Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Iza ogledala

Slobodan Antonić

JEDAN POKRET JE NA POMOLU

Srpska elita može i dalje da ignoriše taj svet. Ali ne zadugo

Čitaoci „Politike” ili lista „Danas”, kao i gledaoci RTS ili B92, u jednoj stvari se nalaze na istom. Ako su pratili samo „svoje” medije, onda zasigurno ne znaju da se u Srbiji dogodio „Vidovdanski marš”; ne znaju da je sedamdesetoro ljudi, među kojima i šest žena, prošlo kroz Srbiju, od Vračara do Gazimestana; ne znaju šta se sve na tom putu dešavalo; gde su, uopšte, ti putnici spavali; kuda su išli i koga su videli; šta se desilo kada su prešli administrativnu liniju prema Kosovu; kako su ih dočekali američki vojnici, a kako albanski policajci; šta je bilo na kraju puta i da li im se put isplatio.

Pošto veliki ili ozbiljni mediji nisu o tome izveštavali, stvar kao da se nije ni dogodila. A ako se nije dogodila, ne može biti ni posledica. U velikim medijima se nešto slično mislilo i početkom jula 1992. Tada je grupa studenata krenula pešice iz Niša za Beograd . Želeli su da protestuju kod predsednika Republike i da traže promene. Oni iz medija koji su tada ignorisali ove putnike sve teže su, docnije, mogli da objasne svojim čitaocima i gledaocima šta se u Srbiji zapravo događa. Morali su sve više toga da ignorišu. Sve dok promena nije postala tako velika da ih je udarila u lice. Od toga im nekako i danas bride obrazi. Kada se šire razmišlja, upada u oči ignorancija koju naša medijska i kulturna elita pokazuje prema čitavom jednom delu društva. Ne treba biti ni sociolog, niti analitičar, pa videti da je taj društveni segment vrlo dinamičan. U tom svetu, „nevidljivom” samo zato što nećemo ni da ga pogledamo, postoje fenomeni koje smo davno zaboravili.

U njemu se, recimo, građanske i književne tribine ne sastoje samo iz ritualnih monologa trojice profesora ispred publike od petoro staraca; ne, tu su tribine kao u najboljim osamdesetim: uzbudljiva svedočenja ličnog životnog i političkog stava, uzbudljiva svedočenja pred publikom sastavljenom od stotinu isto tako uzbuđenih slušalaca. Uopšte, ako su igde u Srbiji tribine žive, one su žive u tom svetu.

U tom svetu žive i knjige o kojima nećete pročitati ni slovo u kulturnim rubrikama; o kojima nećete čuti ni reč u „minutima za kulturu” naših televizija; za koju ni jedna „kulturna poslenica” ili „pomoćnik ministra za kulturu” neće dati ni paru. Pa ipak, te knjige – čiji su pisci, katkad, živeli davno i u dalekim zemljama – nalaze put do čitaoca; neke od tih knjiga se rasprodaju već posle nekoliko nedelja; neke od njih su toliko tražene da idu od ruke do ruke, u već ishabanim omotnicama; o njima se priča dugo, strasno i sa zanosom. I uopšte, ako su igde u Srbiji knjige žive, one su žive upravo u tom svetu.

U tom svetu građanska udruženja i nevladine inicijative nisu prazne ljušture; tu se NVO ne sastoje samo od jedne namrštene gospođe, ili od jednog namrštenog gospodina, sa deviznim računom i faksom za slanje ljutitih saopštenja (ili još ljućih izveštaja); ne, to su prave, žive organizacije građana koji traže odgovore, rade na sebi i drugima, ili pokušavaju da poprave okruženje; u tim udruženjima zbilja ima spremnosti da se uloži sopstveno vreme i snaga u stvar koja je opšta, koja ne donosi sinekure, ne podrazumeva „projekte”, i ne završava se još jednim putovanjem na međunarodnu konferenciju. I uopšte, ako su igde u Srbiji žive građanske inicijative, one su žive upravo u tom svetu.

Taj svet preziremo jer nam se čini da je mali i bizaran. Ali, to nisu ljubitelji NLO, to nije sekta punog Meseca. Otidite nedeljom u najbližu crkvu i shvatićete o čemu govorim. Videćete koliko je ljudi. Tako je gotovo svake nedelje i u gotovo svim crkvama. Ako dugo niste bili u crkvi, iznenadićete se. Promena je mnogo i kada je reč o učešću ljudi u službi, i kada je reč o čitavoj atmosferi. A te promene se i dalje dešavaju. I nije teško zamisliti kako će sve izgledati za nekoliko godina.

Još nešto: ti ljudi nisu ni Nacionalni stroj, ni Garda cara Lazara. To je jeftin propagandni trik. Čitav jedan bogat i raznovrstan deo našeg društva eliminiše se tako što se u vest ubaci samo jedna rečenica: „u pitanju je organizacija koja se u svojim akcijama udružuje sa Nacionalnim strojem” (vidi vesti B92 za 26. jun). Ali, to nisu ni nacisti, ni ludaci, ni pedofili. To nisu nikakvi militantni ekstremisti povezani sa „Crkvom i Akademijom”. To su obični i, uglavnom, veoma pristojni ljudi. Neki od njih su čak daleko obrazovaniji i boljeg karaktera od novinara koji ih tako cinično diskvalifikuju.

Srpska elita može i dalje da ignoriše taj svet. Ali ne zadugo. Jedan pokret je na pomolu. Tih, ali širok i poprilično dubok, taj pokret se pomalja u talasima. Ako dobro pogledate, videćete da je svaki sledeći talas veći. Oni koji su čuli za plimu znaju šta to znači. Oni koji je ne priznaju (jer, „u modernom svetu nema tako retrogradnih pojava”) neka samo nastave da leže na pesku. I neka se posle ne žale kako ih je voda iznenadila. I kako su morali dugo i naporno da plivaju.

[objavljeno: 05.07.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM