučivanja u BiH na princip “jedan čovek – jedan glas”.

A onda će i Srbi i Hrvati još snažnije zaželeti da pobegnu od države po receptu bošnjačkih političkih i verskih prvaka, te da sa sobom ponesu i svoj komad zemlje. Pitanje je samo da li će, u tom slučaju, bosanskohercegovačka “kosovizacija” trajati jednu, dve ili više decenija. Izvesno je, pak, da će se BiH u takvom procesu sve više bližiti raspadu.

Tome bi, u dužem vremenskom periodu, moglo doprineti i davanje (bez)uslovne nezavisnosti Kosovu i Metohiji, ali ne na način na koji to, obično, zamišljaju “eksperti” za Balkan u Briselu i u Vašingtonu. Naime, Republika Srpska neće biti ni prva, niti u prvim redovima onih koji će poželeti da iskoriste “kosovski presedan”, ali bi se - ukoliko to nekome u Evropi uspe a Srbi u BiH se nađu pod snažnim pritiskom da se odreknu ključnih elemenata svoje autonomije - mogla jasno svrstati u red potencijalnih korisnika te “blagodeti”. To bi kao svoj imperativ mogla da postavi neka nova buduća srpska politička elita, ukoliko sadašnja generacija umerenih srpskih političara bude prosto išibana briselskim “štapom” ili, pak, toliko omamljena briselskom “šargarepom” da više ne bude u stanju da prepozna interese sopstvenog naroda.

 

Fusnote:

1. Izjava Miroslava Lajčaka na pres konferenciji u Sarajevu, na kojoj je obelodanio svoje odluke (Radio Slobodna Evropa, 19.10.2007)

2. «Objašnjenje Odluke visokog predstavnika» objavljeno je na www.ohr.int .

3. Deklaracija PIC od 31.10.2007. , opštirnije na www.ohr.int

4. Isto.

5. Deklaracija Narodne skupštine RS povodom najnovijih mera i zahteva visokog predstavnika u BiH od 30.10.2007.; videti opširnije na www.narodnaskupstinars.net

6. Tekst “Mostarske deklaracije” nalazi se na www.ohr.int

7. videti opširnije u tekstu S.Durmanovića “Policijski protokoli političkih mudraca” objavljenom na www.nspm.org.yu

8. Isto.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM