Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Standard

   

 

Željko Cvijanović

Novčanici

Da je srpska borba za Kosovo nešto više od pojedinačnih uspešnih ispada u diplomatiji, Koštunica i Tadić bi morali da budu spremni na ozbiljan unutrašnji rez, ovako oni deluju kao ljudi kojima je lakše da se suprotstave najvećoj svetskoj sili nego sopstvenoj političkoj eliti nadutoj od karijerizma i korupcije

Voja Koštunica ima razloga da veruje kako se sa sednice Saveta bezbednosti vratio kao pobednik, još više ima razloga da se od takve pobede smrzne. Prvo sa čime će morati da se suoči kada dođe kući biće učinak američkog i britanskog ambasadora Majkla Polta i Stivena Vodsvorta, koji su dane proveli u misionarskoj turneji po ovdašnjim medijima privodeći Srbe racionalističkoj doktrini, gde je kao prva dogma stajalo da ono što njih dvojica kažu da ne pripada Srbiji - to ne pripada Srbiji.

Bilo je, dakle, nečeg ponižavajućeg, nestpljivog i pretećeg u njihovoj drugorazrednoj argumentaciji kojom su pokušavali da uvere Srbe kako će imati svega kad ne budu imali Kosova, još više u njihovom uverenju da rade posao koji su prethodno odbili da im završe tvrdoglavi lokalci Koštunica i Tadić.

Teško da su Polt i Vodsvort nekoga u nešto ubedili, teško da su ponudili argumentaciju na koju odgovor ne postoji, tek preteće se sastojalo u tome što srpski novinari nisu ambasadorima iznajmljivali samo svoj prostor, već, uz časne izuzetke, i svoje umno klimanje glavom tipa: u svemu se slažem s vama, ali šta da radim kad je širom sveta proleće, a ja živim u Srbiji. Naravno, uzdržao bih se od držanja lekcija novinarima, ali ne i od izvesne zluradosti pred činjenicom kako je taj model medijskog ponašanja iz vremena Miloševića uglavnom ostao da dominira u onom delu javne scene koji voli da kaže kako se od Miloševićevog vremena promenilo toliko malo.

Miloševićevo društvo bilo je duboko podeljeno, zemlja je klizila u propast i bilo je bizu pameti da domaći novinari sede naspram dvojice zapadnih ambasadora koji im objašnjavaju kako je Milosrdni anđeo ono što mu samo ime kaže i ništa više od toga. Kako se demokratski poredak u Srbiji sužavao, kako je biološki opstanak nacije dolazio u pitanje, utoliko rušenje Miloševića nije imalo cenu, utoliko je imalo smisla mlatiti glavom pred Britancem i Amerom zaduženim za nas znajući da ovi naši bez njih Slobu neće srušiti ni uz pomoć vudu kulta.

Sedam godina kasnije ta dvojica sede naspram ovdašnjih novinara, koji jednako kao onda mlate glavom, puni poverenja kako se od onda nije promenilo ništa, dok im ova dvojica objašnjavaju da je tako slobistički, tako nedemokratski i tako nazadnjački držati Kosovo za nešto svoje. Samo problem je što Srbija, za razliku od onda, ima demokratsku vladu i što je to snishodljvo mlaćenje glavom u ono vreme bila ukalkulisana žrtva, a što je danas to vulgarno mlaćenje glavom i ništa više od toga. A to nije malo, taj novi kontekst koji su stvorile dve demokratske vlade, i onaj ko to ne vidi, ili ima problem sa inteligencijom, ili sa sopstvenim osećanjem pripadanja državi, naciji, jeziku, svejedno.

Ali nije reč ovde o lokalnim hostesama, spremnim i na mnogo više kako bi stekle privilegiju da se odazivaju na ime Petko. Radi se o nagradnoj igri koju su javno raspisala dvojica ambasadora, a u kojoj će svaki Srbin koji odgovori na pitanje na koga mu liči Koštunica koji se ovako grčevito uhvatio za Kosovo - a) na Slobu, b) na Cobeta, c) na Onoga - steći međunarodni sertifikat reformiste, kodno ime Petko i nešto naglašenog poštovanja sa kojim se u zemlji toliko kuburi. Dakle, oni će Koštunicu sve dok ne odustane od Kosova pokušavati da legitimišu kao novog Miloševića i nastojaće da postepeno stvore onu atmosferu u kojoj će protiv Koštunice biti legitimno mnogo toga što je bilo legitimno protiv Miloševića.

Pitanje je hoće li uspeti u tome? Nažalost, hoće. Da nemamo iskustvo sa Miloševićem, Koštunica bi, zajedno sa Tadićem, imao razloga da bude zadovoljan onim što je diplomatski uradio sa Kosovom, makar koliko je od nečega što je bilo mrtvac sa sedmogodišnjim stažom stvorio pacijetna u dubokoj komi sa malim šansama za preživljavanje. Analogija na kojoj Polt i Vodsvort insistiraju, međutim, nalaže i prisećanje da je i Milošević u svojim diplomatskim igrama često umeo da nadigra svoje zapadne sagovrnike, sa svim njihovim kabastim logistikama, ali ni u jednoj od tih malih pobeda mu nije bilo dato da uživa, nego su se ovi posle svake od njih vraćali sa još žešćom artiljerijom da bi i bukvalno završili u nečemu što se zove tako.

Ne verujem, naravno, da Koštunici preti bombardovanje, tek daleko od toga da mu ne preti ništa. Ali kad kreneš da se biješ za Kosovo do kraja - a ta stvar se, dakako, nije završila na sednici Saveta bezbednosti - tada ideš da se biješ sa dva moguća motiva: da pobediš i da časno pogineš. Slika koju je Koštunica ponudio iz Njujorka nije ništa drugo nego stvar toga da on i Tadić mlate mačem duboko po protivničkoj pozadini, a kada bi se samo pogledali unazad, shvatili bi da je između njih i prvih naših redova toliki prostor koji im ne daje razlog da veruju kako će, ostajući u svojoj veri, ostati i na strani pobede. Razlog tome je definicija tog ogromnog praznog prostora do prvih redova srpske političke elite, koja je kompromitovana, gubitnička i luzerska, koja se za proteklih sedam godina nebrojeno puta srčano tukla za svoju malu karijeru i svoj nešto veći račun u banci, ali nikada za nešto više od toga.

Sasvim konkretno, nema ravnoteže između činjenice da Boris i Voja Kosovo smatraju srpskim Jerusalimom, dok kod kuće vlada krši Ustav i deli pare muzičarima koji su joj svirali na izbornoj konvenciji; ima nečeg što može mirisati samo na poraz u činjenici da ona dvojica ambasadora koji im dele lekcije iz vere, nisu u srpske medije ušli ni kroz dimnjak ni kroz kancelarije po rangu im ravnih ambasadora u MIP zaduženih za Ameriku i Britaniju, već kroz Vojin i Borisov kabinet, koji su im uvek bili otvoreni; ima nečeg iz metafizike kosovskog ciklusa u tome što Boris i Voja na pregovorima deluju toliko državotvorno, dok su njihove službe, tajne i javne, izbušene i što oni sami najbolje znaju gde i koliko; što su državne institucije kojima se jedino Kosovo brani i sedam godina posle Petog oktobra izjedene korupcijom i što su na vrhu te piramide ljudi koji se pozivaju na njih dvojicu; što, na kraju, među bliskim saradnicima Borisa i Voje znam bar nekoliko njih koji su se ambasadorskom dvojcu zakleli na večnu kooperativnost, i na Kosovu i šire. Sa svim tim u prtljagu se na Kosovo ne izlazi na više od borbe za obraz i to je ono što bi njih dvojica morali da znaju.

Da je srpska borba za Kosovo bila nešto više od pojedinačnih uspešnih ispada u diplomatiji, koje valja ceniti ali ne i smatrati dovoljnim za bilo šta, Koštunica i Tadić morali su da budu spremni na ozbiljan unutrašnji rez, ovako oni deluju kao ljudi kojima je bilo lakše da se suprotstave najvećoj svetskoj sili nego sopstvenoj političkoj eliti nadutoj od karijerizma i korupcije. Da nije tako, možda bi bilo nečega što Kosovo brani u ovim piljarskim pregovorima o vladi, u kojima se srpska politička elita legitimiše kao svet kome je lakše oteti zemlju nego novčanik.

Zato će Koštunici biti sve teže da izbegne poređenja s Miloševićem, čija elita 1999. nije želela da živi u zemlji u kojoj nema gde da potroši novac. Milošević je pao jer je stvarajući svoj sistem, zapravo, pravio sopstvenu giljotinu. Ni Koštunica ni Tadić tu giljotinu nisu demontirali i zato u njihovoj borbi ima časti, ali nema konačnog uspeha. I zato me je strah da će se borba za Kosovo na kraju da završi njihovom međusobnom polemikom da li za Kosovo vredi politički poginuti, što je blisko Koštunici, ili, ipak, ne bi bilo zgoreg i preživeti, čemu je bliži Tadić.

 

 
 
Copyright by NSPM