Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska - prenosimo Glas Srpske

 

 

Branko Dokić

Apsurdne sankcije

Latinska riječ sanctio ima više značenja. Pravno, sankcija je: kazna, prisilna mjera kao jemstvo za čuvanje zakona, ekonomske, finansijske i vojne mjere koje se preduzimaju protiv države koja ne poštuje međunarodne ugovore.

Početkom prošle sedmice, visoki predstavnik Miroslav Lajčak je, po povratku iz Brisela, najavio sankcije (kazne) za BiH, zbog neuspjele reforme policije. Obrazloženje za najavljene kaznene mjere visoki predstavnik je sažeo u poruci da ko sluša bude nagrađen, a ko ne sluša bude kažnjen. Kao, bože moj, tako je to svugdje. Tako je i u vrtiću, tako rade čak i roditelji sa svojom djecom - poslušni dobiju čokoladu, a neposlušni idu ranije na spavanje, na primjer. Pa što onda visoki predstavnik ne bi kažnjavao građane BiH.

Najavljene kazne su ovih dana objelodanjene. Nije mi namjera da govorim o posljedicama najnovijih mjera visokog predstavnika, već o apsurdima potpisanih odluka.

Prvi je apsurd uopšte potezati kaznene mjere zbog neispunjavanja uslova da BiH potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Da nisu u pitanju sujete i visokog predstavnika, i još nekih drugih, samo odgađanje potpisivanja Sporazuma bi se tretiralo kao kazna za BiH. Čitaoci treba da znaju da je Norveška, na primjer, potpisala Sporazum o pristupanju EU još 1972. godine. Njeni građani su, na referendumu 1973. godine, odbili taj sporazum, pa Norveška ni dan-danas nije članica EU. Nikome u Briselu nisu pale na pamet bilo kakve sankcije. Uostalom, u EU se ulazi slobodnom voljom građana, a ne pod pritiskom sankcija.

Drugi apsurd je u tome što je najavljene kaznene mjere visoki predstavnik nazvao mjerama za poboljšanje funkcionalnosti državnih institucija. Veoma ironično, priznaćete. Ako je to zaista način da Savjet ministara i Parlamentarna skupština BiH bolje funkcionišu zašto nisu donesene ranije. Da se radi o kaznenim mjerama najbolje govori Lajčakova izjava, odmah po završenim razgovorima u Briselu, da su politički lideri iz Republike Srpske krivlji za propalu reformu policije. Rekao je i to da su i oni iz FBiH krivi. Ako se zna da je entitetsko glasanje zaštitni mehanizam ravnopravnosti Republike Srpske, a da svi iz FBiH, i Bošnjaci i Hrvati, zagovaraju njegovo ukidanje, onda je jasno da su nove mjere kazne za Srbe, a nagrada za ostale. I tu je visoki predstavnik nedosljedan svojoj najavi. Ako su lideri iz FBiH takođe krivi, kako su onda zaslužili nagradu.

Apsurd je i to što su redukovanjem uslovima entitetskih i etničkih glasova nagrađeni oni zbog kojih je odbačen aprilski paket ustavnih promjena. A odbacili su ih upravo zbog toga što nije prihvaćen njihov zahtjev za ukidanje entitetskog glasanja. Ne bi se, dakle, moglo reći da u BiH postoji jedan odnos za sve poslušne, a drugi za sve neposlušne. Prije bi se moglo govoriti o podjeli na mamine maze i na one druge kojima, kad-tad, sleduju batine.

Apsurdna su i obrazloženja OHR-a o direktnim rezultatima novih mjera. Kao, izabranici će morati dolaziti na posao, pa će postojati kvorum na sjednicama. OHR bi morao da zna da nijedna sjednica Predstavničkog vijeća u ovom sazivu nije otkazana zbog toga što nije bilo kvoruma. Za četiri godine prošlog mandata Savjeta ministara, takođe, nije otkazana nijedna sjednica zbog kvoruma. A neke su hitno zakazivane i telefonskim pozivima. Ako i ima takvih "osoba koje su na javnim funkcijama ili zvaničnika koji ne prisustvuju sastancima bez valjanog razloga" (citat iz Bonske deklaracije), visoki predstavnik, na osnovu bonskih ovlašćenja, ima pravo da ih kazni. Apsurd je i to što su među prvima prihvatili Lajčakove odluke oni koji ne dolaze redovno na posao (posao nisu samo sjednice), a jednako neće dolaziti ni poslije.

Najveći problem, i apsurd, je u tome što visoki predstavnik ne koristi ovlašćenja koja ima, kao u prethodnom primjeru, a koristi ona koja nigdje nisu napisana. U Bonskoj deklaraciji, visokom predstavniku nije dato pravo da donosi zakone, a pogotovo ustavne amandmane. Svojom naredbom, da oba doma Parlamentarne skupštine, najkasnije do 1. decembra ove godine usvoje izmjene i dopune poslovnika, on, u stvari, traži od poslanika i delegata da prekrše Ustav BiH. Ako to oni ne urade, onda će on to nametnuti. Prekršiti Ustav, dakle. I to se zove evropski put i evropske integracije. Molim visokog predstavnika da shvati da ne predstavlja međunarodnu zajednicu u dječijem vrtiću već u suverenoj državi koja ima svoje institucije i u njima izabrane zvaničnike po svim demokratskim pravima Savjeta Evrope.

I na kraju, zaista je neuvjerljivo i apsurdno Lajčakovo tumačenje ustavne odredbe o načinu glasanja u Parlamentarnoj skupštini. Držim pred sobom Ustav BiH u izdanju OHR-a sa predgovorom koji je potpisao prvi visoki predstavnik Karl Bilt. Poredim prevode sa engleskim originalnom i mislim da su korektni. I gospodin Bilt u uvodu kaže da je: "pravni stručnjak iz Sarajeva pregledao tekstove na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku i vjeruje da svaki od njih predstavlja tačan prevod sa engleskog".

Tačno je da se "sve odluke u oba doma donose većinom glasova onih koji su prisutni i glasaju". I to ni do sada niko nije osporavao. Ali nije tačno da se pod jednom trećinom iz svakog entiteta podrazumijeva trećina prisutnih i koji glasaju, kako tvrdi g. Lajčak. U Ustavu eksplicitno i jasno piše da će većina koja glasa uključivati "najmanje jednu trećinu glasova delegata ili članova sa teritorije svakog entiteta" (citat iz bosanske verzije prevoda). Dakle, nedvosmisleno je jasno da je u pitanju trećina izabranih sa teritorije svakog entiteta.

Ako bi neko mogao da prihvati Lajčakovo tumačenje entitetskog glasanja, onda se postavlja pitanje sposobnosti petorice visokih predstavnika prije njega.

Neću da kažem da Poslovnik ne treba mijenjati i pojednostavljivati. Uostalom, već je i pokrenuta inicijativa za to, prije Lajčakove naredbe. Ali što se mene lično tiče, nikad neću glasati za Poslovnik koja nije u skladu sa Ustavom, jer sam položio zakletvu da ću ga štititi.

I na kraju, iskustvo dugogodišnjeg univerzitetskog profesora mi omogućuje da procijenim je li student siguran u ono što govori. Gospodin Lajčak mi je djelovao veoma nesigurno dok je na konferenciji za novinare obrazlagao "svoje" mjere. Pa je čak izgledalo da mu je neprijatno što to radi.

(Autor je univerzitetski profesor iz Banjaluke i poslanik PDP u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH)

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM