Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Pod lupom

Đorđe Vukadinović

NOVOGOVOR GLOBALNOG CIRKUSA


„Kuća Velikog brata” je u stvari socijalni mikrokosmos, model (post)modernog društva i principa na kojima ono počiva

Ne, nije ovo nagoveštaj početka „letnje šeme”, odnosno nedostatka političkih događaja i ozbiljnih tema u letnjim mesecima. Naprotiv. Kao i već godinama unazad, Srbiju čeka „toplo političko leto” i „vruća jesen”, tako da, barem u tom smislu, za političke urednike i komentatore „neće biti zime”. No, sve se te teme mogu podvesti pod već poznati opis „spasa nam nema – propasti ne možemo”, odnosno, svode se na malo više ili malo manje od onoga što smo gledali i čime smo se bavili svih prethodnih meseci. Zato valja iskoristiti svaku priliku za malo iskošeniji, zaobilazniji, ali upravo zbog toga možda i bistriji pogled na svet oko nas i naše tranzicione muke. Završetak drugog serijala „Veliki brat” na B 92 je upravo jedna od takvih prilika.

Bez brige, neću se ponavljati, skandalizovati nad opštim medijskim neukusom i posrnućem, navodno, „najurbanije” srpske televizije, koja je svoj uzlet ka vrhu srpske medijske top-liste i makar kratkotrajno mršenje računa gigantima iz RTS-a i Pinka platila direktnim prenosom ocvalih „budalaština” i štoseva poluanonimnih likova sa koca i konopca sakupljenih u tzv. VIP izdanju „Velikog brata”. (Na stranu što uopšte ne mislim da je „Veliki brat” najskandalozniji segment njihovog programa, niti najgora stvar koja se može sresti na malim ekranima naših TV prijemnika.) Trenutno me zanima samo sumnja, odnosno slutnja da „Veliki brat”, nasuprot izvornoj intenciji poluzaboravljenog tvorca ove sintagme, zapravo, predstavlja realnu, tek nešto blago iskarikiranu sliku savremenog, globalizovanog sveta i korporativnog kapitalizma.

„Kuća Velikog brata” je u stvari socijalni mikrokosmos, model (post)modernog društva i principa na kojima ono počiva. Sve je u tom projektu „virtuelna realnost”, da ne kažemo – čista laž i prevara u funkciji novca, odnosno tržišta i njegovih „zakona”. Od „zainteresovanih” tabloida, tj. veštački indukovane medijske pažnje koja je plod ugovora medija i organizatora, preko „spontanih” incidenata u kući koji izbijaju uvek kada treba još malo podgrejati atmosferu, pa do preteći namrgođenih gorila na vratima koje ispraćaju sveže izbačene takmičare. Učesnici su, zapravo, ugovorom angažovani glumci, a euforični navijači uglavnom plaćeni statisti. A tu je i specifični „novogovor”, potpuno saobrazan čuvenom Orvelom originalu. Reči i izrazi imaju smisao koji je upravo suprotan onome što bi normalno trebalo da znače. Tako, na primer, izraz „nominovanje” zvuči kao počast, a zapravo je eufemizam za predlog da se pojedinci izbace iz igre. „Ispovedaonica” je, nasuprot svojoj hrišćanskoj konotaciji, oznaka za seriju međusobnih optužbi, smicalica, kleveta i cinkarenja ostalih ukućana, a opšte grljenje i licemerna tuga kada neki ukućanin bude izbačen slabo prikrivaju suštinsku radost i olakšanje što se oni nisu našli na njegovom mestu.

„Veliki brat”, dakle, zaista jeste slika savremenog društva, onakvog kakvo je ispod ulepšane maske ideologije ljudskih prava i „humanitarne” frazeologije. (Što, naravno, ne znači da organizatori i promoteri ovog i sličnih serijala ne snose odgovornost i ne zaslužuju moralnu osudu za povlađivanje javnom neukusu. Uostalom, i razni vidovi kriminala i devijantnog ponašanja takođe su deo života, što ne znači da se mogu ili smeju javno promovisati preko medija i nacionalnih TV frekvencija.) Ali, činjenica da ovaj popularni serijal (nehotično?), transparentno i bez šminke prikazuje jedan surovi svet u kojem vlada zakon džungle, „oplemenjen” logikom uspeha i profita kao vrhovnim božanstvom, najveći je i najvredniji „kolateralni” učinak srpskog „Velikog brata”.

Najzad, hajde i to da kažemo, najpozitivnija stvar u vezi sa ovim serijalom „Velikog brata” jeste to što je – i ovaj put – u njemu pobedio onaj ko je, kada se sve sabere i oduzme, zaslužio da pobedi. Ekscentrični i lako do umereno delikventni Saša Ćurčić je u datim okolnostima bio apsolutno najbolji izbor, tako da je pravda zadovoljena, na radost milionskog auditorijuma. I to je, zapravo, možda i najsumnjiviji, tj. najnerealističniji aspekt čitave ove priče, odnosno analogije „Velikog brata” sa životom i stvarnim svetom. U tzv. stvarnom životu, simpatični marginalci i usamljeni jahači poput Ćureta, ili danas već zaboravljenog Mikija, pre su viđeni za luzere, nego pobednike – sem u slučaju da iz nekog razloga zatrebaju u kakvom reklamnom spotu ili „stvarnosnom projektu” pravih i sigurnih pobednika ovog globalnog cirkusa – anonimnim autorima, producentima, finansijerima, vlasnicima, agentima, poslovođama, službenicima, telalima, promoterima i oglašivačima „Velikog brata”.

Glavni urednik časopisa „Nova srpska politička misao”



[objavljeno: 05.06.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM