Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Dejan Vuk Stanković

Kosovo – stranački ulozi, dobici i gubici

Standardno političko merilo za procenu dobitaka i gubitaka na političkoj sceni glasi otprilike ovako: svaki neuspeh vlasti povećava šanse za uspeh opozicije i obratno, svaki neuspeh opozicije učvršćuje pozicije vlasti.

Pregovori o statusu Kosova i Metohije, koji su u središtu domaće a delom i svetske javnosti, mogu biti povod za razgovor o ograničenjima navedenog političkog načela. Razlog za navedenu tvrdnju sadržan je u tematskoj posebnosti, složenosti i, pre svega, značaju kosovsko-metohijskog pitanja za državu Srbiju.

Naime, kako po karakteru i važnosti, tako i s obzirom na političku pozicioniranost aktera na političkoj sceni i moguće ishode pregovora, pitanje o budućem statusu Kosova i Metohije izmešteno je, u neku ruku, iz uobičajenog modela procene gubitaka i dobitaka na političkoj sceni i u javnom mnjenju.

Jasno je da se kroz pitanje o statusu KiM otvara pitanje o suverenitetu i teritorijalnom integritetu države Srbije, kao što je očigledno da se svaki akter, bez obzira na to da li je u ovom trenutku u vlasti ili opoziciji, suočava i suoćiće se sa ishodom pregovora. Uz to, ishod pregovora imaće dugoročan karakter, on nije fiksiran za aktuelni političko-istorijski trenutak, već se projektuje na vreme koje dolazi, što takođe samo po sebi ukida njegovo striktno vezivanje za konkretne aktere u političkom životu.

Stroga, linija faktičke, i u neku ruku za demokratsko-liberalni poredak poželjne podele, između vlasti i opozicije nije prisutna, i to prevashodno zato što se posledice konačnog rešenja statusa KiM na isti način odnose na sve aktere na političkoj sceni u Srbiji. Kao što bombe NATO-a, koje nisu pravile naročite ideološko-političke razlike, već su padale po svim delovima Srbije i ugrožavale i uništavale živote građana naše republike, i rešenje konačnog statusa KiM neće biti rešenje koje će biti usmereno protiv ove ili one političke opcije. Naprotiv, rešenje će se u manjoj ili većoj meri ticati svih, tačnije ostvarivaće relevantan politički učinak na sve. Državni i opštenacionalni karakter kosovsko-metohijskog problema utiče i na shvatanje o uspehu i neuspehu državne politike, kao što definiše i uloge konkretnih političkih aktera na ovdašnjoj političkoj sceni. Ma koliko kosovsko-metohijski problem bio složen i težak, u ovom trenutku postoje dve moguće varijante njegovog rešavanja – mogućnost zadržavanja minimalnog suvereniteta Srbije nad Kosovom i Metohijom uz suštinsku autonomiju za većinsko albansko stanovništvo, i apsolutna nezavisnost Kosova od Srbije i određen stepen pravno-političke nezavisnosti pod supervizijom EU i apsolutnom kontrolom njegove bezbednosti od strane NATO-a. Oba rešenja imaju svoje specifične ishode.

Ako Srbija sačuva suverenitet i teritorijalni integritet, što je teško ostvarivo, ali možda ne i nemoguće, i vlast i opozicija ostaće u postojećim pravno-političkim okvirima, u neku ruku bez bremena jednog teškog problema, ali suočeni sa ozbiljnim i teškim zadatkom uspostavljanja odnosa sa mahom neprijateljski raspoloženim albanskim stanovništvom.

S druge strane, ako vlast ne uspe da sačuva suverenitet i teritorijalni integritet Srbije na KiM, ta činjenica odslikaće oporu istorijsku stvarnost još jednog nacionalnog poraza, koji će možda najmanje biti poraz ove ili one poltičke garniture, a najviše države i nacije u celini.

Polazeći od rečenog, može se tvrditi da je modifikacija merila za procenu političkog gubitka i dobitka, navedenog na početku teksta, relevantna. Uspeh vlasti, samo je sekundarno uspeh dvojca Tadić-Koštunica, a pre svega i iznad svega, uspeh države Srbije, a nadasve potvrda njenog kredibiliteta u spoljno-političkom smislu. S druge strane, neuspeh politike dvojice ključnih aktera srpske politike, nije isključivo njihov politički neuspeh, još manje šansa za trijumfalizam opozicije i njoj naklonjenih medija, već neuspeh države u celini, koji uzročno-posledično otvara čitav niz dilema o daljim tokovima političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja Srbije, a u centar političke debate postavlja pitanje o geostrateškoj orijentaciji naše zemlje.

Ako je suditi po izjavama i političkom ponašanju svih relevantnih aktera, svest o dalekosežnom značaju kosovsko-metohijskog problema omogućila je za srpske političke (ne)prilike visok nivo konsenzusa. U uslovima konsenzusa nema ni temeljnog ni žestokog osporavanja, ni visokog naboja, a samim tim, ni jasnih dobitnika i gubitaka na „kraju partije“. Smanjenje duha strančarenja u sklopu rasprava o Kosovu i Metohiji čini stvar manje komplikovanom i uljudnom, ali nikako suštinski ne povećava izglede srpskih pregovarača.

Naravno, treba primetiti – motivi stranaka koje čine konsenzus nisu isti. Neki zbog političkog opredeljenja prihvataju jedinstvenu politiku u pitanjima Kosova i Metohije, neki zbog politikantski vitalnog oportunizma u odnosu na javno mnjenje, a neki zbog pokušaja da se indirektno pronađe neka vrsta istorijskog alibija za nasleđe Slobodana Miloševića. Ma kakvi da su motivi, najveći deo srpske političke elite, tačnije, onaj njen ujedinjeni deo po pitanju državne politike, neće biti lako smestiti u, strogo govoreći, status gubitnika i pobednika, uspešnih i neuspešnih.

Uz navedeno, treba primetiti da Srbija ne bi bila tako interesantna za političku analizu da nema nekog odstupanja od očekivanog i uobičajenog načina političkog rasuđivanja i delanja. Reč je o isticanju političke različitosti, večitom izazovu za ambciozne političke aktere, sklone možda čak i tome da nesvesno prihvate logiku „olako obećane brzine“ – brzo i lako, i po cenu sukoba sa svima, u ime nečeg neodređenog, s ciljem da se vešto medijski inscenira oreol istorijske avangarde.

Duhu Ustava primeren i politički legitiman, prometejsko-donkihotovski status, vezan za pitanje državne politike o KiM, (samo)dodeljen je Liberalno demokratskoj partiji. U nekim drugim okolnostima, opozicionoj stranci, kakva je Liberalno demokratska, ova polarizacija mogla bi doneti visok nivo manevarskog prostora za medijsko-političko delovanje i ubiranje poena na isticanju razlika „Mi – Oni“. Nepisano je pravilo političkog marketinga da upravo insistiranje na gruboj podeli, po klišeu „Mi – Oni“, u postojećim socijalnim okolnostima znači siguran, gotovo lak poen za opoziciju.

Ipak, pitanje KiM nije takav slučaj. Ma koliko uporno dokazivali „drugost“ u odnosu na aktuelni politički konsenzus, ne možete politički profitirati iz istog, posebno onda kada je neuspeh vlasti, u isti mah i primarno, neuspeh celog društva i države. Stoga, rizična medijsko-politička igra sa nejasnim dobitkom, za LDP može biti mač sa dve oštrice, pri čemu postoji ne baš tako mala izvesnost da oštrica uperena prema sebi dovede do harakirija, odnosno političko-medijskog samoubistva. Ako Kosovo i Metohija postane nezavisna država Kosovo, teško je verovati da će se rezignacija i ravnodušnost biračkog tela neutralizovati lekcijom iz istorijskog realizma, kritikom neprosvećenosti vladajuće političke elite ili pak pričom o politici vrednosti, koja treba da pokrene hiperdimanične, sveobuhvatne i moralno superiorne promene.

Gotovo da nema nikave sumnje da će nezadovoljstvo zbog nezavisnog Kosova biti višestruko veće od nezadovoljstva zbog aktuelne političke elite, posebno ukoliko ona sebe predstavi kao nekog ko je dao sve od sebe da zaštiti državne i nacionalne interese, a pri tome bio sputan voljom svetskih moćnika. Uz to, kako nam iskustvo iz devedesetih godina govori, vlast u ulozi tragičnog junaka može biti neočekivano vitalna, pomalo i brutalna, ali i od naroda tiho podržana.

Ostavljajući po strani hipoteze o ishodima jedne partikularne politike prema Kosovu i Metohiji, valja podsetiti da važnost pitanja o statusu Kosova i Metohije čini razmišljanje o političkim dobitnicima i gubitnicima teškim i donekle izmeštenim iz uobičajene vizure. Da je pitanje Kosova i Metohije slično svakoj drugoj temi, recimo, pitanju manjih ili većih poreza, smanjivanju nivoa subvencija u privredi, ili pak smanjenju ili proširenju nekog socijalnog prava, merila procene stvarnih i potencijalnih gubitaka i dobitaka bila bi standardna i jasna. Neuspeh vlasti bio bi osnova za veće šanse opozicije i vice versa .

U pogledu Kosova i Metohije važe, ipak, druga merila. Značaj južne srpske pokrajine, kako se KiM naziva u stranim medijima, relativizuje zdravorazumska merila procene i zahteva često mnogo više, kako u domenu rasuđivanja tako i u domenu uživljavanja u specifičnu prirodu istorijskog trenutka. Stvari su komplikovane i teško ih je razlučiti, ali nije teško dokučiti koliko je Kosovo i Metohija važno za sadašnju i svaku buduću generaciju političara u Srbiji.

09.10.2007. Beograd Dejan Vuk Stanković

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM