Dušan Babić

BAUK KONSOCIJACIJE KRUŽI BOSNOM

Post-Dejtonska BiH je danas duboko podijeljeno društvo, sa tendencijom cementiranja podjela, do definitivnog razlaza. Da bi se takav katastrofičan scenario ipak izbjegao, nudi se konsocijacijski model uređenja zemlje kao navodno spasonosna formula.

Teorija konsocijacijske demokratije je relativno novijeg datuma. Seže u šezdesete godine prošlog vijeka, kao moguć odgovor tezi, kako je anglo-američka demokratija jedini autentični model uređenja državne zajednice, u kolokvijalnom žargonu poznatiji kao čisti liberalni model.

Nakon sloma ideološkog monolita na evropskom Istoku, novonastale države su pretežno multi-etničke i multi-konfesionalne, u kojima je praktično neizvodljivo primijeniti sistem jednake neutralnosti prema etničkim, nacionalnim i vjerskim identitetima, na čemu zapravo počiva čisti liberalni model. Ovo se posebno odnosi na središnju republiku bivše Jugoslavije – Bosnu i Hercegovinu. Da podsjetim, čisti liberalni model ne poznaje službenu naciju, niti službenu religiju.

Formalno-pravno, današnja BiH nije sekularna država, jer to Ustav eksplicitno ne definiše. Doduše, po istoj analogiji, nije ni teokratska, ali je na djelu sve izraženija sprega politike i klera. Na sceni je zapravo agresivni politički klerikalizam, definisan i kao politička religioznost. Kler, naime, prihvata tehniku realizacije cilja zamjenom samog cilja. Ovo se posebno odnosi na Rimo-katoličku crkvu (RKC), koja se po dejstvu svojih istupa, davno i nedvosmisleno opredijelila za carstvo zemaljsko. Objavom dokumenta, Dominus Iesus (s jeseni 2000.), RKC je i formalno i javno odbacila teoriju jednakopravnosti religija, decidnim stavom, kako nijedna vjera nije ravna hrišćanstvu, a nijedna crkva katoličkoj!

Imajući u vidu strogo hijerarhijsko ustrojstvo RKC, te dogmu o papinoj nepogrešivosti, bilo jasno da će objava dokumenta Dominus Iesus sadržavati dalekosežno nepovoljne društvene, kulturne, političke i druge implikacije na ovim prostorima, posebno u BiH. Iz ropotarnice istorije oživljena je ideja religijskog naturalizma, po kojoj je određeni narod već po svom etničkom karakteru preodređen za čuvara hrišćanske dogme, što istovremeno predstavlja opasan redukcionizam religioznosti na prirodna i antropološka svojstva. Otuda i klero-nacionalistička parola o određenom prostoru kao predziđu kršćanstva.

Kardinal Bozanić je često isticao kako Crkva ne smije navještanje podrediti politici, čime je implicitno priznao interes Crkve u političkim poslovima. Papa je prilikom svoje prve posjete Sarajevo (1997.) izjavio kako BiH treba ostati sekularna država. Međutim, indikativno je da takvu poruku nije izrekao u Zagrebu za Hrvatsku. Imajući u vidu efekat spojenih posuda na ovim prostorima, jasno je da će papin stav po pitanju sekularizma sadržavati negativne konotacije i poruke.

Uoči desetogodišnjice masakra u Srebrenici, Pokret Majke enklava Srebrenice i Žepe, izdao je upozorenje, poput fetve, kako sve žene koje budu prisustvovale komemoraciji moraju nositi bijele marame. U protivnom, neće im biti dozvoljen pristup. Memorijalni kompleks Potočari predstavlja javno/državno dobro, a ne vjersko ili privatno. Otuda, nijedna nevladina organizacija ne može propisivati kako biti odjeven na komemoraciji srebreničkih žrtava. U ovom kontekstu, marama ima isključivo vjersko obilježje, te svako propisivanje sugeriše kako je BiH teokratska država. U obrazloženju rečenog dekreta se i kaže, kako je „mahrama propis vjere u kojoj se žrtve sahranjuju“. Na stranu pitanje, da li su baš svi izginuli bili vjernici?

U tom kontekstu, ostaće upamćena reisova hutba na Igmanu avgusta 2005.godine, kad je sve izginule proglasio Šehidima, čime je implicite i sam priznao kako se na ovim prostorima zapravo vodio vjerski rat!

Uoči rasprava o ustavnim promjenama prošlog proljeća, reis Cerić je poručio Silajdžiću da napiše novi ustav, čime bi se u bošnjačkoj istoriji svrstao uz sultana Mehmeda Fatiha--Osvajača, Gazi Husrev-bega i Aliju Izetbegovića! A gdje su predstavnici dva ostala naroda da učestvuju u pisanju ustava?

Upliv religije u sferu kulture i obrazovanja je posebno štetan, jer potencijalno regrutuje naraštaje koji se vaspitavaju u duhu ksenofobije, netolerancije, isključivosti, što je sve suprotno temeljnim porukama svetih knjiga – mir i ljubav. U dijelu BiH pod bošnjačkom vlašću niču vehabijske škole, sa fundamentalističkim šerijatskim programom. Problem islama je inače što ne poznaje kategorije svjetovnog i vjerskog. Svi aspekti života – privatno, javno, političko – od Alaha su propisani.

U entitetu Republika Srpska, heraldička obilježja – grb i zastava, te himna Bože pravde , nedvosmisleno su znamenja isključivo jednog naroda. Eminentno državne institucije imaju svoje krsne slave, što je diskriminatorski stav prema nesrpskoj populaciji, jer se time sugeriše kako je taj entitet ekskluzivno srpski. Srpska pravoslavna crkva praktično ima status državne crkve. U toku je postupak izmjene grba oba entiteta u BiH, nakon nedavne odluke Ustavnog suda BiH o neustavnosti tih znamenja.

Uprkos verbalnom zalaganju za sekularnu državu, uz povremene dubiozne ograde tipa: sekularizam – da, ateizam – ne, praktično ponašanje vjerskih poglavara i vjerskih službenika, nedvosmisleno ukazuju na dominaciju klerikalne svijesti, što je nužno put u klerikalno društvo i teokratsku državu. Dilema, ili prije zamjena teza – da li je BiH sekularna država, a društvo klerikalno, neće bitno popraviti situaciju.

Istorijski posmatrano, u BiH su se najprije oblikovali vjerski raskoli, pa tek onda nacionalni. Tokom pet vijekova, tj. od pada srednjevjekovne bosanske države (1463), do sloma Titove Jugoslavije, tri naroda se nikada nisu zalagala za jednu zajedničku državu. Za hrišćane, a kasnije i narode – Srbe i Hrvate, Osmansko carstvo je predstavljalo njihovu tamnicu, za Srbe je to bila Austrougarska, a za Hrvate – obje Jugoslavije. Inače, raširen je stereotip o suživotu u multietničkoj i multikonfesionalnoj BiH. Prije bi se reklo kako je to bio život jednih pored drugih. Nastajala su kulturna i sportska društva sa nacionalnim prefiksom, uključujući novine i časopise.

U ovo post-Dejtonsko vrijeme, uočljiv je agresivni monokulturalizam, ali ne konsocijacijski inspirisan. Govorim o monokulturalizmu izvedenom iz atributa bosansko i njegovih izvedenica. Kad se razgrne fenomen, sve sugeriše kako upotreba rečenog atributa nije rezultat prostog skraćivanja naziva zemlje na crti jezičke racionalizacije, ili moguće mentalne inercije, već predstavlja dio političkog projekta najbrojnijeg naroda. Kao ilustraciju ovoj tezi je paradigmatična manipulacija maternjim jezikom. Atribut bosanski jezik je politička podvala, na tragu vaskrsavanja Kalajeve bosanske nacije. U opticaju je i teza o temeljnom narodu, koji nema rezervne domovine, što istovremeno sugeriše unitarnu državu pod dominacijom najbrojnijeg naroda.

Da li je u takvoj političkoj konstelaciji dubokih podjela i animoziteta konsocijacijski model ona čarobna formula?

Povodom desetogodišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, književnik Ivan Lovrenović je u sarajevskom magazinu Dani (21. 10. 2005.), objavio opsežan analitički tekst znakovitog naslova: „Čija je idealna Bosna i Hercegovina?“ Dio koji je najviše uzbudio bošnjačke duhove, bez obzira na njihove političke opcije i pozicije, odnosi se na tezu o „programiranoj šutnji (bošnjačkoj, op. aut.) o bilo kakvom razrađenom viđenju države“. Rečeno ćutanje sugeriše status quo , jer navodno Bošnjacima najviše odgovara u dugoročnom procesu stvaranja unitarne države. Lovrenović na jednom mjestu doslovno veli kako su „Bošnjaci kapilarno prožeti težnjom za hegemonijom i diskriminacijom“.

Na ove teze je žestoko reagovao kolumnista sarajevskog Oslobođenja Zija Dizdarević u tekstu pod naslovom „Kapilari u Bošnjaka“ (01. 11. 2005.). Autor kolumne s indignacijom odbacuje usađenu bošnjačku zloću, u smislu dominantne krivice većinskog naroda za stanje u zemlji. Dizdarević takođe u Lovrenovićevom tekstu vidi nukleus teze o konsocijacijskom društvu.

Time konsocijacijski model postaje omiljena tema brojnih okruglih stolova, panela, sesija i sličnog zborovanja.

Proponenti ideje konsocijacijskog društva smatraju kako taj model savršeno odgovara sadašnjoj realnoj situaciji u zemlji, u smislu već jasno profilisanog, definisanog i artikulisanog etno-nacionalnog , vjerskog i kulturnog identiteta, uz nužnu napomenu kako konsocijacijski model zapravo podstiče, afirmiše i njeguje postojanje više kultura i tradicija na jednom državno-pravnom prostoru.

Nedavno je javni zagovornik konsocijacijskog uređenja BiH postao i fra Mijo Džolan, provincijal Bosne srebrene, pozivajući na javnu raspravu o konsocijacijskom modelu, po uzoru na Švajcarsku i Belgiju. Uprkos različitosti u stepenu razvoja, istorijskom kontekstu, demokratskim tradicijama pomenutih društava, jedno im je zajedničko: različiti narodi i kulture treba skladno da žive na jedinstvenom državnom teritoriju. Fra Džolan podsjeća, kako u prošlosti ove zemlje nema perioda s kojim se svi u BiH mogu identifikovati. Otuda su privilegovani pribjegavali restauraciji prošlosti, ili konzerviranju sadašnjosti, dok su potlačeni svaku promjenu doživljavali kao oslobođenje, uz napomenu kako je romantizovanje prošlosti bilo u funkciji hegemonije jednog naroda nad drugim narodima. Pod konsocijacijom, fra Džolan zapravo podrazumijeva federalizaciju BiH.

Na ove javno iznesene teze prvi se oglasio opet Zija Dizdarević u svojoj kolumni „Čistina“, u Oslobođenju pod naslovom „Kraj Bosne srebrene“ (16. 01. 2007.).

Suština njegove jetke kritike jeste stav kako bi konsocijacijski model zapravo predstavljao „zaokruženje tri nacionalno-vjerski određena i aparthejdski otuđena društva“, čime se obesmišljava ideja Bosne: „Bila bi do kraja razorena bh. civilizacijska matrica kao arhetip multilateralizma na kojem počiva evropska ideja i zdravo shvaćena globalizacija“.

U nastavku polemike, u drugom tekstu, u istoj kolumni (23.01. 2007.), autor pojašnjava svoj stav: „Konsocijacijska decentralizacija znači (tro)kleronacionalnu centralizaciju, isti takav hegemonizam i unitarizam. Ne poturajte konsocijalci meni ono, što vi hoćete.“

Nedavno je u anketi zagrebačkog Večernjeg lista, izdanje za BiH, Milorad Dodik proglašen osobom godine u 2006. Politički, medijski i drugi analitičari to pripisuju njegovim otvorenim zalaganjem za trećim entitetom. Tako se krugu konsocijacijskih korifeja pridružio i Dodik, koji u stvari govori javno ono što bh. Hrvati misle tajno.

Naprijed istaknut fenomen spojenih posuda, posebno će doći do izražaja nakon obznanjivanja presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, u predmetu tužbe BiH protiv Srbije, te nakon saznanja o konačnom statusu Kosova. O paradoksu post-Dejtonske BiH najbolje govore ova dva slučaja. Naime, kakve god odluke bile, samo će produbiti jazove i povećati animozitete u zemlji. U mojoj skromnoj procjeni, u takvoj konstelaciji političkih snaga i odnosa, konsocijacijski model kao da nema alternativu.