Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

BRANKO BALJ

Srpski politički pejsaž pred "okončanje kosovskog pitanja"

Zapadni način mišljenja, nastao na evropskom duhovnom tlu, iz koga je potekla s jedne strane ideja slobode, jednakosti i bratstva, a s druge strane ideja kalkula i računa, u XX veku i na početku XXI veka pod pretežnim uticajem SAD sve više zanemaruje, pa i gazi prvu ideju dajući prednost drugoj – kalkulativnoj ideji/praksi. Primeri mnogih naroda to i potvrđuju kao što je to slučaj danas sa Srbijom i srpskim narodom. Zapad danas svoju imperijalnu moć realizuje u duhu metafore, koja se približava empirijskoj istini, da „sila Boga ne moli“, čime se kazuje da slabi (narodi, zemlje, manjine i pojedinci) imperativno slušaju i realizuju ono što od njih jači i moćniji zahtevaju/nalažu. Takvom mišljenju/delanju ne može, a po njihovom sudu i ne treba da se opire nikakvo moralno i pravno delanje, a i svaki pokušaj političkog delanja nastoji da se podvrgnu ekonomski pa otuda i politički jačem – onome koji moći u moći. Dakako, taj problem je izvorno pitanje/problem praktične filosofije koje misono reflektuje odnose politike, morala, prava i ekonomije.

U ovom vremenu sveprisutne globalizacije, koja nastoji da postane takoreći vanistorijska, svako moralno, pravno i političko delanje biva apsolutno podastrto ekonomskom delanju/učinku/rezultatu koje je posredovano tehno-logičkim stvaranjem. Mera istinitosti takvog delanja ogleda se u koristi moćnijeg i šteti slabijeg, čime je do apsurda dovedeno pragmatično i utilitarističko delanje moćnog. Takav način mišljenja/delanja koji je prožet suvim racionalizmom vrhuni danas u metafizici ekonomije čija paradigma glasi novac govori , pa se između novca-stvari i čoveka stavlja znak jednakosti, što je uzrok:

1) razbijanja Srbije i nastojanja da se ponizi srpski narod kao i;

2) svođenja političke elite u Srbiji na nivo podaničkih elita koje imaju zadatak da opslužuju zahteve moćnih zemalja i multinacionalnih korporacija.

Ovakvo nastojanje moćnih nije hipotetičko, ono je kategoričko budući da iskustvo s kraja XX i početka XXI veka to očigledno potvrđuje na bivšim jugoslovenskim prostorima od 1990. godine do danas. Ta očiglednost ogleda se u sledećem:

1) Za vreme vladavine komunističke nomenklature na čelu sa Josipom Brozom priređivane su pretpostavke za razbijanje SFRJ, a Srbije posebno, budući da je samo Republika Srbija bila sastavljena iz tri dela: dve pokrajine i centralne Srbije.

2) SFRJ se nije, kako se to danas govori, „raspala“, već je razbijena , i to zahvaljujući apoteozi komunističke republičke (unutrašnje) granice uz poništavanje spoljašnjih granica SFRJ. Jedini izuzetak je Srbija, budući da su njene republičke granice očigledno irelevantne, iako je Banditerova komisija bila suprotnog stanovišta.

3) Secesionistički ratovi nisu samo podsticani iz političkih nomenklatura ondašnje SFRJ, već su nametnuti i od strane tzv. „Međunarodne zajednice“.

4) Srbiji i srpskom narodu u celini nametnute su sankcije.

5) Posledica ovoga (4) bilo je naglo siromašenje naroda, naspram stvaranja klase kapitalista, što je kao nužnost vodilo kriminalizaciji društva.

6) Natovsko bombardovanje srpskog naroda u Republici Srpskoj i u Srbiji u trajalo je ukupno 15+78 dana, čime je ionako slaba ekonomija dovedena u još nepovoljniju situaciju. Istovremeno je sprovođno strano finansiranje opozicionog delanja protiv režima Slobodana Miloševića.

7) Neosporno je da je, uz svu problematičnost režima Slobodana Miloševića i želje dela građana za promenom tog režima, strani faktor obilato pomogao pri dovođenju na vlast DOS-a. DOS je pre dolaska na vlast, i jedno vreme po dolasku na vlast, građanima Srbije neprestalno govorio da sva otvorena pitanja koje je iza sebe ostavio režim Slobodana Miloševića jesu su pitanja koja će se rešiti na demokratski način. Ta pitanja su se nizala sledećim redom:

a) saradnja sa Haškim tribunalom;

b) saradna sa zemljama u okruženju;

c) odnosi sa Crnom Gorom;

d) odnos prema Kosovu i Metohiji;

e) odnosi sa EU i NATO.

Poznato je šta se sve u međuvremenu desilo i kakvi su rezultati. Mirne savesti možemo reći da su rezultati poražavajući i da su srpski narod i svi građani Srbije u ovom vremenu i dalje bili predmetom raznih manipulacija, poniženja, uvreda, kao i praznih obećanja kako od vlasti tako i od predstavnika „Međunarodne zajednice“.

Uz sve to, posle 2000. godine srpski narod i građani Srbije neprekidno su izloženi dvostrukoj represiji i manipulaciji u više oblika.

Pre svega je tu bezmostovna privatizacija, koju mnogi s puno prava nazivaju pljačkaškom, tajkunskom i, blago rečeno, suštinski nepravednom, kojoj nisu priređene nikakve pretpostavke i koja iza sebe ostavlja većinu ljudi u socijalnom siromaštvu s jedne strane, a s druge strane mali broj bogatih ljudi koji preko političkih elita upravljaju sprkim društvom. Belodano je, stoga, da politika u Srbiji nije ništa drugo nego, potpuno s druge strane angažmana za javni, da ne kažemo narodni ili državni interes, rad za sopstveni račun, koji se poklapa, slučajno ili ne, sa interesima stranih korporacija i domaćih kapitalista. Takav koncept privatizacije i na njemu zasnovana makro i mikroekonomska kretanja predstavljaju ogoljeno demonstriranje neoliberalnog koncepta ekonomije, koji u razvijenijim zemljama nije na delu. Taj koncept ekonomije i politike napušten je sa desničarskim konceptom M. Tačer i R. Regana, dok levičari smatraju da socijalne funkcije države moraju biti izražene na delu, uz jednovremeno zalaganje za učesničku demokratiju. Na taj način političari u Srbiji, koje prate tzv. eksperti, stranački orijentisani, nisu ništa drugo do lutke u lutkarskom pozorištu iza kojih stoje ljudi koji raspolažu ogromnim kapitalom. Takav sintetički razgovor i delanje političara i ljudi iz biznisa rezultovao je pretakanjem društvenog i državnog kapitala u privatne svrhe i džepove uz intenzivno povećan broj nezaposlenih. Naime, 2000. godine broj nezaposlenih kretao se oko 22% dok je danas (decembar 2007.) broj nezaposlenih porastao na oko 30%.

Paralelno se odijva proces medijske manipulacije koji prerasta u medijsku okupaciju sprskog naroda u svim dimenzijama identiteta: kulturnoj, verskoj, nacionalnoj, a razaznaje se u elementima: jezika, pisma, običaja, prosvete, izdavačke delatnosti, informisanja, etc. U povoju informatičke ere Hans Magnus Escenbeger je krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina u knjizi Nemačka, Nemačka između ostalog istakao, doduše pojednostavljeno, da moć imaju, ne oni koji imaju kapital, nego oni koji proizvode mišljenje ljudi, da bi danas istinito zazvučao sud Noama Čomskog da je na delu takva jedna medijska „proizvodnja mišljenja“ čija je svrha ,,dobrovoljno povinovanje'' svih ljudi koji više veruju medijskim vestima i ubeđivanjima, nego vlastitom kritičkom mišljenju. Na taj način ,,delatni um'' proizvodi ,,instrumentalni um'' koji je zasnovan na ponižavajućem principu ,,štapa i šargarepe'', a u slučaju Srbije on glasi: pristaćete dobrovoljno na oduzimanje Kosova i Metohije, a zauzvrat postaćete kandidati za člana EU. To oduzimanje biće predstavljeno kao naše dobrovoljno davanje radi dobijanja ,,velikodušne'' pomoći Zapada. Cinično zar ne? Svrha te priče nije ništa drugo nego rad na slamanju i poslednjih atoma snage onih ljudi koji i dalje pomišljaju na bilo kakav identitet ili oblik otpora. U tom pogonu, pogonu ,,dobrovoljnog pristanka'' angažovani su mnogi javni intelektualci (tzv. „eksperti“), koji su svoj intelektualni angažman stavili su u službu potiranja i zatiranja identiteta srpskog naroda i teritorijalnog komadanja Srbije. Ovi javni intelektualci imaju i danas zadatak da nastave sa ubeđivanjem naroda da je za sva zla, bivša, sadašnja i buduća jedini krivac režim Slobodana Miloševića. Oni takođe dele sud eksperata i ekonomskih lobija Zapada da je srpski narod tradicionalno sklon imperijalističkim težnjama, te shodno tome treba polomiti i kulturno i socijalno i medijski tu imperijalnu istorijsku vertikalu na način oduzimanja Kosova i Metohije danas, a sutra Vojvodine, jer Srbija mora biti mala, a ne kao u pesmi ponosna i velika.

Te „imperijalne težnje“ srpskog naroda i njegovog političkog vođstva, po sudu Zapada, rodila je genocidnost srpskog naroda u čije ime on mora biti opljačkan, ponižen i obezduhovljen, krotak i ponizan do krajnje mere – da se svaki pojedinac koji se izjašnjava kao Srbin oseća posramljen što je pripadnik srpskog naroda kao takvog. Danas se doseže donja granica apsurda. Vladajuće političke elite pružaju ruku i bespogovorno slušaju čoveka koji je povukao natovski obarač na ovaj narod, razgrađivao SRJ, kumovao stvaranju pa razdvajanju zajednice Srbije i Crne Gore, a danas blagoglagoljivo vrši pritisak na sve koji iole pružaju otpor pristajanju na gubitak Kosova i Metohije uz obećanje da će ostatak Srbije ubrzo postati zemlja članica EU. Njegov angažman oko postizanja konsenzusa za koordinirano priznanje nezavisnosti Kosova i Metohije svih članica EU i SAD ne samo da je vrhunski cinizam, nego i neposredno kažnjavanje srpskog naroda i građana Srbije, a posredno i vređanje svih političkih nomenklatura koje za sebe kažu da su demokratske i rodoljubive, budući da ih prisiljava da do kraja odigraju svoju podaničku, a u suštini izdajničku ulogu u ovom društvu. Shodno savetima svojih „eksperata“, nastupaju oni u duhu lingvističkog verbalizma, a sve da se Vlasi ne dosete, govoreći „mi nikada nećemo priznati nezavisnost Kosova i Metohije, bez obzira što vi o tome mislite i kako delate, ali ćemo zato istrajati na mirnom i demokratskom rešenju“. Takvo „mirno i demokratsko rešenje“ videli smo već sa Crnom Gorom, kao i Republikom Srpskom, koja se iz godine u godinu poništava, sve uz pozivanje na ,,daljnje razvijanje'' Dejtonskog sporazuma. Zapad, istovremeno, rezoluciju 1244 SB UN nastoji da ,,razvije'' tražeći navodne pravne beline za priznavanje nezavisnosti Kosova i Metohije, pripremajući UNHCR da na tzv. „administrativnoj granici“ Srbije i Kosova i Metohije prihvati između pet i sto hiljada Srba koji će izbeći u ostatak Srbije po proglašenju nezavisnosti Kosova i Metohije. Na taj način Zapad pokazuje svoje pravo lice: humanitarno ćemo zbrinuti novo etničko čišćenje još jednog dela srpskog naroda čime se posredno šalje jasan signal šta mogu da urade vođe Albanaca sa Kosova i Metohije. No tu je dobar deo političkih elita i njihovih eksperata iskazao predusretljiv vrednosni sud, budući da su vrlo uznemireno i glasno reagovali na izjavu gospodina Simića da je legalno sredstvo i upotreba vojne sile u svrhu zaštite teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije.

Ta puzeća politika izlazi u susret koordiniranoj akciji SAD i EU čija je svrha proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije, s tom napomenom da Albanci sa Kosmeta treba da se „uzdrže“ bar do 3. febuara sa proglašavanjem nezavisnosti, odnosno do dana kada će biti završen i drugi krug izbora za predsednika Srbije. Postavlja se elementarno pitanje: šta to znači? Odgovor može biti dvojak:

a ) Ako je favorit EU i SAD demokrata Boris Tadić, njegovom eventualnom pobedom, uz pomoć njegove stranke, zatim civilnog sektora i medija u Srbiji, kao i globalnih medija nastojeće se ubediti društvo Srbije da je to najbolje što se moglo učiniti unutar datih okolnosti. Retorika će biti sledeća – postaćemo ubrzo članica EU, dobićemo povoljne kredite, zaposliti nezaposlene, povećati životni standard, Srbija će voditi računa o preostalim Srbima na Kosovu i Metohiji kao što vodi računa o Srbima u Hrvatskoj, a ionako treba imati u vidu da su u demokratskoj Evropi granice sasvim irelevantne. Uz to će reći i sledeće: jeste nepravedno, ali ne treba zaboraviti da je toj nepravdi doprineo režim Slobodana Miloševića i drugi neodgovorni ljudi iz SANU, SPC, Matice Srpske kao i drugi javni intelektualci „onog vremena“. Samo neće u tim danima i noćima izdaje svoga naroda reći da je Dejtonski sporazum i rezolucija 1244 SB UN delo tih istih ljudi koji su stavljeni na njihov zapadnjački stub srama. A svi koji se budu opirali toj praksi – praksi političkog i ekspertskog ubeđivanja – biće podvrgnuti višku unutrašnje demokratske represije.

b ) Ako se Srbi budu i dalje inatili, te se odluče za izbor nekog drugog (radikala, socijaliste ili narodnjaka), Zapad će, isto tako, proglasiti i priznati nezavisnost Kosova i Metohije uz nastavljanje kažnjavanja nepokornih Srba sa svim mogućim posledicama što će biti označeno ,,demokratskom represijom demokratskog Zapada''. Albanci sa Kosova i Metohije po odluci demokratskog Zapada dobiće na dar državu do koje su stigli terorizmom, doduše marionetsku, a Srbi novi talas izbeglica iz svoje zemlje u ostatak svoje zemlje.

Doduše moguća je i treća opcija u cilju pacifikacije srpskog naroda: kao što reče postmodernistički (fikcionalistički) pisac Basara: vreme je da u Srbiji vlast podele dve najveće stranke DS i SRS, moguće, zašto ne, jer su krajnosti u ontološkoj ravni iste.

Međutim, izvorno pitanje glasi – ko u Evropi i izvan nje ima najveći interes od komadanja Srbije i slamanja istorijske vertikale srpskog naroda? EU od početka razbijanja SFRJ nije vodila evropsku politiku u smislu jasnog i jedinstvenog odnosa prema problemu koji je nastao na tlu Evrope. Paradoksalno, tim pre što je SFRJ mogla da posluži EU kao model gradnje svojih institucija i jedinstvenog ekonomskog pa i multietičkog i multikonfesionalnog prostora. EU se pod pritiskom Vatikana i Nemačke opredelila za priznavanje Slovenije i Hrvatske, vodeći se predlogom Banditerove komisije da svaka republika bivše SFRJ postane samostalnom državom. Potrebno je istaći da je američki establišment bio vrlo uzdržan sve dok Džems Bejker nije poručio nešto u sledećem duhu: „Evropljani, niste rešili problem, sada mi ulazimo u trku“. Trapava evropska politika je prepustila vodeće mesto pragmatičnoj politici SAD koja je insistirala na sledećem:

1) Rezultate Banditerove komisije trebalo je dalje redefinisati, uz odobravanje kasnijeg etničkog čišćenja Srba sa prostora Hrvatske, o čemu je u više navrata javno govorila hrvatska politička nomenklatura na čelu sa Franjom Tuđmanom. Narednih godina EU će to etničko čišćenje države Hrvatske nagraditi kandidaturom za članstvo u EU, što danas nude ostatku Srbije u zamenu za pristajanje na nezavisnost Kosova i Metohije. Ali to sa stanovišta EU nije dvostruki standard.

2) Dejtonski sporazum je postignut zahvaljujući i angažmanu SAD, gde je sporedno mesto pripalo EU.

3) SAD su pregovore u Rambujeu sveli na diktat pregovaračima iz Srbije, što im je poslužilo za zauzimanje vodeće pozicije u kampanji bombardovanja Srbije, u čemu su ih članice EU sledile bez ostatka. Tom akcijom članice EU su svedene na ulogu pukog sledbeništva i saučesništva u razaranju koje se odigrava na tlu Evrope. U to vreme iznosi se bajkovita priča o jedinstvu i demokratiji u borbi protiv zla Miloševićevog režima, dok se bombarduje, tako reći, sve od reda, a usmrćeni i unesrećeni nazivaju „kolateralnom štetom Milosrdnog Anđela“. Tako je zapadni racionalni smisao dosegao granicu iracionalnog besmisla.

4) Kao rezultat bombardovanja dolazi ,,oslobođenje'' Srbije od mraka uz rezoluciju 1244 SB UN, koja će u rukama moćnih doživljavati svoje razvoj po modelima (1) „standardi, pa status“, a potom, odjednom, (2) „status, pa standardi“, da bi se dalje istraživale (3) pravne beline za „drugačije vojno prisustvo“ uz davanje nezavisnosti Kosovu i Metohiji, na osnovu Ahiseraijevog plana. Pod pritiskom SAD, EU se, sa izuzetkom Kipra i još nekih zemalja koje su uzdržane, posle 10. decembra 2007. godine opredeljuje za (4) koordinirano priznanje, Kosova i Metohije kao nezavisne države, ali posle 3. februara, odnosno posle završetka predsedničkih izbora u Srbiji, uz jednovremeno nuđenje Srbiji ponižavajuće šargarepe u vidu kandidature za članstvo u EU i drugim Evroatlantskim integracijama. Dotle je stigao evropski za-um.

Neosporno je jedno – sve ovo ide na račun interesa SAD koje još uvek ekonomski i tehnološki dominiraju globalnim svetskim tržištem uz jednovremeno javno demonstriranje maloletnosti evropskih političkih elita i svođenje Ujedinjenih nacija na ulogu servisiranja vlastite politike. Pri tome, očigledno je da Nemačka Merkelove i Francuska Sarkozija izlaze na ruku interesima SAD, budući da SAD više odgovara Nemačko-Franucuska Evropa, nego objedinjena Evropa sa strateškim partnerstvom sa Rusijom i sredozemno-afričkim zemaljama. Time se, po mom mišljenju, suštinski dovodi u pitanje sama ideja ujedinjene Evrope, doduše, ne po prvi put u njenoj istoriji, o čemu više nego očito svedoči i istorija XX veka.

Međutim, istorija velikih imperija svedoči da se carstva raspadaju ka posledica, sa jedne strane unutrašnjeg urušavanja, a sa druge postojanja antitetičkih sila. Tako je imperijalna moć SAD i vazalski odnos EU kao antitezu dobila Putinovu Rusiju, ekonomski osnaženu uz povratak dostojanstva Rusije na svetskom planu, i ekonomski i demografski prosperitetnih zemalja poput Kine i Indije. Odatle će proisteći, a već i jeste, kuđenje hegemonijalne moći SAD, iščitane između ostalog u Iraku i Iranu, i prividno izvlačenje iz srpsko-albanskog čvora na način osnivanja NATO države i njenog prividnog prepuštanje EU. A EU se sada nalazi u igri između ,,dve vatre'': opadajuće moći SAD, čije interese pod pretpostavkom postojećih političkih garnitura mora da sledi, i nadolazeće moći Rusije, koja je uvidela da razbijanje Srbije i srpskog naroda može da posluži kao obrazac za razbijanje Rusije i ruskog naroda. Da je to moguće svedoči, između ostalog, i stara ideja Zbignjeva Bžežinskog o tri Rusije: evropskoj, centralnoj i sibirskoj. Rusija danas očito ne namerava da dalje popušta kao za vreme Jeljcina, nego je dovela do pojma svoje interese, koji se danas poklapaju sa interesima srpskog naroda i Srbije. Istine radi, treba istaći da se ti podudarni interesi dva naroda ne podudaraju sa interesima nekih političkih elita u Srbiji, proizvoda zapadne moći, koje su se prema zahtevima približavanja Srbije Rusiji godinama vrlo nediplomatski i neodgovorno izjašnjavale, štiteći i svoje materijalne ili karijerne interese na račun interesa i sudbine sopstvenog naroda.

Posle ovih uvida, ako su oni relevantni, pitanje glasi – šta nam kao narodu valja činiti u jednom raspolućenom društvu koje postaje dezorijentisano s jedne strane, a s druge strane jedan deo se orijentiše na fonu priče o dobrom materijalnom životu? Po mom mišljenju je srpski narod, iako teritorijalno pripada Evropi, upućeniji Evroaziji, dok po svom običajno-kulturnom obrascu on pripada slovenskoj civilizaciji, a ne zapadno-evropskoj civilizaciji, koja se uz ,,svesrdnu pomoć edukovanja'' od strane eksperata i političkih elita demokratske orijentacije nastoji prikazati kao paradigma za naš narod. Zapadna civilizacija, ne po prvi put, ispostavlja paradigmu čoveka kao pojedinca i građanina sveta, što je samo deo istine duha srpskog naroda, budući da njegovi pripadnici drže da je čovek i član porodice, zadruge, društva i države. I kada god su srpski narod razarali u istoriji, on se borio za vlastito priznanje upravo tih vrednosti. Ma koliko ove vrednosti danas nekima izgledale tradicionalno-patrijarhalne, pa samim tim podložne prevrednovanju i čak odbacivanju u ime vrednosti samoživog pojedinca koji stoji na stanovištu da „ništa ne uspeva kao uspeh“, ostaje činjenica da je srpskom narodu bliži ruski narod nego, recimo, engleski, ili, pak, francuski – bez obzira na uticaje engleskog ili francuskog prosvetiteljstva. To jednovremeno ne znači da srpski narod ne uvažava i ne prihvata sve što je emancipatorsko i slobodarsko od zapadno-evropskih naroda i kultura. Uostalom istorija je i to potvrdila, i to u onoj meri koja ne dovodi u pitanje njegov identitet. Ovo stanovište kulture ističem iz prostog razloga, zato što svaki narod ima legitimno pravo da sledi svoje interese na način težnje, delanja i borbe za vlastito priznanje, pa shodno tome to pravo ima i srpski narod. Otuda smatram da je legitiman i legalan otpor onim zemljama i institucijama koje to pravo dovode u pitanje, tim pre što se pravo srpskog narod i u smislu subjektiviteta i u smislu suvereniteta dovodi u pitanje u rasponu od istorijsko-kulturnog do teritorijalnog.

Iz svega rečenog proističe i pitanje – u čemu je smisao, takoreći, većinskog opredeljenja za ulazak Srbije u evropske, a pogotovu atlanske integracije, da bi se bilo na periferiji u društvu zemalja koje radikalno dovode u pitanje identitet srpskog naroda? Sve i kada bi mogli zaboraviti ono što se ne da zaboraviti – bombardovanje u trajanju od 93 dana, kao i, što podrazumeva sadašnja igra štapa i šargarepe, otimanje Kosova i Metohije uz trgovanje članstvom u EU – ta zalaganja bi, po mom mišljenju,za jedinu svrhu imala opravdavanje NATO agresije i njihove težnje da sam srpski narod prizna da je jedini krivac za, kako oni kažu, „raspad Jugoslavije“ i počinjene ratne zločine na njenim prostorima, uključujući i Kosovo i Metohiju. Kada bi se ove okolnosti izmenile, mesto Srbije u evropskim integracijama postalo bi, izvesno, smisleno. Ljudi suprotnog mišljenja, tzv. evro(atlantski) entuzijasti reći će da „svaki drugi put Srbiji nudi prošlost već viđenu za vreme režima Slobodana Miloševića“, a to je „put izolacije“, „put rata sa celim svetom“ itd. Diskurs je poznat, ali zanemaruje samo jedno – da odnosi snaga u svetu nisu isti danas kao, recimo, 1999. godine, kao i to da EU i SAD nisu ni za milimetar promenili svoju politiku prema Srbiji i srpskom narodu, nego su je još više intenzivirali, doduše diplomatskim sredstvima, ali sa svrhom komadanja Srbije i poniženja srpskog naroda.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM