Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

   

 

Zoran Ćirjaković

BOSNA, ZEMLJA KOJE NEMA

Prolazeći kroz Bosnu i Hercegovinu, bez zadržavanja, možete pomisliti da je to država kao i sve druge. Tragove rata je sve teže primetiti. Nestale su čak i hrvatske zastave razapete iznad glavnih puteva koje su donedavno označavale da prelazite iz bošnjačkog u hrvatski deo jednog od dva bosanska entiteta. Bosna, takođe na prvi pogled, deluje i multikonfesionalno. U Republici Srpskoj i u hrvatskim delovima Federacije obnovljene su brojne džamije.

Međutim, za susret sa realnošću dovoljno je da provedete samo nekoliko minuta u razgovoru sa nekim Bosancem, mada treba biti obazriv pri obraćanju, svaki drugi sagovornik može tu reč (ne zbog viceva o Muji i Hasi i lažnih stereotipa o inteligenciji žitelja onoga što se još naziva Bosnom i Hercegovinom) doživeti kao uvredu. U jednoj stvari će se složiti skoro svi – i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Na ovaj ili onaj način staviće vam do znanja da su svesni da Bosna kao država ne postoji, da žive u geopolitičkoj iluziji, optičkoj varci koja skriva stvarnost brdovite teritorije na čekanju, klinički mrtvog provizorijuma koji opstaje prikačen na autokratske aparate Evropske unije.

Isključivanje evropske vojno-birokratsko-dolarske mašine, koliko god delovalo daleko, jeste neizbežno. Možda je najveća od brojnih i ogromnih podela u Bosni podela na one koji odlazak EU autokrata željno očekuju s državotvornim (bilo unitarističkim, bilo separatističkim) žarom, i one, brojnije, koji se plaše bolnih lomova, verovatnoće da će postavljanja bosanskog ustavnog bastarda, ili njegovih, već petnaestak godina etnički kompaktnih komada, na održive temelje zahtevati još najmanje jedno krvoliptanje.

Dejtonske osnove Bosne nisu propale zbog brojnih slabosti mirovnog sporazuma ili zbog jakih srpskih i hrvatskih separatističkih aspiracija, već prvenstveno zato što je to Holbrukovo diplomatsko čedo predstavljalo prepreku ambiciji bošnjačkih nacionalista da dominiraju, da zauzmu ulogu kakvu je Milošević verovao da Srbima pripada u Jugoslaviji. Nacionalizam, samo kamufliran statusom najveće ratne žrtve, a ne islam, prethodnih godina bio je stub bošnjačke politike obesmišljavanja i rušenja dejtonskog konsenzusa.

U srcu te strategije je verovanje bošnjačkih lidera da će što Bosna bude nefunkcionalnija, Zapad – i dalje pravi i jedini gospodar bosanske sudbine – biti spremniji da lek vidi u jednoj, u suštini sasvim miloševićevskoj unitarizaciji, kojom bi, po naizgled demokratskom principu "jedan čovek – jedan glas", Hrvati i Srbi uskoro verovatno izgubili svaki glas. Haris Silajdžić ne pokušava da sakrije da je samo Izetbegovićev surogat. Njegova "građanska Bosna" bez entiteta je drugo ime za Bosnu u kojoj bi, u najboljem slučaju, "Bošnjaci kao temeljni narod (bili) ravnopravniji od drugih".

Putujući prošlog meseca Bosnom – od Međugorja do Prijedora, od Srebrenice do Kneževa – stalno sam, i bez razgovora sa Bosancima, nailazio na znakove koji su otkrivali da, uprkos dvanaestogodišnjim naporima male armije zapadnih eksperata, diplomata, birokrata, špijuna i vojnika, Bosna u suštini ne postoji, da su nekadašnje linije frontova samo kamuflirane evropskim i američkim parama i da su ih zamenili mnogo trajniji i, čini mi se, već neuništivi zidovi.

Razbijanje kartografske iluzije počelo je u Mostaru, na Bulevaru, širokoj ulici-granici, donedavno oivičenoj izranavljenim zgradama nalik švajcarskom siru, danas uglavnom omalterisanim i ispeglanim, ali polupraznim. Maleni Mostar ima jedan Bulevar i jednu Aveniju – većina današnjih stanovnika ne zna po kom su komunističko-partizanskom simbolu nekada davno ove ulice dobile ime. Avenija, galerija ružne socijalističke arhitekture, cela je Hrvatska. Bošnjaci su pak dobili Neretvu, onaj najlepši deo sa starim mostom i drugim biserima i biserčićima otomanske arhitekture.

Bulevar je, baš kao i sâm Mostar, podeljen na hrvatsku i bošnjačku polovinu. Na glatkim zidovima na istočnoj, muslimanskoj strani Bulevara bili su nalepljeni posteri koji su najavljivali koncerte Džeja i Dare Bubamare koje nisam video u hrvatskom delu grada. Hrvatske vlasti na zapadnoj strani ne dozvoljavaju lepljenje plakata koje najavljuju koncerte srpskih turbofolk zvezda. Hrvatska Bosna i Hercegovina je, kao i "matica", opterećena debalkanizacijom koja je otelotvorena u borbi protiv "bizantiski" primitivnog i opasnog turbofolka. Umesto granične kućice, ulazak u istočni Mostar označava beo folksvagenov kombi, mesto gde Hrvati iz zapadnog dela podeljenog grada mogu kupiti diskove Cece, Džeja ili Karleuše. Ako vam promaknu posteri, položaj možete odrediti i po imenima ulica. Stjepan Radić, Kralj Petar Krešimir IV ili Blajburške žrtve nemaju mnogo veze sa Bosnom, ali su obavezni topografski sastojak svakog hrvatskog naselja u BiH.

Mladi mostarski Hrvati mnogo ređe od Bošnjaka prelaze u tuđu polovinu grada. Šetnja do starog mosta i potraga za turbofolkičnim zabranjenim voćem su neki od razloga zašto Hrvati prelaze na drugu stranu Bulevara, ulice-granice. Naišao sam i na Hrvaticu koje se šiša u znatno jeftinijem salonu u bošnjačkom delu grada. Bošnjaci mnogo češće prelaze na drugu stranu. Privlači ih, prvenstveno, obilje odlično snabdevenih prodavnica u "Merkatoru" i ogromnom tržnom centru "Rondo", koji je nedavno naružio jednu od retko lepih ambijentalnih celina u ružnijem i većem, hrvatskom delu grada.

U nekim radnjama u "Rondu" prodavačice su Bošnjakinje i one su – da ne bi iritirale (mnogo bogatije i češće) zapadnomostarske mušterije – vokabular obogatile ključnim rečima svehrvatskog novogovora. U zapadnom delu grada su i najpopularnije diskoteke. Masovna etnička pesničenja u sitne sate su sve ređa, mada za Bošnjake koji žele da se zabave u sitne sate odlazak u klubove na hrvatskoj polovini i dalje nije bez rizika.

Gradska administracija je nedavno objedinjena i raspoređena na pet mesta u podeljenom gradu kako bi se građani silom naterali da prelaze na "tuđu" stranu. Ali o stvarnom stepenu ujedinjenosti grada govori i postojanje dve skoro sasvim monoetničke bolnice (i kada je reč o pacijentima i kada je reč o zaposlenima), dve autobuske stanice i dva fudbalska kluba, hrvatskog Zrinjskog i bošnjačkog Veleža.

U Novom Travniku i Mostaru naići ćete na ulice koje iznenada menjaju imena, tačno na mestu nekadašnjih linija frontova, sada ulickanim i kamufliranim zapadnim donacijama, bulevari Zelenih ljiljana ili Armije Republike Bosne i Hercegovine, postaju ulice kraljeva Zvonimira i Krešimira. U Novom Travniku hrvatska i bošnjačka pošta su samo sto metara udaljene. Situaciju u Stocu, mestu masovnog povratka Bošnjaka u pohrvaćeni grad, sarajevski mediji opisuju kao aparthejd. Deca različite vere u školu idu u različitim smenama. Situacija je bolja u Mostaru – samo su u odvojenim učionicama.

Nove generacije rastu ne samo sa idejom segregacije u mozgu, već bez ideje da je bilo kakva drugačija egzistencija u Bosni moguća. Bosna je zemlja kojom vlada sedam partija (od kojih nijedna nije multietnička), u kojoj su liberali postali nacionalisti, u kojoj ne postoji nijedan "mešani" grad u kome privid multietničnosti nije osiguran skoro potpunom segregacijom, svojevrsnim, bar zasada benignim, aparthejdom. To je danas jedinstvena država-enciklopedija načina kako se sve može živeti odvojeno a pri tome stvarati iluzija da se živi zajedno. Mostar, Prijedor, Stolac, Drvar, Bosansko Grahovo, Novi Travnik, Srebrenica, Gornji Vakuf i Glamoč, da navedem samo neke gradove, predstavljaju, svaki za sebe, primere različitih mehanizama zaživljavanja odvojenih etničkih svetova i gajenja ratnih mržnji u postdejtonskoj hibernaciji ubilačkih strasti.

Na listi urbanih modaliteta lažne multietničnosti nema Sarajeva. Bosanska prestonica nije uspela čak ni da stvori iluziju zajedničkog življenja kakvu možete naći u Srebrenici, Novom Travniku ili Stocu. Problem nije samo u tome što na deset čelnih mesta u gradskoj administraciji ima nula Srba i jednog Hrvata, kako pišu Dani . Književnik Miljenko Jergović, donedavno jedan od najvećih Sarajlija i Bosanaca među Hrvatima, ističe da je "u Sarajevu postao stranac onoga trenutka kada se sarajevska elita odlučila odreći nacionalnoga i kulturnog šarenila u zamjenu za većinsku, jednonacionalnu, netolerantnu, sekularnu bošnjačku čaršiju."

Teško je poverovati da Bosna može postati ono što čak nijedno Sarajevo ne može da bude. Jednonacionalni grad na Miljacki je zato samo formalno prestonica skupa monoetničkih teritorija, opština, opštinica (u srpskoj opštini Istočni Drvar žive samo 34 registrovana birača), stanova i mozgova. Sarajevo je napustila i velika većina od nekoliko desetina hiljada stranaca – u svetu su se pojavila nova krizna žarišta i mnogo ozbiljniji izazovi za graditelje demokratije. Sa egzodusom dobro plaćenih birokrata i profesionalnih humanitarca pozatvarane su i desetine sofisticiranih restorana sa najrazličitijim svetskim kuhinjama. Restoran "Vinoteka" na Skenderiji ostao je praktično jedino ekskluzivno mesto sa dobrom hranom i alternativa onima kojima dosadi ukusna hrana iz aščinica i ćevabčinica.

Pored praznih restorana, Bosna je puna i praznih stanova. U Bosni je vidljiva ili prenaseljenost ili depopulacija. U velikom delu zemlje niko ne želi da živi, čak ni danas, nekoliko godina pošto je svakome omogućeno da se bezbedno vrati na svoje. Za razliku od prepune Banjaluke i Sarajeva, u kojima raste vrednost nekretnina, Srebrenica i (zapadni) Mostar su slabo naseljeni. Imovina uzurpirana tokom rata je vraćena, privremeni stanari isterani, ali stari vlasnici ne žele da se vrate i niko njihove stanove ne želi da kupi, često čak ni po ceni koja bi predstavljala samo deseti deo vrednosti imovine.

Diskriminacija u Bosni je postala više ekonomska nego etnička. Rezultat je opšteg siromašenja, koliko i etničkih podela. U većem delu zemlje posla jedva da ima i za one koji su većina, pripadnici naroda koji kontrolišu administraciju, vlast i policiju. Ali, čak i tamo gde zahvaljujući "pozitivnoj diskriminaciji" u lokalnoj administraciji ima mesta za predstavnike "manjina", malo je onih koji žele da se vrate u palanke iz kojih su potekli posle godina provedenih u relativno prosperitetnim velikim gradovima u kojima su "njihovi" većina ili u susednim državama. Čak i u Banjaluci nedostaje Hrvata za popunjavanje novouspostavljene kvote. Porodica gradonačelnika Srebrenice živi u Sarajevu, a u Srebrenici ne živi nijedan bošnjački član izabrane opštinske vlasti. Možda najindikativnije od svega govori činjenica da 77 odsto Bosanaca mlađih od 30 godina želi da napusti svoju pocepanu zemlju.

Dok su rat, zločini i njihovo negiranje glavne političke teme, ekonomsko i političko beznađe su glavne građanske teme. Možda bih i poverovao da je danas reforma policije u Bosni najvažniji politički cilj, da me, zajedno sa desetinama drugih novinara, pre desetak godina tadašnji zamenik visokog predstavnika nije ubedio da je ta reforma završena i da je to "istorijski dan za BiH". Pet visokih predstavnika i njihovi zamenici su prethodnih dvanaest godina proglasili bezbroj "istorijskih dana" i prekretnica da bi nekako sakrili činjenicu da je rat podjednako daleko kao i onog novembarskog dana 1995. godine, kada je u Dejtonu počela hiperprodukcija "istorijskih dana". Za ovih dvanaest mirnih godina jedino je opao broj vidljivih manifestacija sveprožimajuće etničke mržnje.

Jedan bošnjački socijaldemokrata i titonostalgičar je taj teško vidljivi balast bosanske stvarnosti opisao sledećim rečima: "Svijetla budućnost daleko je iza nas, u muzeju ideoloških konstrukcija koje rijetki posjetioci sa sivim ćelijama nacionalnih ideologija oprezno obilaze i ignoriraju". Kristijan Švarc-Šiling, pospani visoki predstavnik (često zadrema na dugaškim sastancima sa bosanskim poglavicama), do sada najmanje sklon da koristi ogromna diktatorska ovlašćenja, u pravu je kada piše da je "pogrešno vjerovanje da nepostojanje napretka u nekoj zemlji znači da ta zemlja stoji u mjestu... Istina je da kada neka zemlja prestane ići naprijed, ona počne ići unazad – nema stajanja u mjestu."

Tragiku bosanske budućnosti možemo ilustrovati na razne način. Možete je prepoznati i u tome da je jedan Jevrejin, Jakob Finci, danas najveći i najiskreniji Bosanac. Za druge uglednike i moćnike Bosna – sadašnja "dejtonska" (Srbi), priželjkivano kantonizovana ili dodatno entitetizovana (Hrvati) ili neophodno unitarna (Bošnjaci) – predstavlja samo način da se ostvare neki sasvim nebosanski ciljevi.

"Svako igra samo na svoju kartu i od tog svog prevelikog potenciranja te svoje teorije i tolike svoje tvrdnje dolazimo u situaciju da se tenzije dižu, rekao bih čak prilično nepotrebno", izjavio je nedavno Finci, pripadnik najmanjeg bosanskog naroda. "Rekao bih da je sindrom žrtve nešto što svakoga na cijelom Balkanu čini vrlo ponosnim. Jednostavno, svako se ovdje busa u prsa da je bio žrtva bilo u proteklom sukobu, bilo u nekim ranijim vremenima, i svako se poziva na to svoje trpljenje kao žrtve. Ja znam da je jedan od razloga za to uvjerenje da žrtve ne mogu da počine zlo. Niko nije spreman da preuzme ni najmanji dio krivice."

Bosna, a Finci nije jedini koji to vidi, više nije zemlja u kojoj se komšije pomažu. Jedan sarajevski Srbin, kolumnista uglednog lista i veliki neprijatelj Karadžićeve politike, nedavno mi se požalio da Sarajevo, u koje je verovao rizikujući život pod granatama tokom opsade, ne postoji. Njegove stare komšije Bošnjaci skoro da ga ne primećuju. Bliži su im došljaci, istovernici, koji su se pre nekoliko godina iz istočnobosanske zabiti doselili u njegovu zgradu. Kao i Bošnjak koji je ceo rat proveo u Bijeljini, i ovaj sarajevski Srbin priča istu, za procenu budućnosti Bosne važnu priču. Dvanaest godina posle rata oni žale što nisu otišli sa "svojima", odnosno što su pošteđeni u etničkom čišćenju. Nešto što je nekada izgledalo kao sreća ili znak moralnosti, vere u multietničku budućnost, danas predstavlja prokletstvo odbačenosti, ogorčenosti i nepripadanja u skupu poludržava gde sve ima nacionalnost.

U zemlji sa slobodnim izborima, ali bez demokratije, u kojoj je "verbalni delikt" političara kažnjavan "svilenim gajtanom" visokog predstavnika, preživeli politički igrači su dvoličnost doveli do savršenstva. Svi, kako ističe Finci, čak i "verski dužnosnici" (Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne , naziva ih "vjerskim poglavicama") imaju više različitih priča: jednu za međunarodnu zajednicu, drugu za bosansku javnost, "a treću priču za svoju" crkvu ili džamiju, odnosno kada su, kako kaže Finci, "među svojima". Verske vođe u Bosni su postale ljudi koji govore ono što se njihovi politički miljenici ne usuđuju da kažu.

Reis Musta efendija Cerić kaže da su " muslimani u poziciji žrtve jer im se oduzima pravo na istinu, jer nemaju snage da dođu do pravde". Komentarišući oduzimanje državljanstva i proterivanje arapskih mudžahedina iz Bosne, Reis Cerić je rekao da je pravi cilj toga "udaljiti muslimane od onih koji im hoće i mogu pomoći". Reis, čini mi se ne slučajno, ne govori u prošlom vremenu. To "hoće i mogu", koje miriše na neki novi sukob u kome će opet biti potrebna "pomoć", umesto "hteli su i mogli su", predstavlja ilustraciju veličine nezadovoljstva Bošnjaka, naroda koji iako danas verovatno čini oko 50 odsto stanovništva, kontroliše manje od četvrtine bosanske teritorije.

Vrednu stolačku nekropolu stećaka zamalo, pre nekoliko godina, nije prekrio (hrvatski) tržni centar. Ništa u Bosni – ni predivni stari most, ni stolački stećci, genijalno moderni u svojoj primitivnosti – više nije bosansko. Za ogromnu većinu hercegovačkih Hrvata to su bošnjački spomenici, nasleđe uljeza koje treba zameniti novim simbolima. Po istoj logici, Mostar treba da bude poznat po spomeniku Brusu Liju, a ne po starom mostu koji je neodoljiv, čak i sveže obnovljen, bez patine i kolskih tragova u mekom kamenu koji su vekovima bili deo njegovog neodoljive lepote.

Ovog meseca u Sarajevu, na mestu devastiranog Muzeja Mlade Bosne, ipak nije otvoren trgovački centar. Nikao je revizionistički muzej "Sarajevo 1878–1918", koga su Sarajlije odmah prozvale Muzejem Austrougarske. Novo, bošnjačko Sarajevo na putu ka Evropi čisti znake prošlosti koju smatra ružnom i izmišlja lepšu. Presvlačenje istorije vrši se u "u slavu Beča i dobrih starih vremena fijakera i kuglofa" (Mile Stojić), a jednu okupaciju bošnjački zvaničnici sada opisuju kao "iznimno bogati period austrougarske uprave, koja je bitno utjecala na promjene sveukupnog života u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, te bitno pridonijela evropskom konceptu razvoja grada".

Senad Pećanin, osnivač sarajevskog magazina Dani , žali što Bosna, pored novoizbrane istorije, "ne može birati svoje susjede". Činjenica da je Pećanin u Nikolićevom kratkotrajnom predsednikovanju srpskom parlamentu video "razlog... dugoročnog optimizma za Bosnu i Hercegovinu" govori koliko nade bošnjačka elita polaže u crkavanje komšijske (demokratske) krave. "Osim u Lukašenkovoj Bjelorusiji, Beogradu i (Dodikovim) Laktašima, nigdje danas u Evropi ne postoje relevantni politički akteri koji su za taoce u očuvanju svoje vlasti uzeli evropske perspektive svojih naroda", piše Pećanin. Magazin Slobodna Bosna Dodika naziva "laktaškim kasapinom", "banditom", "seoskim kabadahijom" i "đilkošom". Često se u Republici Srpskoj podjednako uvredljivim rečima opisuje Haris Silajdžić, bošnjački pandan "laktaškog vožda".

Silajdžićeva metafora da "dejtonske cipele više nisu adekvatne za put BiH u Evropu" u Republici Srpskoj tumači se kao laž, prikrivanje destinacije ka kojoj bi da "putuje" bošnjački lider. Kada Silajdžić kaže "Evropa", bosanski Srbi veruju da on misli "bošnjačka Bosna". Priča o "Dedinju i Palama", bauku koji voli da pominje Silajdžić, zanemaruje činjenicu da nije reč o Miloševićevim i Karadžićevim šumovitim brdima, već da je u Republici Srpskoj danas teško naći građanina srpske nacionalnosti koji Bosnu, njene reprezentacije i predstavnike doživljava kao svoje. Tu nema, znam za samo dva izuzetka (od kojih me jedan uverava da ne postoji treći), "građana Bosne i Hercegovine koji vole ovu zemlju" o kojima govori Silajdžić. A i nije lako voleti zemlju sa bizarnom zastavom (sve sa zamenom srpsko-vizantijski plave tamnijom nijansom u poslednjem trenutku) i "nemom himnom".

Govor mržnje, skori isti kao i onaj predratne 1991. godine, čućete po celoj Bosni. Glavne mete otrovnih istina i laži su Dodik i Silajdžić, dvojica najmoćnijih političara bosanske post-SDS/SDA ere (bar dok mlađani Bakir ne zaigra na prezime tate Izetbegovića i konačno i formalno zasedne za kormilo uzdrmane SDA).

Bosna ipak nema liberalnije lidere od Silajdžića i Dodika. Ivan Lovrenović, opisujući njihovu kohabitaciju, piše da je "duh nepomirljivosti zavladao Bosnom i Hercegovinom". Isključivost je, kako piše Lovrenović, i nakon poraza nacionalističkih stranaka, ostala "politički stil i sadržaj". Na poslednjim izborima "etnonacionalizmi (su) dobili neko potpuno novo energetsko punjenje... među njima vlada neka nova vrsta nepomirljivosti, žešća i isključivija nego prije". Ova nepomirljivost je, kako u jednoj od najboljih analiza dubine bosanske krize piše Lovrenović, "opasnija od one poslijeratne jer su njezini protagonisti... stranke i osobe s neporecivim demokratskim legitimitetom, i mahom, makar ne sve jednako, očišćene od hipoteka rata".

Bosna nekako, a to ne provejava samo kroz Lovrenovićev tekst, kao da više nema ni šansu ni snagu za novi početak. Kada su na jesenjim izborima nacionalne stranke zamenili "njihovi politički surogati", postalo je jasno da u Bosni ništa drugo ne postoji, nikakva druga bolja alternativa. Gojko Berić piše u Oslobođenju da "svaka prošlost dugo traje". Ako je suditi po rezultatima poslednjih izbora, ta dugotrajna prošlost u Bosni je već postala večnost. To ne treba nikoga da raduje. Složio se neko sa Silajdžićem ili ne, ali novi (i verovatno privremeni) "bošnjački vožd" je u pravu kada kaže da "centralni problem na Balkanu ipak nije Kosovo, već nedovršeni posao u Bosni i Hercegovini".

(kraća verzija ovog teksta objavljena je u NIN-u)

 

 
 
Copyright by NSPM