Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Gordon Bardoš:

Putin deluje odlučno

Leon Kojen je rekao u izjavi za medije da je odbio ponudu da postane državni sekretar u ministarstvu za KiM u prvoj polovini mandata, a u drugoj da postane ministar za KiM. Kazao je da kada je video ko je sve u vladi i ko će da ućestvuje u formiranju politike prema KiM odlučio da ne prihvat, ponudu. Kako Vi to komentarišete?

Bardoš: Mislim da je nezadovoljstvo koje je Prof. Kojen izneo rezultat više faktora. Jasno je već odavno da ima dosta problema koji se tiču zvanične srpske politike u pregovaračkom procesu. Da navedem jedan primer: u septembru 2005-te, Sanda Rašković-Ivić je dala jedan intervju u kome je govorila o pregovaračkom procesu, da bi je odmah potom Boris Tadić napao da je navodno odala neke državne tajne. Nekoliko nedelja posle toga, Tadić je otisao za Rusiju gde je izneo “svoj” plan za Kosovo, na šta su ljudi iz Kostuničinog kabineta rekli da prvi put čuju za taj plan. Od onda (ako ne i još od ranije) je već bilo jasno da, prvo, nema koordinacije između ključnih igrača u Beogradu što se tiče Kosova, i drugo, da su neki krugovi u Beogradu spremni da iskorišćavaju važne spoljno-političke probleme da bi dobili neke jeftine stranačke poene. Međutim, okolnosti oko Kojenove ostavke pokazuju da problem nije samo u rivalstvu izmedju kabineta predsednika i premijera, nego da čak i u najužem timu oko Tadića postoji jedan veliki nedostatak profesionalizma i koordinacije u vođenju važnih spoljno-političkih poslova. Po sastavu nove vlade, svi glavni igrači su isti, tako da se ne treba nadati da će spoljna politika zvaničnog Beograda nešto bolje funkcionisati u dogledno vreme.

Nova vlada je formirana u zadnji čas. Šta je doprinelo tome?

Bardoš: Verovatno tu ima više razloga - međunarodni i domaći pritisci su sigurno jedan veliki deo, plus glavni akteri koji su shvatili da imaju više da dobiju od formiranja vlade nego da idu na nove izbore. Međutim, velika je greška što se sa formiranjem vlade toliko odugovlačilo. Previše je vremena izgubljeno, i dosta štete je učinjeno međunardnom ugledu Srbije da bi se zadovoljile lične ambicije jedno 20-30 ljudi.

Vlada je formirana posle dugih, teških i mučnih pregovora, kakvu joj Vi budućnost predviđate, s obzirom na iskušenja koja je očekuju?

Bardoš: To je teško pitanje. Sa jedne strane, nema puno razloga za optimizam, zbog strukturalne prirode ove vlade. Pošto vlada opet funkcioniše na osnovi koju su Vukadinović i drugi analitičari nazvali 'feudalizacijom“ ministarstava, biće tesko koordinisati rad raznih ministarstava, i s obzirom na visok udeo konkurencije, pa čak i netrpeljivosti, između stranaka na vlasti, postoji dosta pontencijala da leva ruka ne zna šta desna radi. To onda neminovno vodi u jednu nekoherentnu politiku, i opet u gubljenje dosta vremena. Strukturalna raspodela vlasti na ovakav način će takodje voditi ka tome da jedna stranka optužuje druge za neuspehe vlade.

Tomislav Nikolić je na kratko bio izabran za predsednika skupštine Srbije. Koliko je taj izbor, realno, zabrinuo faktore odlučivanja na svetskoj sceni, po Vašem mišljenju?

Bardoš: To je interesantno i složeno pitanje. Čini mi se da je to više štete nanelo imidžu Srbije u nekim međunarodnim krugovima nego stvarne stete, ali takođe postoji izreka na engleskom „perceptions become reality.“ Da malo pojasnim - nešto što mene stalno iznenenađuje je koliko razni krugovi na Zapadu ne mogu (ili neće) da prihvate činjenicu da je Slobodan Milosević pao pre skoro sedam godina, i da su već toliko dugo političke snage na vlasti u Srbiji (kakve god da su) demokratski orijentisane, i da je politički sistem u Srbiji, sa svim svojim slabostima i manama, ubedljivo demokratski sistem. Radikali su sami dosta krivi za ovo; kad bi ublazili retoriku i ozbiljnije se ponašali, to bi dosta popravilo međunarodni imidž Srbije; medjutim, oni nisu jedini politički akteri u Srbiji koji se neozbiljno ponašaju.

Ali ako se posmatra situacija sa dugoročne tačke gledišta umesto sa tačke te jedne nedelje, činjenice su više ohrabrujuće. Ana Trbović je nedavno imala jedan odličan članak u Fajnenšl Tajmsu (30.05.07) što veoma jasno pokazuje o čemu govorim u ekonomskom domenu. I Tim Džuda je nedavno rekao da uspeh srpskih tenisera i Marije Šerifović pokazuje šta Srbi mogu da urade kad politika nije u pitanju.

Dakle, kad povežete ova dva fenomena - loš međunarodni imidž Srbije u poredjenju sa nekim vaznim objektivnim činjenicama - čovek dođe do dva zaključka: prvi, da veliki deo problema srpske spoljne politike, i međunarodnog položaja Srbje, jeste rezultat staromodnog razmišljanja, političke inercije, i intelektualne nefleksibilnosti elita u Vašingtonu i Briselu; i drugi, da takvo stanje u Vašingtonu i u Briselu je u velike meri rezultat toga što je srpska politička elita od 5. oktobra posvetila više vremena, energije, i resursa na borbu za vlast u Beogradu nego na borbu da promeni imidž zemlje u inostranstvu. Neću da kažem da problemi kao što su Kosovo i Hag nisu ozbiljne prepreke za bolje odnose Srbije sa svetom, ali mislim da bi jedna ozbiljnija diplomatska kampanja u poslednjih šest i po godina dosta popravila položaj zvaničnog Beograda što se tiče oba pitanja, i što se tiče evro-atlantskih integracija uopšte. Stvarno je teško opravdati činjenicu da toliko godina posle pada Miloševića, i sa tolikim prednostima, Srbija još uvek stoji negde iza Albanije što se tiče evro-atlantskih integracija.

Hoću da dodam da problem ne leži u tome što Srbija ima loše diplomate po svetu, barem po onome što sam ja mogao da vidim. Imao sam prilike da vidim kako ljudi kao što su Dušan Bataković i Dejan Šahović i Ivan Vujačić izvršavaju svoje dužnosti, i odmah je jasno da su oni ozbiljni profesionalci s kojima Srbija može da se ponosi. Naprotiv, problem leži u tome što su političarima u Beogradu važnije stranačke borbe nego borbe za međunarodne interese zemlje.

Vi ste pomoćnik direktora Harimanovog Instituta, na Kolumbija Univerzitetu. Da li biste našim čitaocima predstavili Vaš institut?

Bardoš: Harimanov Institut pri Kolumbija Univerzitetu je najstariji i najveći multidisciplinarni institut u Americi koji se bavi Rusijom, post-sovjetskim republikama, istočnom Evropom i Balkanom. Na institutu ima oko 60 profesora iz raznih oblasti - politokologije, ekonomije, antropologije, sociologije, lingvistike, itd.

Mnogo važnih imena iz američkog javnog, političkog, i diplomatskog života su vezani za institut: prvo, sam Averel Hariman, jedan od najvažnijih američkih državnika dvadesetog veka, plus tu su onda i imena kao što su Zbignjev Bžežinski, Maršal Šulman, Sajrus Vens, Medlin Olbrajt, Ričard Holbruk, Vilijem Odom (bivši direktor Nacionalne obaveštajne agencije), bivši amerićki ambasadori u Moskvi kao što su Džek Metlok i Sandi Veršbou, vodeći specijalisti za Rusiju kao što su Robert Legvold, Stefen Sestanovič, Stefen Koen, itd.

Takodje, Kolumbija istorijski ima dosta veza sa Srbijom. Mihajlo Pupin je ovde naravno proveo skoro celu njegovu karijeru, i jedna zgrada na univerzitetu nosi njegovo ime. Kolumbija je takodje dala počasne doktorate Nikoli Tesli i Svetom vladici Nikolaju.

Pored gore spomenutih ljudi, dosta važnih eksperata za jugo-istočnu Evropu takodje imaju svoje intelektualne korene ovde na institutu: na primer, Filip Moseli, čuveni americki antropolog i specijalista za balkanske zadruge; njegov student Džoel Halpern, koji je napisao knjigu „Srpsko selo“; istoričar Dejvid Makenzi, autor knjige „Srbi i Ruski Pan-Slavizam“; Elez Biberaj, jedan od vodećih akademskih specijalista za albanske studije u Americi, Lenard Koen, takođe jedan od vodećih američkih specijalista za jugo-istočnu Evropu i za Srbiju u Americi, itd. U poslednjih 15 godina možemo da se pohvalimo i sa dosta mlađih balkanskih specijalista kao sto je Sumantra Boze na Londonskoj Školi Ekonomiji, ili V.P. Ganjon, autor veoma interesantne knjige „The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in the 1990s.“

Institut važi za vodeći institut za Istočnu,Centralnu Evropu i zemlje bivšeg SSSR-a, u SAD. Koliko ima odjeka u intelektualnim i političkim krugovima kada neki profesor sa Harimanovog instituta napiše neki rad?

Bardoš: Verovatno ne koliko oni misle ili koliko bi hteli! Teško je odgovoriti na ovo pitanje, pošto je dosta faktora uključeno u formiranje politike i javnog mnjenja. Jedan ugledan profesor sa jedne ugledne škole naravno ima neki autoritet, i ima mogućnosti da ispoljava svoje ideje u najvažnijim krugovima i u najvažnijim medijima, ali to je ipak samo jedan glas, a ima dosta raznih faktora koje su uključeni u formiranje spoljne politike.

Na Vaš institut dolaze razne ugledne političke ličnosti iz zemalja istočne i centralne Evrope da bi na njemu održale predavanje o aktuelnim pitanjima. Među gostima vašeg instituta najznačajniji je sigurno bio G. Putin koji je na njemu 2004. godine održao predavanje. Na kakav odjek u američkoj javnosti nailaze predavanja koja održe vaši ugledni gosti?

Bardoš: Uvek je interesantno upoznati nekog poznatog državnika lično, ili ih videti uživo. Retko kada imaju nešto novo ili interesantno da kažu, ali je korisno da lično stekneš utisak o čoveku – kako razgovara, kako se drži, kako se ponaša sa ljudima, itd. Za Putina je interesantno da fizički nije impozantan, i da se ne pravi važan, ali da deluje veoma odlučno. Kada američka tajna služba nije htela da ga pusti da se šeta po kampusu, on je jednostavno krenuo sam. Gorbačov je stvarno jedan harizmatičan čovek. Boris Jeljcin je delovao tačno kako bi čovek i zamišljao - kada je došao na Institut i video da jedan veliki broj studenata nije mogao da uđe u halu gde je trebao da održi govor (pošto su sedišta u hali bila rezervisana za VIP-ovce) odmah je rekao da neće da govori unutra nego da hoće da ide da govori „narodu “! Jedva smo ga ubedili da govori u hali kad smo mu rekli da ćemo da postavimo zvučnike napolje da svako može da ga čuje.

Kakvu saradnju Harimanov institut ima sa srpskim naučnim, kulturnim političkim ustanovama u Srbiji?

Bardoš: Institut sam nema zvaničnu saradnju sa drugim institucijama, osim što nekada organizujemo neku konferenciju sa nekom institucijom u Berlinu ili u Moskvi, na primer. Međutim, razni ljudi na institutu imaju svoje lične profesionalne veze. Profesorka Radmila Gorup, koja predaje srpsko-hrvatski ovde, ima dosta kontakata u književnim i kulturnim krugovima u Beogradu, dok koleginica Tanja Čebotarev, kustos čuvene Bakhmeteff arhive na Kolumbiji, ima dosta svojih kolega u Narodnoj Biblioteci u Beogradu.

G. Ninoslav Ranđelović je prikazivao na vašem institutu svoje filmove o stradanju Srba na KiM. Kakvu su reakciju izazvali kod vaših studenata?

Bardoš: Ostavili su jak utisak. Veoma je važno dokumentovati sva kršenja ljudskih prava na Kosovu; to je najbolji način da se pomogne ljudima tamo, a i da se sačuvaju crkve i manastiri od daljih napada. Svi znamo izreku „jedna slika vredi više od hiljadu reči.“ Ovakvi filmovi su od neprocenjive vrednosti. Velika je greška što ljudi kao što je Ninoslav ne dobijaju više podrške od zvaničnih institucija u Beogradu.

Koliko je interesovanje među vašim studentima za izučavanje Srbije i srpskog jezika?

Bardoš: U poslednjih 15 godina, do neke mere zbog ovih tragičnih dešavanja na Balkanu, ali takođe do neke mere i zbog odlične reputacije profesorke Gorup, bilo je veoma velikog interesovanja među studentima. Dokaz toga je i to što često puta imamo više studenata koji studiraju srpsko-hrvatski nego što studiraju jezike nekih većih naroda, kao na primer česki, poljski, ili ukrajinski.

(Gordon N. Bardoš je pomoćnik direktora Hariman Instituta u Školi za međunarodne i javne odnose na Kolumbijskom Univerzitetu. Nedavno se vratio iz istraživačke posete regionu.)

Razgovor vodio Boško Jovanović

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM