Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Slobodan Antonić

KOSOVO I ZOMBIJI

Zombi je biće čiju je dušu, putem magije, zaposeo neko drugi i upravlja njegovim telom. Zombi je, zapravo, živi mrtvac. Njegova inteligencija je minimalna i on samostalno niti šta preduzima, niti o čemu razmišlja. U vudu religiji zombi uglavnom vrši zlodela za račun osobe koja ga kontroliše. On je najbolje sredstvo pritiska na stvarne, žive ljude, pošto ih istovremeno zbunjuje i zastrašuje. Zbunjuje ih jer se na prvi pogled ne razlikuje od drugih ljudi. A zastrašuje ih jer ih iznenada napada i povređuje.

Ovaj poslednji čin kosovske agonije ima i jednu dobru stranu: postalo nam je jasno ko je sve među nama zombi, a ko čovek. Zombiji se lako prepoznaju. Ne misle svojom glavom i automatski ponavljaju fraze kao što su «budimo realistični», «Kosovo je izgubljeno još 1999», «na njihovoj strani je sila, ne vredi se suprotstavljati», «gde će šut s rogatim», «gledajmo od čega se živi»... Ti zombiji naročito su usredsređeni u «evro-reformskim» medijima i u «civilnom sektoru» (NVO). Hodaju naokolo kao automati i neumoljivo ponavljaju istovetna objašnjenja, istovetne optužbe i istovetne pretnje. Jer, ako se sa njegovim objašnjenjem ne složite, odmah slede optužbe: da ste nacionalista, fašista, nacista... A ako se od njegovih optužbi branite, odmah slede pretnje: da vas treba denacifikovati, lustrirati, suočiti sa prošlošću...

Tačno se zna: kada su prilike redovne pojavljuju se zombiji prvog poziva. Oni svojom brojnošću i dobrom raspoređenošću po velikim medijima daju ton javnosti. Ako se, međutim, javnost počne kolebati, ako se nekako do javnosti probiju i drugačija razmišljanja, aktiviraju se zombiji drugog poziva. Oni će se pretvarati da razumeju nedoumice, čak će i sami ukazivati na složenost prilika i težinu odluke. Ali, na kraju će opet zaključiti isto što i zombiji-prvopozivci: «nema nam druge, kako god da okrenemo, moramo da im damo za pravo; ipak su oni jači»... A ako se i dalje čuju premišljanja, ako se javnost još nije prelomila, javiće se i trećepozivci. To su najstariji i najugledniji zombiji. Oni će vam važnim i svečanim glasom saopštiti da više nema šale, da je situacija kritična, da samo što nije započelo još jedno bombardovanje, da samo što nam nisu uveli još jedne sankcije. Narediće nam da se odmah urazumimo i da smesta priznamo da nismo u pravu. «Jer mi smo slabiji, oni su jači, i šta tu ima više da se raspreda».

Dugo me je čudilo upravo to: kako je moguće da neko danas može da podržava pravo jačega? A baš je u slučaju Kosova to glavni argument. Kaže se: jeste da Kosovo formalno pripada Srbiji. Ali, oni su jači, oni su ga zauzeli i mi tu više ništa možemo. Ono je sada njihovo, a naše je samo da se složimo. Oni su jači i zato imaju pravo, a mi smo slabiji i zato nemamo pravo. Takav je život, moramo biti realistični i prihvatiti to što jeste...

Sećam se iz istorije čoveka koji je mnogo voleo pravo jačega. Pravo većih nacija da vlada nad manjim, pravo nadljudi da istrebljuju podljude. «To je borba za opstanak», govorio je», «tako je to u životu, šta mi tu možemo, mi se ponašamo po prirodnom zakonu evolucije – jačem narodu treba više prostora, gubitnički narodi moraju nestati». Bio je jači i osvojio većinu malih naroda u Evropi. Bio je jači i narode koji mu se nisu dopadali poslao u logore. Bio je jači i od malih naroda napravio je robove. Bio je jači. Ali, da li je imao pravo? Njegovo pravo je bilo životinjsko, zversko pravo. Jer pravo jačega jeste upravo to. Njegovo zversko pravo stajalo je naspram čovekovog prava. Ali je na kraju čovekovo pravo ipak pobedilo.

Dugo sam se čudio kako naši «građanisti» to ne mogu da razumeju. Kako ne razumeju da Kosovo nije pitanje teritorije, već elementarne ljudskosti. To je izbor između međunarodnog prava, prava civilizovanih nacija i prava jačega, životinjskog, zverskog prava. To je izbor između ljudskog morala i životinjskog morala. I taj izbor je tako lak. A oni neprestano biraju pogrešno.

A onda sam shvatio – pa oni su zombiji. Veliki brat, ili nešto tako veliko i moćno, uzelo im je dušu i pretvorilo ih u zombije. Oni nemaju samostalnu inteligenciju, oni i ne misle. Njihovi mozgovi napunjeni su valjda nekakvim zumbanim ili namagnetisanim trakama. Zato oni idu naokolo i samo ponavljaju: «realizam...», «naši prijatelji SAD i EU...», «evro-atlantske integracije...», «viši standard...», «okretanje Srbije Evropi...». A kad im kažete – «A pravda?», «A pravo?», «A moral?», oni jednostavno uključe traku koja proizodi sledeće zvuke: «Nacionalizam!», «Konzervativizam!», «Povratak u devedesete!», «Miloševićeva politika!»...

Čekajte, sada je stvarno dosta! Nećemo se sa vama više raspravljati. Dosadili ste nam vi i vaše metalne, nazumbane trake. Ne zbunjujte nas više i ne plašite nas. Shvatili smo ko ste i, u redu je. Mi ćemo uraditi ono što mislimo da treba da uradimo. Ono što rade ljudi, ono što je ljudski i moralno. Mi ćemo upotrebiti svoju glavu.

Možete nam uzeti Kosovo. Ali mi na to nikada nećemo pristati. Nikada nećemo reći – „to je pravo”. Jer to nije pravo. Ne pristajemo na pravo jačega, jer nećemo da budemo zveri. Mi smo ljudi. I ovim nepristankom tu ljudskost još jednom svedočimo.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM