Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Iza ogledala

Slobodan Antonić

(NE)PODOBNOST, KAO NEKAD

Komunistička birokratija je imala ime za svoj sistem kontrole. Sadašnji sistem je gori. Ne samo da nema ime, već mu rado služi i kulturna i medijska elita

U Beogradu je, u prošlu subotu, trebalo da se održe dve promocije u dva pozorišta. Na prvoj, u JDP, predstavljana je najnovija knjiga „Peščanika”. Na drugoj, u Narodnom pozorištu, predstavljani su TV spotovi u kojima se afirmiše roditeljstvo. Iz Ministarstva kulture pozvana je uprava jednog od ova dva pozorišta i jedna promocija je otkazana. Koja?

Naravno, druga. Jer, da se to desilo „Peščaniku” do sada bi stvar već stigla do Ujedinjenih nacija! Ovako, događaj je prošao neprimetno. Samo su čitaoci jednog tabloida obavešteni da se nešto neprijatno dogodilo.

Šta je to tačno uznemirilo Ministarstvo kulture? Ispostavilo se da je novinar iz jednog od „evroreformskih” medija, na konferenciji za novinare, upitao da li je istina da Ministarstvo podržava izvesnu akciju u kojoj učestvuje i NVO po imenu „Srpski sabor Dveri”? To je, naravno, zabrinulo ljude iz Ministarstva. Nisu baš odmah znali o čemu je reč, ali su iz konteksta pitanja osetili opasnost. Raspitali su se i saznali da je prethodna postava u Ministarstvu finansijski podržala projekat: „2007 – godina kulture života”. Projekat je predviđao snimanje serije spotova koji afirmišu kulturu u kojoj su deca i rađanje nešto pozitivno i poželjno. I sve bi to bilo u redu da se koordinator dvadesetak NVO ne zove „Srpski sabor Dveri”. „Uh”, pomislili su u Ministarstvu, „tu mora da nisu čista posla. Najsigurnije je da sa time nemamo ništa”. Telefonirali su upravi Narodnog pozorišta i ogradili se od svega. Naravno, ni Uprava nije želela komplikacije. Odmah su saopštili jednom od organizatora da povlače odobrenje o korišćenju foajea. Tako je sve završeno i pre nego što je počelo.

Šta je uopšte sporno sa NVO „Dveri”? Za njih nikada nije bio vezan neki ispad. Ova NVO poznata je najviše po organizaciji tribina na Mašinskom fakultetu. Tamo se razgovara uglavnom o duhovnim temama. Ove jeseni će se obeležiti 100. tribina po redu. Ali, ni na jednoj od njih nije zabeleženo ništa ružno. No svejedno, sam naziv ove NVO čini nam se, zar ne, nekako sumnjiv. Ma, isuviše je anahron. Da se ova NVO lepo zove „Evroatlantska asocijacija Portal”, bila bi druga stvar. Takođe, i ti njihovi gosti. Isuviše je tu mantija. Da tu učestvuju naši prijatelji iz međunarodnih struktura, ili makar aktivisti evropskih NVO za zaštitu okoline, prava životinja i transcedentalnu meditaciju, bila bi druga priča. Konačno, i te njihove teme. Sve nešto o duši, o veri, sve nešto „retro”. Gde im je tu borba za prava LGBT osoba, gde im je borba protiv terorizma, gde im je suočavanje sa prošlošću?

Čitav ovaj slučaj je, međutim, sjajan pokazatelj kako funkcioniše realna struktura moći. Na površini, postoji deklarativna sloboda ideja i deklarativna jednakost NVO. Ali, ispod površine postoji jasna podela na podobne i nepodobne teme, poželjne i nepoželjne ideje, prihvatljive i neprihvatljive NVO. Ta podela funkcioniše već na nivou jezika. Za „senzitivnu javnost” neke reči su prosto znaci za opasnost. Neke su manje-više neutralne, a neke, opet, obavezne. Reči kao što su „srpski” ili „pravoslavni” apsolutno spadaju u prvu kategoriju. Reči „udruženje” i „život” ulaze u neutralne termine. A reči „ljudska prava”, „evropski” ili „građanski” spadaju u obavezne.

Naravno, niko vas zbog pogrešne upotrebe reči neće zatvoriti. Ali, od reči koje upotrebljavate zavisiće vaša sudbina. Najpre, ako koristite pogrešne reči, nećete imati pristup fondovima, ne samo inostranim, već ni domaćim. Možete doći i sa najboljim projektima. Ali, niko neće želeti da sa vama rizikuje. Strpljivo će vas saslušati, možda čak i potapšati po ramenu. Ali, novac će dodeliti drugima. Nećete imati pristup ni medijima. Čim čuju kako vam se zove NVO, urednici će odmahnuti rukom. Čak ni blagonakloni novinari neće znati kako tačno da pišu o vama. Kako da upotrebe termin „srpski”, ili „nacionalni”, a da ne pogreše? Konačno, ako greškom u sistemu i dođete do malo medijskog prostora, jedno pitanje „evrosenzitivnog” novinara biće dovoljno da se pokrene samozaštitni mehanizam. I posle telefonskog poziva i to malo prostora nestaće. Za to, naravno, niko neće znati. Pojaviće se jedna crtica i to će biti sve.

„Idejno-politička podobnost” svima nam je dobro poznat fenomen. Ali, medijska i kulturna elita se i te kako bunila protiv toga. No, komunistička birokratija je makar bila iskrena. Imala je ime za svoj sistem kontrole. Sadašnji sistem je gori. Ne samo da nema ime, već mu rado služi i kulturna i medijska elita. Posle dvadeset godina borbe za elementarne liberalne vrednosti dospeli smo tamo gde smo i bili. Sistem je postao mekši u nastupu, ali ne i manje represivan.

Objavljivanje ovog komentara ipak je dokaz da nekog napretka ima. Tako nešto se pre dvadeset godina ne bi dogodilo. Zato treba biti uporan. Za dvadeset godina možda se obe promocije održe. Ili makar jedne ozbiljne novine donesu crticu da se nešto neprijatno dogodilo u ovome gradu.

Politički analitičar


[objavljeno: 20.09.2007.]

 

 

 
 
Copyright by NSPM