Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo The National Interest

 

 

Grejam Alison - Džozef Čirinčone

Polemika: "APOKALIPSA KADA?"

Grejam Alison

DOKTRINA O TRI “NE”

Tekst „Radioactive Hype” (“Radioaktivno reklamerstvo”) Džona Mjulera izoštrava zapažanja iz njegove nedavno objavljene knjige Overblown (Naduvano), na način kojim se dokazuje da je on, iznad svega, posvećeni kontraš. Možemo se složiti oko mnogo čega iz njegovog članka i knjige. Međutim, njegove osnovne tvrdnje vezane za opasnost i primereni odgovor na terorizam, nuklearni terorizam i širenje nuklearnog naoružanja, duboko su pogrešne. Naročito kada u „ Radioactive Hype” tvrdi da:

- “Uterivači-strahova” (od kojih: Komisija za događaje od jedanaestog septembra, moja knjiga Nuclear Terrorism: The Ultimate Preventable Catastrophe (Nuklearni terorizam: u krajnjoj liniji sprečiva katastrofa) i predsednički kandidati obeju strana, predstavljaju najveće promotere) u velikoj meri su preuveličali opasnost od eksplozije nuklearnog oružja u nekom od naših gradova.

- “Opsesivni poduhvat kontrolisanja nuklearne proliferacije – naročito nakon završetka hladnog rata – bio je suštinski kontraproduktivan”.

- Ova “nuklearna opsesija” uvukla je Sjedinjene Države u “sadašnji katastrofalni rat u Iraku” a sada preti da ih uvuče u rat s Iranom.

S obzirom na prostor koji mi stoji na raspolaganju, moj odgovor na svaku od ovih tvrdnji biće ograničen, ali će upućivati na moj raniji rad na ovoj temi i druge analize iz Belfer centra za nauku i međunarodne poslove, gde su ova pitanja iscrpnije obrađena. (1)

Koliko je ozbiljna opasnost od nuklearnog terorizma?

Mjuler ima pravo da misli kako je opasnost od širenja nuklearnog naoružanja i nuklearnog terorizma „preuveličana“ i „previše emotivno svhaćena“. No, analitičari različitih političkih ubeđenja, bili su bukvalno jednoglasni u suprotnoj proceni. Kao što je to bezbednosna zajednica tokom hladnog rata shvatila, rizik: = verovatnoća x posledice. Tako, čak i u slučajevima kada je verovatnoća nuklearnog armagedona bila mala, moguće posledice bile su toliko katastrofalne da su mudri političari imali svest o kategoričkom imperativu da se učini sve što je moguće u sprečavanju rata. Danas bi eksplozija jedne jedine nuklearne bombe u samo jednom gradu promenila naš svet. Imajući u vidu takve posledice, razlika između jednog procenta i dvadeset procenata verovatnoće od takvog napada nije, u relativnom smislu, bitna za razmatranje načina na koji mi treba da odgovorimo na ovu pretnju.

Ričard Garvin (Richard Garwin), kreator hidrogenske bombe za koga je Enriko Fermi (Enrico Fermi) jednom prilikom rekao „jedini istinski genije koga sam ikada sreo“, pred kongresom u martu procenio je „verovatnoću od 20 procenata po godini [opasnosti od nuklearne eksplozije – ne samo kontaminacije, već “prljave bombe”, prave nuklearne eksplozije] u američkim i evropskim gradovima”. Moj kolega sa Harvarda, Metju Ban (Matthew Bunn), kreirao je model prikazan u Analima američke akademije političkih i društvenih nauka, po kome se, za naredni period od deset godina, predviđa 29 posto mogućnosti nuklearnog terorističkog napada – što je identično sa srednjom procenom istraživanja stručnjaka za bezbednost koje je naručio senator Ričard Lugar 2005. godine. U svojoj knjizi Nuclear terrorism, izložio sam svoje najbolje procene po kojima su šanse od nuklearnog terorističkog napada u sledećoj deceniji, a imajući u vidu sadašnji trend, veće od 50 procenata. Bivši sekretar odbrane Vilijam Peri (William Perry) smatra da se u mom radu čak potcenjuje opasnost. Voren Bafet (Warren Buffet), najuspešniji svetski investitor i legendarni procenjivač politike plaćanja osiguranja, za malo verovatne, ali katastrofične događaje, istakao je „neizbežnost“. nuklearnog terorizma. On kaže: „Ne vidim načina da se to ne desi“.

Da bi se procenila ova opasnost mora se odgovoriti na pet ključnih pitanja: „Ko?“, „Šta?“, „Gde?“, „Kada?“ i „Kako?“

Ko bi mogao da planira nuklearni teroristički napad? Alkaida je svakako vodeći kandidat. Po najnovijoj Proceni o državnoj bezbednosti (National Intelligence Estimate (NIE)), Alkaida se suštinski oporavila – ali s vođstvom koje se preselilo iz srednjovekovnog Avganistana u Pakistan, u zemlju koja zapravo ima u svom posedu nuklearni arsenal. Kao što je nekadašnji rukovodilac CIA Džordž Tenet (George J. Tenet) istakao u svojim memoarima, lideri Alkaide ostali su „posebno usredsređeni na nabavku oružja za masovno uništenje“ a da je „glavna pretnja, nuklearna“. Tenet zaključuje, „Siguran sam da je to ono na šta [Osama Bin Laden] i njegovi operativci ciljaju“.

Koje nuklearno oružje teroristi mogu koristiti? Najverovatnije gotovo oružje iz arsenala neke od država koje poseduju nuklearni arsenal, ili običnu nuklearnu bombu napravljenu od visoko obogaćenog uranijuma koju je napravila neka država. Kao što je Džon Foster (John Foster), vodeći američki kreator bombi i bivši rukovodilac Nacionalne laboratorije Lorens Livermor (Lawrence Livermore National Laobratory), napisao pre četvrt veka: „Ako su osnovne nuklearne sirovine na dohvatu ruke, moguće je konstruisati atomsku bombu koristeći informacije iz svima dostupne literature.“

Gde teroristi mogu sprovesti svoj prvi nuklearni napad? Ako teroristi kupe ili ukradu nuklearno oružje koje je du dobrom radnom stanju, već danas ga mogu aktivirati. Ako teroristi nabave sto funti visoko obogaćenog uranijuma, za manje od godinu dana mogu napraviti običnu nuklearnu bombu koja je u operativnom stanju.

Kako bi teroristi mogli isporučiti nuklearno oružje na željeni cilj? Na isti način na koji nelegalne stvari svaki dan stižu u naše gradove. Kao što je jedan od mojih nekadašnjih kolega duhovito opazio, ukoliko imate sumnje u sposobnost terorista da isporuče oružje na ciljano mesto u Americi, zapamtite: mogu ga sakriti poput velikog pakovanja marihuane.

Politika neširenja

Čitaoci Mjulerove ocene da je politika usmerena na prevenciju proliferacije bila „opsesivna“ i „kontraproduktivna“ treba da budu svesni njegovog kriterijuma za ono što čini „preteranu reakciju“. U Overblown tvrdi da je američka reakcija na Perl Harbur bila preterana. Američka preterana reakcija dovela je do objave rata Japanu, u situaciji kada je politika „vojnog obuzdavanja i uznemiravanja“ mogla dovoljno da pritisne Japan da se povuče iz delova carstva.

Mjulerova tvrdnja da je poduhvat kontrolisanja proliferacije „suštinski kontraproduktivan“ pogrešno razume uticaj koji je uspešna politika imala u prevenciji onoga što bi bile katastrofične posledice. Mjuler ovo povezuje s predviđanjem predsednika Džona Kenedija da, ukoliko države budu raspolagale nuklearnim arsenalom onoliko brzo koliko budu ovladavale tehnologijom dovoljnom za izgradnju bombi, do 1975, može nastati i do dvadesetak nuklearnih sila. On misli da je ta tvrdnja bila preterana prosto zato što se tako nešto nije desilo. Ali svrha Kenedijevog upozorenja bila je da probudi svet ukazujući na neprihvatljive opasnosti od nekontrolisanog nuklearnog širenja. Odbijanje Sjedinjenih Država i drugih zemalja da prihvate takve posledice motivisalo je međunarodnu inicijativu za kreiranje politike neširenja, čije je središnje mesto zauzimao Sporazum o nuklernom neširenju (Nuclear Non-Proliferation Treaty (NPT)). Zahvaljujući ovoj politici, sto osamdeset i tri zemlje su se odrekle nuklearnog oružja, uključujući one koje su imale tehničke mogućnosti za pravljenje nuklearnog arsenala. Četiri decenije kasnije postoje samo osam i po država s nuklearnim oružjem, a ne dvadeset ili četrdeset (Severna Koreja je jedina samodeklarisana, ali nepriznata nuklearna država).

Danas su najozbiljniji izazovi politici neširenja Severna Koreja i Iran. Ukoliko bilo ko od njih uspe da postane država s nuklearnim naoružanjem, verovatno ćemo prisustvovati neuspehu politike neširenja i bujici proliferacije. Kao što je Henri Kisindžer nedavno rekao: „danas nema veće opasnosti po svetski nuklearni poredak od predstojećeg širenja nuklearnog oružja i povećane verovatnoće da će teroristi napraviti nuklearni jedanaesti septembar“.

Nuklearni projektili i Irak

Senator Čak Hejgel (Chuck Hagel) opisao je rat u Iraku kao „najopasniju grešku spoljne politike ove zemlje još od vremena Vijetnama“. Slažem se s dobrim delom Mjulerove kritike iracionalnosti Bušove administracije u pokretanju nepotrebnog rata i nesposobnosti u njegovom vođenju. To gde se mi ipak razlikujemo jeste pitanje uzroka rata, koji on vidi u našoj „nuklearnoj opsesiji“. U skupljanju argumenata u prilog napada na Irak predsednik Buš jeste se usmerio na opasnost od toga da će Sadam Husein predati nuklearno oružje teroristima koji su izveli napade od 11. septembra. Međutim, to nije bila samo pogrešna premisa; to je bio slab argument. Postojala je, a i dalje postoji, stvarna opasnost od toga da Alkaida nabavi nuklearnu bombu i napadne neki američki grad. Trezvena procena ovakve opasnosti trebalo je da natera Sjedinjene Države da se hitno pozabave planom zaustavljanja moguće katastrofe – takav plan nije uključivao napad na Irak.

Kao što se u Nuclear Terrorism detaljno pokazuje, adekvatni odgovor na stvarnu pretnju od toga da Alkaida nabavi nuklearno oružje trebalo je da se sastoji u preduzimanju globalne kampanje u prevenciji nuklearnog terorizma. Strategija s tim ciljem treba da bude organizovana preko „doktrine o tri ne“: „ne“ slobodnim projektilima, „ne“ novim projektilima i „ne“ novim državama s nuklearnim naoružanjem. Da je bar upola energije i resursa koji su bili namenjeni pogrešnom ratu u Iraku bilo usmereno na stvarnu nuklearnu opasnost, rizik od nuklearnog terorizma bi danas bio smanjen na nivo koji se može kontrolisati.

Najvažnija istina o ovoj stvari jeste ta da postoji izvodljiva i pristupačna strategija za akcije koje će, ako se preduzmu, smanjiti rizik od nuklearnog terorizma na skoro nulu. Preterane tvrdnje kontraša potpiruju konfuziju nastalu usled dejstva retorike Bušove administracije, koja je za cilj imala odvraćanje od onoga što se hitno moralo uraditi.

Grejam Alison (Graham Allison) je rukovodilac Belfer centra za nauku i međunarodne poslove, profesor na Daglas Dilonu i gostujući profesor Inicijative za Dubai, Džon F. Kenedi škole za upravu na Harvardu.

Džozef Čirinčone

KASANDRINA ZAGONETKA

Najpre, dozvolite mi da se složim s jednom od najvažnijih Mjulerovih teza: opasnosti po našu nacionalnu bezbednost često su preterane i taj alarmizam stvara neželjene posledice. A u tome ne učestvuju samo korumpirani političari i ideolozi saučesnici u preuveličavanju ovih pretnji, već i, inače dobronamerni, novinari i naravno stručnjaci. Na ovo mi nije ukazao neki novinar, već čovek koji pretenduje da to bude: Džon Stjuart.

Intervjušući me u svom Dejli šou, nedugo nakon kreirane atmosfere straha povodom navodne zavere “prljavom bombom” Hozea Padilje iz 2002. godine, upitao me o mojoj ulozi u medijskom praćenju ovog događaja. “Za momka poput vas”, rekao je, “nije li to kao kada se oluja približava a vi vidite vremenskog prognostičara koji se ipak ne pojavljuje u prvim vestima, već u oluji. A on, uvučen u veliku kišnu kabanicu, poručuje: “Ovo je strašno”.

Bio je u pravu. Upravo se tako osećaju, stavljeni pred kamere i mikrofone mnogi stručnjaci, od kojih se traži da odigraju svoju ulogu u pomami oko “Krize u Iraku”, “Obračuna s Iranom”, “Amerike na nišanu” ili bilo kog drugog naslova, muzičkog spota ili filma koji treba da ubedi gledaoca da ne menja kanal. Trudimo se da damo samo činjenice, ali teško je ne biti zatečen u trenutku ili dati komentare očišćene od vrednovanja. Pridodate li ovoj sklonosti medija prirodni vladin monopol i sposobnost manipulacije bilo kojom debatom o državnoj bezbednosti, shvatićete da je Mjuler u pravu što je veoma zabrinut zbog upotrebe straha radi manipulacije čak i dobro obaveštene javnosti.

Tokom preludijuma za rat u Iraku, bili smo svedoci velikog zastrašivanja strahom. Danas se oni isti ljudi koji su tvrdili da treba da napadnemo tu zemlju ili da se suočimo s rizikom nuklearnog oružja u rukama iračkog diktatora trude da nas ubede kako moramo nastaviti s koupacijom te zemlje ili se suočiti s rizikom nuklearnog oružja u rukama iranskih diktatora. Kao što je Mjuler pokazao, neki od njih žele da idu dalje, zalažući se za direktan napad na Iran . Njegovi argumenti o besmislu vojnog odgovora na iranski program jesu dobri, naročito negativne lekcije iz slu čaja Ozirik .

Samo zato što ste paranočni...

Mjuler, ipak, ide predaleko. Njegova glavna teza da je „opsesivni poduhvat kontrole nuklearne proliferacije... bio suštinski kontraproduktivan i često opterećen ozbiljnim troškovima“, nije tačna. Voleo bih da je tačno da smo imali „opsesivni poduhvat“. Istinski bih želeo da smo zaista od pretnje broj jedan po našu nacionalnu bezbednost načinili prioritet broj jedan nacionalne bezbednosti. Ali nismo. Neširenje predstavlja političku i budžetsku naknadnu pamet: poneki govor, povremeni predsednički nalaz i ukupno dve milijarde dolara godišnje za sve naše programe neširenja i antiširenja – otprilike koliko trošimo svake nedelje na Irak.

Da budem jasan: nuklearno širenje predstavlja ozbiljnu opasnost. Džordž Buš i Džon Keri bili su u pravu kada su se, u raspravi iz 2004. godine, složili da to predstavlja pretnju broj jedan za Ameriku. Ova pretnja ima četiri osobenosti. Najozbiljniju predstavlja nuklearni terorizam. Strašan poput nekog novog napada nalik onom od jedanaestog septembra, nuklearni jedanaesti septembar uništio bi ceo grad, usmrtio stotine hiljada života, slomio našu ekonomiju i promenio političku stvarnost naše zemlje, verovatno zauvek. Naš prioritet broj jedan mora biti osiguravanje da ni jedan sledeći teroristički napad ne bude nuklearan.

Drugu osobenost predstavlja opasnost od postojećeg arsenala. U svetu i dalje postoji 26000 nuklearnih projektila, dovoljno da se uništi planeta nekoliko puta veća od naše. Čak i manji regionalni rat u južnoj Aziji, uz korišćenje stotine projektila, proizveo bi nuklearnu zimu koja može uništiti prehrambene useve u celom svetu. Slučajna ili nedozvoljena upotreba je stvarna opasnost. Zamislite septembarski let aviona B-52 sa šest nuklearnih projektila, za koje posada i ne zna. Ako na svetu najuspešniji mehanizam „komande-i-kontrole“ ne uspe da spreči nedozvoljeno posedovanje nuklearnog oružja ekvivalentnog snazi šest Hirošima, šta očekivati od drugih zemalja?

Treću predstavlja rizik od novih nuklearnih zemalja. Slažem se s Mjulerom da opasnost ne predstavlja to da će Iran ili Južna Koreja upotrebiti nuklearnu bombu protiv Amerike ili njihovih suseda. Politika odvraćanja je živa i zdrava; ove zemlje znaju šta će se sledeće desiti. Niti je verovatno da će one namerno predati oružje, na čijem su stvaranju naporno radile, grupi terorista koju ne mogu da kontrolišu. U pitanju je pre opasnost od onoga što se može desiti u susedstvu: lanac nuklearne reakcije država koje osećaju da se moraju međusobno takmičiti u nuklearnom kapacitetu. Baš takva reakcija prisutna je na Bliskom Istoku, jer je preko deset muslimanskih zemalja iznenada obznanilo zainteresovanost za pokretanje nuklearnih programa. Oni se ne tiču energije – u pitanju je stvaranje nuklearnog zida prema Iranu. To na Bliskom Istoku može stvoriti ne jednu nuklearnu silu – Izrael, već četiri ili pet. Po sredi je recept za nuklearni rat.

Na kraju, postoji opasnost od kraha celokupne politike neširenja. Kenedi je bio u pravu kada se brinuo zbog nastajanja deset, petnaest ili dvadeset nuklearnih zemalja. Nije izmišljao ove brojeve. Do njih se došlo na osnovu Sporazumu o nuklearnom neširenju iz 1958. godine ( Nuclear Non-Proliferation Treaty (NPT)), kojim je upozoreno da bi pored tadašnje tri nuklearne sile (Sjedinjene Države, SSSR i Ujedinjeno Kraljevstvo) „u sledećoj deceniji veliki broj pojedinačnih zemalja mogla da proizvede bar nekoliko manjih projektila“. I zaista, u nekoliko zemalja se već sprovodio nuklearni program. Naredni NPT potvrdili su opasnost od širenja i veza s postojećim arsenalima. Odluke drugih zemalja da nastave s ovim sporazumima, po informacijama obaveštajne službe, bile su povezane s „daljim napretkom u razoružanju – koji je imao za cilj efektivnu kontrolu i smanjenje zaliha.“ Kenedi je pregovarao oko ograničene zabrane nuklearnog testiranja i započeo proces Sporazumom o nuklearnom neširenju , koji je završio Lindon Džonson, a ratifikovao Ričard Nikson. Ova bipartijska brana zadržala je nuklearni talas; njeno napuštanje od strane sadašnje administracije otvara pretnje povrataka na nuklearno „besplatno za sve“ pedesetih godina.

Kasandra je bila u pravu

Činjenica da se ni jedna od predviđenih nuklearnih katastrofa nije dogodila ne znači da su upozorenja bila pogrešna. Džon Stjuart deli Mjulerov skepticizam. „Ni jedan od naših zamišljenih scenarija nije se zaista ostvario“, kaže on. Rekao sam mu ono što i Mjuleru: to nije zbog nerealnih opasnosti, već zbog spremnosti lidera da ih spreče. Kao rezultat toga danas imamo manje zemalja s nuklearnim oružjem ili programima nego što je to bio slučaj u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama. U poslednjih dvadeset godina mnogo je više zemalja odustalo od nuklearnog oružja ili programa nego što nije. Dogovoreni sporazumi su prepolovili količinu nuklearnog oružja u odnosu na hladnoratovske standarde; većina od 183 države bez nuklearnog naoružanja koje su potpisale NPT veruju u ono što sporazum kaže: niko ne treba da ima nuklearno oružje. Po istraživanju Asošiejtid presa , preko 66 procenata američke javnosti slaže se s ovim.

Za svakog predsednika koji razume uveliko rasprostranjene antinuklearne želje, već postoje pripremljeni programi denuklearizacije. Treba ih aktivirati ili ubrzati, ne bi li se efektivno uništio nuklearni terorizam, smanjili postojeći arsenali u svetu, zaustavile nove nuklearne sile i ponovo izgradili nuklearni protivbedemi. Potrebna je samo vizija, poštenje i hrabrost da se naš novac uloži tamo odakle pretnja dolazi. A neće ni boleti ukoliko bude manje preuveličavanja a više činjeničkih analiza.

Džozef Čirinčone (Joseph Cirincione) je autor knjige Bomb Scare: The History and Future of Nuclear Weapons (Uzbuna zbog bombe: Istorija i budućnost nuklearnog naoružanja, Columbia University Press, 2007) i rukovodilac Nuklearne politike u Centru za američki napredak.

1. Relevantni dokumenti su dostupni na Internet adresi: www.belfercenter.org

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM