Željko Cvijanović
Idoli
Političko krilo srpske scene koju zauzimaju LDP i deo nevladinog sektora našlo se pred pitanjem koje godinama postavljaju drugima: kakvi su to politički ciljevi koji toj grupi nalažu da se angažuje u odbrani mafije
Nadam se da se tom svetu
nije nešto dogodilo: već nekih nedelju dana multipraktičnog Bebu
Popovića nije niko uključivao na turbo; advokat Batić, nosač
sopstvene aktnkancelarije, nije se isticao; B92 baš nijednom za
sedam dana niti je slikala Miškovića niti je objavila spisak uličnih
prodavaca cigareta, od kojih je svaki valjao više duvana od Caneta
Subotića; Brankica Stanković se valjda u tišini bavi istraživanjem i
vratiće se jednom da objavi otkriće o razlici između glave i organa
mišljenja koji nam služi da na njega padnemo od iznenađenja; nigde
nije bilo ni Biljane Kovačević Vučo, advokatice koja pravni poredak
drži za jedinu prepreku svojih devojačkih sanjarija; nije bio ni one
druge Biljane Kovačević Vučo, nevladine bejbisiterke zadužene za
čuvanje moralnog lika tog dečaka kome je pošlo za rukom da postane
spomenik pre nego što je postao čovek; Rajko Danilović nije rekao
baš ništa smešno, Miloš Vasić nije imao nijednog izvora kome
bezuslovno veruje.
Ako ste u veri da se Beba
Popović umorio pišući i objavljujući knjigu o meni (ima i slika!),
držim da mi nepotrebno laskate. Kakav je on Akerman, takav sam ja
Gete, i tu se ne može ništa. Od pisanja se umorio, dakle, nije;
uostalom valjda ste svi u životu sreli nekoga iz te faune čijoj
dijagnozi mnogo teže pada da ponešto pročita nego da svašta napiše.
U tom svetu čija prva
zapovest glasi da nije kriminalac onaj ko krade i ubija, već onaj ko
ne misli ispravno a baš mu je stalo da misli, nekako je iznenada
zavladala tišina i da sada ukrstite sve ove pomenute likove, bar
jedan od njih bi rekao kako je ostale video samo jednom, na nekom
dečjem rođendanu, ali se kratko zadržao jer je žurio u biblioteku.
Osim toga, on je muzičar. O čemu se radi?
Naravno da LDP nije stranka
kriminalaca koja se okupila da podeli neke pare kojih je bilo taman
da se Šiptar i Kum posle Đinđićevog ubistva prevezu na najbližu
planetu izvan sunčevog sistema; naravno da se taj svet nije okupio
da bi Čeda oprostio Miškoviću što je bio otet; naravno da u svom
programu nemaju tačku prema kojoj bi srpski put u Evropu morao da
vodi preko Šilerove i naravno da je pitanje dana kada će svet iz te
stranke morati da od Čede Jovanovića zatraži objašnjenje zašto su
srpske reforme morale da započnu baš u Surčinu. Šraf srpske istorije
iz prve decenije 21. veka počeo je da se odvrće, i to više nije
stvar koju može da zaustavi nijedan specijalni tužilac, nijedan
premijer i predsednik, čak ni državni sekretar za medije Dragan
Janjić, koji apeluje na iste da se uzdrže od napada na Bebu i Čedu,
ali mu ne smeta mnogo kada Beba o meni napiše poternicu koju
proglasi knjigom, nijedan NUNS, koji je od časnog fronta za borbu
protiv Miloševića evoluirao u odbor za odbranu mafijaša reformskog
opredeljenja, da i ne govorim o prvom Crnogorcu posle Marka
Miljanova koji je više knjiga napisao nego što ih je pročitao, a
napisao je dve.
Iako se priličan deo
njihovih ideoloških protivnika neće složiti s tim, svet iz političke
opcije koju danas reprezentuje LDP ima svoj moralni prag i on će
postati vidljiv onog trenutka kada neke stvari iz biografija
njihovih korifeja postanu toliko očigledne da više neće moći da se
sakriju iza radikalnih političkih razloga i otpora prema
suprotstavljenim političkim opcijama. Naravno, danas taj pokret, sa
sve delom nevladinog sektora, još uvek funkcioniše na način koji
diktira Jovanović: postoje političke opcije i politički poslovi zbog
kojih vredi isprljati ruke, ali ta rečenica u jednom trenutku,
videćete, zazvučaće sasvim drugačije. Dakle, postoje li takve
političke opcije i poslovi kojima se mogu oprati prljave ruke. Ne
postoje, naravno, i suočena s tim pitanjem LDP će pre ili kasnije
morati da postane politička stranka, a ne parapolitički servis za
pranje biografije njihovog šefa.
Suočeni sa saznanjima kako
je Vladimir Popović, osim pisanja bednih i moralno problematičnih
knjiga, delio još poneku sklonost s Miloradom Ulemekom, deo
nevladinog sektora imaće velikih problema da objasni i sebi, i
javnosti, i onima koji im daju pare kakav je to viši interes bio po
sredi da su se pretvorili u mafijaške advokate i branioce čoveka
koji tvrdi kako se 90-ih obogatio od marketinga u Srbiji, u vreme
kada su ovde cvetale samo one grane privrede čiji se jedini
marketing sastojao u tome da ostanu tajne i one i oni koji su se
njima bavili. Kako to da su svoj moralistički diskurs angažovali u
korist čoveka koji je ojadio tolike društvene firme, ne samo kad je
bio u vlasti već i kada je u vreme Slobodana Miloševića istoj bio
samo blizak; kako to da su toliko verovali čoveku koji se družio sa
Čumetom, kako da nisu imali pitanja za tipa koji je toliko bio
umešan u poslove duvanske mafije. Možda zato što nije pušio i što je
umeo da miriše na način koji je ovdašnja moralno problematična
urbana elita držala za tako fensi.
Neće samo ova diskreditacija
Bebe Popovića i Čede Jovanovića, koja nije samo stvar medijskog rata
već i potrebe da se skinu ideološke magle s najnovije srpske
istorije, neće dakle samo to biti početak raslojavanja na celom
jednom političkom krilu srpske scene. Pred rizikom da budu
proglašeni voljnim ili zavedenim saradnicima mafije, ti ljudi imaće
pred sobom onaj trenutak koji redovno dovodi do katarze. Naime, reč
je o momentu kada se u jednoj tački preseku moralni nazori te grupe
i njihova pragmatična potreba da na sceni opstanu i objasne da nisu
oni tako mislili.
Takvo raslojavanje neće biti
važno samo za deo nevladinog sektora i LDP već za celu Srbiju, i onu
koja to smatra nepriličnim, i onu koja u ime viših ciljeva drži
društveno prihvatljivim da jedan mamlaz u svojim novinama
seksistički napadne Olju Bećković, samo zato što se nije dobro
proveo u njenoj emisiji. Borba mišljenja koja traje danas u Srbiji,
gde se sve vreme agresivno plasira teza o političkim opcijama koje
su imanentno zločinačke i onim opcijama koje to po definiciji ne
mogu da budu, dovešće do toga da ćemo najzad shvatiti ono što nas
još uvek razlikuje od evropskih društava: ne postoje političke
opcije, osim onih na samim rubovima istorijsko-političke scene, koje
su po definiciji zločinačke, kao što ne postoje ni one čija je
politika takva da svaki zločin pod njenom zastavom jeste žrtvovanje
za viši cilj.
Drugim rečima, raslojavanje koje će neminovno načeti pomenuti ugao
srpskog društva omogućiće upravo njemu da na sebi isproba
neodrživost njihove temeljne političke ideje.
Nije dakle reč o tome gde si bio, već šta si radio tamo gde si bio,
nije reč o tome ko su tvoji idoli, već zašto si svojim idolima bio
spreman da poslove s mafijom oprostiš, onima koji su imali druge
idole mnogo manje, a onima koji ih nisu imali baš ništa.
|