Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Iza ogledala

Slobodan Antonić

NAJBOLjA OPOZICIJA

LDP i SRS nisu samo „najbolji neprijatelji”. Dogovore li se Tadić i Koštunica, njihova vlada upravo u LDP i SRS može naći – „najbolju opoziciju”

Srpska politika je puna bizarnosti. Jedna od meni najdražih jeste odnos LDP i SRS. Svi polazimo od toga da su oni najljući neprijatelji, budući da se nalaze na suprotnim stranama političkog spektra. Ipak, mnogi su već primetili da se to neprijateljstvo nekako ne vidi. LDP najviše napada Koštunicu, uzgred kritikujući Dinkića, pa i Tadića. Sa druge strane, omiljena meta napada za SRS je Tadić, pri čemu često i Koštunica i Dinkić bivaju potkačeni. Ali, ma koliko da pažljivo pratite dešavanja na našoj političkoj pozornici, teško ćete se setiti da su čelnici LDP i SRS napadali jedni druge.

Radikali, kada ih novinari priupitaju za LDP, prezrivo odmahuju rukom. LDP je za njih marginalna stranka, patuljak nedostojan da jedan politički džin obrati pažnju na njega. Njima je glavni protivnik Tadić, a kako se LDP širi na račun DS to nekako ispada da su oni na istoj strani. Radikale kao da ne zanima ideologija, već isključivo procenti: imaš 23 procenta – ti si mi neprijatelj; imaš 5 procenata i nagrizaš onog od 23 – ti mi dođeš nešto kao taktički saveznik i zato te neću dirati.

Ni stvar sa LDP nije mnogo drugačija. Radikali su u trvenju oko birača sa Koštunicom, tim „izdajnikom 5. oktobra”. U ovoj fazi LDP revolucije , ipak, najvažnije je otrgnuti Tadića od Koštunice i nametnuti se kao ideološka avangarda DS. Kako kaže Čedomir Jovanović: „Verujem u mogućnost partnerstva DS i LDP. Pod uslovom da Demokratska stranka napusti projekat kohabitacije Tadića i Koštunice i da se posveti realizaciji ciljeva koje je postavila LDP” („Politika”, 12. januar 2007). Dakle, tek kada Koštunica bude izolovan i marginalizovan, a DS se posveti „realizaciji ciljeva koje je postavila LDP” na red će doći i radikali. Dotle, LDP ne ratuje sa SRS.

I ne samo da ne ratuje. Kod čelnika LDP, kada govore o radikalima, oseća se i jedno iskreno divljenje ili bar uzbuđenje zbog veličine budućeg radikalskog izazova. Oni tretiraju birače SRS kao nepreglednu masu poludivljaka , ali baš je njihova brojnost i necivilizovanost ono što je izazov za prave revolucionare . „To su glasovi nepismenih. Mi imamo dva, možda i tri miliona funkcionalno nepismenih građana, dakle, građana koji nisu u stanju da pristojno obave nijedan posao i to su glasovi Srpske radikalne stranke” (Nikola Samardžić, „Peščanik”, 9. mart 2007). Rešenje problema SRS, međutim, samo je obrazovno ili kulturno pitanje. „Radikali su u velikoj većini okej, njih samo treba staviti u drugi kontekst. (...) Oni uopšte nisu problem – daj mi RTS na godinu dana i svi radikali će da viču – živeo Volfgang Amadeus Mocart!” (Milutin Petrović, „Peščanik”, 9. februar 2007).

Zašto su radikali tako zahvalni za civilizovanje? Zato što to nisu ravnodušni divljaci, već strasni, verujući divljaci. „Ljudi koji se pale su ljudi koji veruju u nešto, a kada neko u nešto veruje, ti možeš i da ga promeniš. (...) Oni nisu muljatori. Oni su, u krajnjem slučaju, ljudi koji imaju neku vrstu hrabrosti, znaš, to su ljudi dobrovoljci. Kad je bio rat, oni su stvarno uzeli puške i išli tamo. Nisu samo sedeli ovde i pričali protiv Đinđića, nego su išli u rat. (...) Samo mi daj pravu polugu i tri četvrtine radikala će promeniti mišljenje, to nije nikakav problem (Milutin Petrović, isto).

Ovo uviđanje je potpuno tačno i, dodajmo zlobno, iskustveno utvrđeno upravo na primerima samih čelnika LDP. Neki od njih su, pre sadašnje LDP faze, doista bili primerni srpski nacionalisti. Svi se sećamo Čedomira Jovanovića iz studentskih dana, koji celiva desnicu Patrijarhu ili odlazi u Ostrog kako bi ga krstio lično vladika Amfilohije. I ljudi koji su drugovali sa ostalim LDP čelnicima mogu vam ispričati slične, danas često neverovatne priče. No u tom preobražaju od strasnog nacionaliste do strasnog građaniste nema ničeg čudnog. Svi menjamo mišljenja, samo što će neko sa položaja umerenog građaniste otići najdalje na položaj umerenog nacionaliste, dok će strasne prirode, gdegod da se upute, uvek izabrati krajnji, radikalni položaj. I u tome LDP, kada su radikali u pitanju, vidi svoju šansu.

Ova zanimljiva kombinacija biće još zanimljivija ako Tadić i Koštunica naprave vladu. Onda će glavnu opoziciju predstavljati upravo LDP i SRS. Kako će to samo biti uzbudljivo! Obe stranke će objašnjavati da vlada ne valja, premda obe iz sasvim suprotnih razloga. A vlada će uvek moći da se pozove na obe opozicije i kaže: „Eto vidite! Mi čuvamo Srbiju od krajnosti, srednji put je najbolji i najsigurniji”. Tako će ne samo LDP i SRS biti „najbolji neprijatelji”. Oni će, sva je prilika, i tako skrojenoj vladi, biti – „najbolja opozicija”.

[objavljeno: 22.03.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM