Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Dimitri K. Sajms

Ne poredite Irak sa Vijetnamom

Mnogo ljudi poredi Irak i Vijetnam. Postoji, međutim, velika razlika u tome kako je došlo do vojnog angažovanja Sjedinjenih Država u ove dve zemlje. A trebalo bi da bude razlike i u tome kako gledamo na vođstvo koje nas je tamo dovelo.

U slučaju Južnog Vijetnama, Ajzenhauerova administracija morala je da se bavi francuskim povlačenjem iz Jugoistočne Azije nakon kojeg je u Južnom Vijetnamu ostala vlada ograničene popularnosti, nesigurnog legitimiteta i slabih vojnih mogućnosti. Međutim, nije se postavljalo pitanje ko je tamo neprijatelj: to je bio severnovijetnamski komunistički režim koji je podržavan od strane Sovjetskog Saveza i Kine. Na vrhuncu Hladnog rata i nedugo posle rata u Koreji – tokom kojeg su severnokorejanci dobijali glavninu vojne pomoći od Sovjetskog Saveza i, naročito, Kine – nijedna američka administracija nije mogla da odbaci severnovijetnamsku komunističku pretnju ili mogućnost “domino-efekta” u regionu.

Takođe, vrlo je bitno da nije bilo određenog momenta u kojem je američki predsednik doneo jasno definisanu, svesnu odluku da izvrši invaziju na Južni Vijetnam. Eskalacija prisustva SAD u Vijetnamu rasla je korak po korak, često zasnovana na želji da se zaštite američki vojni savetnici u početku, a kasnije i američke trupe. Tadašnja Vlada Južnog Vijetnama to je u potpunosti prihvatila.

Suprotno tome, jasno je da vlada Sadama Huseina nije želela američko “oslobođenje” ove zemlje. Inicijalna invazija predstavljala je momentalni uspeh pošto je Irak praktično bio bez prijatelja – za razliku od Severnog Vijetnama. Irački odnosi sa Iranom bili su otvoreno neprijateljski a njegove veze sa Sirijom, u najboljem slučaju, zategnute. Sada znamo da Irak nije imao ni oružje za masovno uništenje, ni veze sa Al-Kaidom, a imao je i slabu vojsku. Tako da nije bio velika pretnja ni SAD, čak ni svojim susedima. Husein je bio krvavi tiranin, naravno, ali to nekako nije sprečavalo SAD da ga podrže protiv Irana, kao i da imaju generalno dobre odnose sa njim pre invazije na Kuvajt – uprkos dobro dokumentovanoj upotrebi bojnih otrova na Kurdima osamdesetih godina prošlog veka.

Potpuno se slažem da bi danas povlačenje iz Iraka bez neke forme stabilizacije koju bi sprovela bar minimalno kompetentna i kredibilna vlada, moglo da dovede do užasnih posledica po SAD. Ova nevolja, međutim, nije rezultat Sadamove pretnje ili toga što su ga zloupotrebljavale druge velike sile. To je direktan rezultat loše zamišljene invazije i patetično lošeg menadžmenta posledica invazije. Štaviše, za razliku od Vijetnama, ovo nije bio postepen proces tokom nekoliko sukcesivnih predsedničkih administracija za koji bi odgovornost delilo više predsednika. U ovom slučaju sve se desilo za vreme mandata predsednika Džordža V. Buša, kao direktna posledica odluka koje su doneli on sam, podpredsednik Ričard Čejni i njihovi savetnici, od kojih su neki još uvek u administraciji ili su zadržali jak uticaj u njoj. To je jedan od glavnih razloga zbog kojeg je najnoviji Bušov plan o povećanju broja trupa primljen sa takvim skepticizmom.

Administracija i oni koji je podržavaju, imaju pravo da od onih koji kritikuju opciju povećanja broja trupa, zahtevaju da predlože alternativne pristupe, ali naravno to je upravo ono što je Bejker-Hamiltonova komisija učinila. Lično vidim izvestan broj omaški u preporukama Studijske Grupe za Irak, naročito njenu ideju o momentalnom javnom objavljivanju povlačenja američkih snaga, kao nešto što može da postane “samoispunjavajuće proročanstvo”. Takođe, čini se nerealnom i nada da bi Iranci i Sirijci bili spremni da pregovaraju o stabilizaciji Iraka a da se ne pozabave i svojim (pre)ostalim brigama, naročito u pogledu bezbednosti sopstvenih režima.

Suština je da u Iraku nije preostalo dobrih opcija. Kao minimum, trebalo bi da budemo pošteni prema sebi i da priznamo da smo sebi kreirali nepotreban debakl - kao i da su ljudi koji sada očekuju da Amerikanci prihvate njihove nove ideje upravo oni koji su nas i poveli u kaljugu.

Dimitri K. Sajms je predsednik Niksonovog Centra i izdavač “ Nacionalnog Interesa”.

Naslov originala: “Don't Compare Iraq to Vietnam” By Dimitri Sajms January 16, 2007 Copyright © 2007 The National Interest

Prevod: NSPM

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM