Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

 

Slobodan Antonić

POLITIČKI APARTHEJD

U Srbiji je ponovo na delu koncept novinara kao „društveno-političkog radnika”. S tim što je podupiranje „socijalističkih, samoupravnih snaga”, sada zamenjeno promocijom „evroreformskih snaga”

„Kako da se jednako odnosim prema DS i SRS?”, prokomentarisala je moj prošli članak jedna novinarka. „Prvi su ipak demokrate, a drugi su...”. „Dobro, šta su drugi?”, pitao sam. „Pa, drugi su... fašisti”.

Da, nije lako biti novinar u Srbiji. I nije lako braniti radikale. U prošlosti oni su umeli da se ponašaju autoritarno. Danas njihova retorika ume da bude brutalna. Ipak, ni onda oni nisu bili fašisti, a još manje su to sada. No, niko ozbiljan zapravo i ne misli da SRS pripiše fašistički karakter. Jednostavno, kada se za njih neformalno kaže da su „fašisti” to je najčešće samo način da se kaže da oni nisu demokratska stranka.

Upravo u tome leži logička zamka – mešanje idealnog i dovoljnog svojstva. Da bih to objasnio uzeću jednostavan primer. Zamislimo fudbalsku utakmicu u kojoj tim A igra lepo, napadački i fer, a tim B loše, defanzivno i prljavo. Za tim B možemo reći: „Oni nisu nikakvi fudbaleri”. Ali, iz toga što oni nisu dobri fudbaleri ne proizilazi da oni nisu uopšte fudbaleri. I da nemaju sva prava kao i ostali timovi: da im se pošteno sudi i da se o njima uredno i pošteno izveštava. I tako mora biti sve dotle dok tim B toliko ne povredi pravila igre da ga fudbalska federacija ne izbaci iz daljeg takmičenja. Ali, o tome da li su oni fudbaleri ili nisu ne odlučuju ni navijači, ni novinari, pa ni sudije na terenu. O tome odlučuje samo fudbalski savez.

Slična je priča i sa radikalima. Oni u prošlosti nisu igrali baš najčistije (u jednoj dosta prljavoj ligi). I danas, katkad, oni igraju grubo. Ali, sve dotle dok poštuju osnovna pravila demokratske utakmice oni su demokratska stranka. Prvo pravilo demokratije je da u politici ne sme biti nasilja. Drugo pravilo je da se na vlast dolazi i s vlasti odlazi samo izborima. I sve dotle dok radikali to poštuju oni su stranka sa svim pravima koje stranka ima u demokratskom sistemu. Onoga trenutka kada to prekrše diskvalifikovaće ih Vrhovni sud.

Novinari i ljudi od javnosti, stoga, ne treba da se brinu da li su radikali „istinski demokratska stranka” ili ne. Oni treba samo pošteno da rade svoj posao: da tačno upoznaju javnost kako ko igra. Oni nikako ne smeju da se pretvore u navijače i da zajedno s publikom uzvikuju pohvale ili uvrede. A upravo je reč o tome da je u Srbiji ponovo na delu koncept novinara kao navijača, koncept novinara kao „društveno-političkog radnika”. S tim što je podupiranje „socijalističkih, samoupravnih snaga”, sada zamenjeno promocijom „evroreformskih snaga”.

Naravno, reporteru neki tim može biti bliži srcu nego drugi. Ali, jedna je stvar ako se izveštač trudi da utakmicu prenosi što objektivnije, a sasvim druga ako se on otvoreno ponosi svojim navijanjem. Nije bilo izrazitije novinarske pristrasnosti od izveštavanja RTS uoči pada Miloševića. Ali, većina ljudi u toj kući znala je da nešto nije u redu. Ogromna većina zaposlenih stidela se takvog novinarstva. Međutim, nevolja sa našim današnjim „evroreformskim” medijima je u tome da njihovi novinari izveštavaju jednako pristrasno kao nekada RTS, samo sa drugim stranačkim predznakom. No, niko tamo ne vidi da u tome postoji nekakav problem. Štaviše, oni se time ponose. Jer, oni drugi – SRS, SPS, a u pojedinim „autorskim emisijama” i DSS su – „fašisti”.

Tako je u Srbiji stvoren jedan neobičan sistem medijsko-političkog aparthejda. SRS i SPS, a za najradikalnije „evroreformiste” i DSS, postali su niža politička bića, odvratna i prljava. O njima se u tim medijima govori na isti način na koji rasisti pričaju o crncima – sa gađenjem, sa željom da ih nema, sa potajnom željom da budu uništeni. Što je najgore, ti novinari uopšte ne vide da nešto nije u redu sa njihovim novinarstvom. Oni zapravo misle da rade savršeno ispravnu stvar. Jer, belci su, ipak, belci, crnci su, ipak, crnci. Evroreformisti su jedno, a fašisti su, ipak, drugo. I šta sad ima tu mnogo da se priča. Svako dobija ono što je zaslužio.

Ipak, put u Evropu ne vodi kroz diskriminaciju i politički aparthejd. Nije uvek lako imati pošteni odnos i dati svima šansu. Ali ako baš hoćete da budete novinar, savladajte sebe i svoje predrasude. Dajte šansu i tim drugima – ma koliko ne bili „evroreformatori” i ma koliko da vam se lično ne dopadaju. Istina, više nećete dobijati nagrade za „angažovano novinarstvo”. Ali, možda vas uteši pomisao da ste time pomogli svoju zemlju. Jer, u Srbiji je dovoljno „angažovanog” novinarstva. I danas joj je, možda, potrebnije nešto mnogo jednostavnije i daleko skromnije – staro, dobro, pošteno novinarstvo.

[objavljeno: 08.03.2007.]

 

 

 
 
Copyright by NSPM