Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

 

Đorđe Vukadinović

“Sami smo krivi”

Situacija je gotovo klasična, odavno poznata i opisana, i može se sresti svuda - od porodice i školskog dvorišta, do međunarodnih konferencija i psihijatrijskih udžbenika. A mnogi su, na ovaj ili onaj način, to iskusili i na svojoj koži. Znate ono kad vam nepouzdani dužnik kaže kako je upravo nameravao da vam vrati novac, sličicu, klikere… ali, sada, pošto ste toliko navalili, ipak neće, jer ste ga iznervirali i pokvarili mu raspoloženje. U benignijoj varijanti radi se o roditelju koji je upravo nameravao da odvede decu na davno obećanu utakmicu, ali se predomislio zbog dečije nestrpljivosti i gnjavaže. Ili o adolescentu koji je baš rešio da konačno malo pospremi sobu, ali zbog stalnog roditeljskog prebacivanja i opominjanja “to sad u inat neće”. A u onim manje šaljivim formama, u pitanju je, naprimer, muž koji baš zbog stalnog “zvocanja” ipak neće prestati da se kocka, pije, i/ili bije ukućane.

Iako je u ovom pogledu teško praviti neku pouzdanu top listu, mislim da opisani model predstavlja jednu od najtežih vrsta psiho-fizičkog nasilja i maltretmana. Naime, ovde se žrtva ne samo konkretno nepravedno kažnjava uskraćivanjem onoga do čega joj je stalo i na šta, očigledno, polaže legitimno pravo, nego se još i dodatno psihički kinji sugerisanjem kako je na neki način upravo ona - dakle, žrtva - sama kriva za ono što joj se dešava.

Upravo ova vrsta ciničnog iživljavanja pada mi na pamet dok slušamo komentare povodom nešto oštrije retorike koju poslednjih nedelja deo vlade oko premijera Koštunice koristi da bi izrazio svoje protivljenje zbog sve otvorenijeg insistiranja SAD i nekih članica NATO pakta na nezavisnosti Kosova i Metohije. Ostavimo trenutno po strani pomalo monotonu, jednoličnu formu ovih saopštenja Koštuničinih ministara i savetnika, kao i eventualne motive zbog kojih se u tu polemiku sa američkim stavovima ušlo upravo sada, a ne nešto pre ili kasnije – iako se, dabome, i o tome može itekako raspravljati. Ono što me, međutim, apsolutno fascinira jesu navodno zabrinuti komentari da bi ova oštra retorika mogla da nam pokvari pregovaračke pozicije, ugrozi bezbednost kosovskih Srba i, recimo, politiku Sjedinjenih Država i Velike Britanije okrene protiv nas. Kao da ta politika nije već godinama okrenuta tako, i to bez obzira koliko se ovdašnja politička elita trudila da to prikrije ili promeni. No, interesantno je da će se u Srbiji uvek naći zavidan broj onih koji su iskreno ili kobajagi ubeđeni kako se Veliki brat (“Đura”) upravo spremao da nam oprosti to što nas je tukao/bombardovao i da konačno uvaži naše legitimne interese na Kosovu i Republici Srpskoj. E, ali onda je Aleksandar Simić u negativnom kontekstu pomenuo NATO, a neodgovorni novinari i analitičari kritikovali istupe američkog ambasadora, tako da se Đura naljutio i rešio da Kosovo ipak treba da bude nezavisno.

Već čujem glasove: “Zašto baš prema nama?” “Kakva je to paranoja, manija gonjenja i veličine?” Zbilja, zašto bi nekom, a naročito najvećoj svetskoj sili bilo stalo da po svaku cenu povredi, porazi i ponizi Srbe i ignoriše srpske nacionalne interese? Pitanje je legitimno, ali problem je to što onaj koji postavlja ovakva i slična pitanja uglavnom već unapred zna odgovor: “Nema nikakvog razloga”. Odnosno, jedini razlog, navodno, jeste zlo koje je u naše ime Miloševićev režim činio našim susedima, zbog čega danas manje-više opravdano ispaštamo. Pored ostalog, i tako što se i naši argumenti i naši interesi naprosto ne uvažavaju, čak i po cenu ozbiljnih posledica i kršenja brojnih međunarodnih normi i običaja.

A ukoliko se gornje pitanje zaista ozbiljno postavlja, evo, za početak - odnosno kraj - nekoliko mogućih objašnjenja. Nipošto ne treba zanemariti faktor političke, mentalne i medijske inercije zahvaljući kojem je perpetuirana jedna pojednostavljena crno-bela slika, u kojoj je Srbima još na početku dodeljena uloga “loših momaka” i koje se oni ni do danas nisu oslobodili. Osim toga, tu je – za Amerikance – nipošto beznačajan ideološki momenat, shodno kome je Srbija viđena kao poslednji bastion komunizma u ovom delu sveta, a čemu su, pošteno govoreći, pored uspešne hrvatske i slovenačke proopagande, mnogo doprinele i fantazmagorije Mirjane Marković, Miloševićevo nepotrebno oklevanje sa uvođenjem višestranačja, kašnjenje u skidanju komunističkih simbola i slično. Konačno, postoje tu i neki mutni geopolitički interesi. No, ne treba imati iluzija, glavni i najveći razlog zbog kojeg smo u poslednjem deljenju političkih karata na Balkanu prošli tako kako smo prošli ipak leži u činjenici da smo na neki način platili ceh predrasudi da su Srbi, kada se sve sabere i oduzme, ipak samo produžena ruka ruskih strateških interesa.

Na stranu što je u trenutku lansiranja to daleko više bio jedan (anti)pravoslavni mit i recidiv stare austrougarske fobije, nego što je imalo veze sa srpskom političkom realnošću druge polovine ili kraja dvadesetog veka. Međutim, upravo kao nenameravana posledica antisrpske politike bazirane na pomenutom strahu od “ruske ispostave na Balkanu”, moglo bi se po principu “samoispunjavajućeg proročanstva” dogoditi da nešto od tog fantazma o slovensko-pravoslavnom bratstvu napokon postane i stvarnost. Naime, nema nikakve sumnje da se havarisani srpski državni brod polako naginje ka istoku. I to je u ovom trenutku apsolutno razumljivo i logično, bez obzira ko se i koliko, iskreno ili po zadatku, nad tim tobože iščuđavao i skandalizovao. Pitanje je samo da li je takav manevar još uvek moguć i da li će njegovi kormilari umeti da pri ovom, ponavljam, koliko logičnom toliko i časnom manevru sačuvaju osećaj za realnost i neophodnu psihičku i geopolitičku ravnotežu.

 

 
 
Copyright by NSPM