Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Srdjan Prtina

Zašto je nemačko predsedavanje u EU toliko važno?

Šestomesečno nemačko predsedavanje u Evropskoj Uniji je otvorilo velike diskusije, komentare i očekivanja ne samo srpske, već cele evropske javnosti: šta se od nemačkog polugodišta može realno očekivati? Ako se uzme u obzir celokupna strategija i planovi, koje je Nemačka sebi postavila, možemo očekivati jednu od najaktivnijih predsedavanja u poslednjih nekoliko godina.

Radi se o kratkoj funkciji za koju se države-članice spremaju nekoliko godina. Pripremaju se strategije, agende, servisi... Ukratko, stvar nije samo u postizanju zacrtanih ciljeva, već se radi o svojevrsnom prestižu i ugledu medju samim članicama EU. Nijedna zemlja ne sme sebi da dozvoli neuspeh ili slabu organizaciju. Nemačka, kao osnivač EU sigurno neće imati problema sa tehničkom organizacijom svog predsedavanja i sa politološke strane će ovaj deo biti praktično nezanimljiv. (1) Zato politički deo ovaj put privlači ogromnu pažnju. Iz evropskog pogleda najviše pažnje privlači plan Nemačke da obnovi praktično zaustavljene razgovore o evropskom ustavu; poboljšanje transatlantskih odnosa i po mnogima iznenadjujući plan Nemačke da započne razgovore sa Vašingtonom o zajedničkoj tržišnoj zoni EU-SAD; budućnost pregovora sa Ankarom; neočekivana diskusija o energetskoj bezbednosti i tek posle ovih tema je budući status Kosova. Navedeni redosled ne mora da znači da će se one tako i rešavati. U narednih šest meseci pitanje Kosova i Srbije neće biti na periferiji interesa u EU, ali ne bi trebalo očekivati ni da će biti glavna tema u Berlinu i Briselu, sem ako neplanirane okolnosti (kao npr. ponavljanje 17. marta 2004.) ne promene ove planove. Gotovo je sigurno da će se Kosovo vremenski naći medju prvim problemima, ali ne sme se zaboraviti da je ono prvenstveno u nadležnosti Kontakt grupe i SB UN.

Za Beograd i Prištinu je od velike važnosti to što je nemačka vlada dala jasno do znanja, šta će biti njeni prioriteti, a budući status Kosova se logično našao medju glavnim temama. Time Beograd i Priština ne moraju da traže ulaze, ili tzv. „otvorene prozore“ (open windows) kako bi otvorili diskusiju sa predsedavajućim o ovoj temi. Berlin je sam sebi Kosovo postavio kao prioritet i bez ikakvog pogovora, ovaj će problem biti i najteži. Za Beograd je još važnije, što se iz Berlina sve ćešće šalju Beogradu signali drugačijeg sadržaja nego što je onaj na koji je Srbija bila navikla u proteklih 15 godina.

Sa rezultatima nemačkog predsedavanja počinje nova etapa u EU. Kao najveća zemlja u EU i kao jedan od tzv. motora EU (Nemačka-Francuska) „nemačko polugodište“ će uticati i na korake, koje će potezati i sledeće zemlje, koje će predsedavati EU. Zbog čega?

Češki politikolog Bretislav Dančak je u svom tekstu „Novi Evropljani“ i njihova uloga u transatlantskim odnosima posle ulaska u EU – češki i poljski slučaj (Dančák 2004: 16-17) komparacijom Češke Republike i Poljske podelio položaj država u Evropskoj Uniji u dve grupe, zavisno od njihovog političkog kapaciteta – na akomodacione i katalizacione . Iako ova dva stava nisu protivteža jedan drugom, razlike medju njima su bitne. Akomodaciono ponašanje, koje je tipično za Češku, odnosno za srednje-male i male zemlje EU, izlazi iz potrebe maksimalne upotrebe mehanizama tako da zemlja može da iskoristi svoj potencijal, koji se nudi u EU a da pri tom ti mehanizmi i promene ne budu radikalne. Prezentacija stavova zemalja sa akomodacionim pristupom ne izlazi iz okvira postojećih standarda, ciljeva i strategija. Ove države nemaju potrebu da se njihov glas čuje po svaku cenu, već uvažavaju svoj potecijal i realni uticaj, koji je relativno slab.

Na drugoj strani stoje tzv. katalizacione zemlje. One imaju aspiracije da prevazilaze postojeće okvire EU. Iako je Dančak u svojoj komparaciji ovo delovanje dodelio Poljskoj, ono se praktično može dodeliti svim velikim zemljama EU, odnosno Nemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji i od 2004. godine takodje Poljskoj. (2) Ove zemlje imaju kapacitete da na velika vrata kreiraju ili utiču na politiku i projekte EU. Iako bi navedena klasifikacija mogla biti konačna, ona u praksi ide malo dalje. I medju velikim zemljama EU postoje zemlje, koje imaju veći uticaj od drugih, a Nemačka je bez pogovora najuticajnija zemlja Unije.

Poznato je da bi neka zemlja bila taj subjekat, koji može da kreira svetsku ili eventualno regionalnu politiku, mora da poseduje odredjene kvalitete. Pored političke, ekonomske i vojne moći (često se navodi i ideološka strana, kao napr. u slučaju SAD, kojima se pridaje superlativ „svetionika“, koji bi ostali trebali da prate) ona mora da ima i volju da kreira svetsku politiku. Neke zemlje imaju kapacitete, ali nemaju volju. Druge opet žele da utiču na širu regionalnu politiku, ali nemaju dovoljne kapacitete. Slučaj Nemačke je najmanje u okviru EU takav, da je do početka ´90. godina 20. veka imala kapacitete, ali je tek posle ujedinjenja obe Nemačke i tek posle izgradnje EU počela da oslobadja i svoje ambicije. Tako je dugo igrala ulogu onog drugog (ekonomskog) motora, dok je Francuska bila politički motor.

Ovim predsedavanjem je Nemačka potvrdila ono, što se moglo naslutiti iz prošlih nekoliko godina, da ona želi da se aktivnije uključi u politička dešavanja ne samo u EU, već i na globalnoj sceni. (3) Nemačka tako ima ambicije, a što je najvažnije ima i ogromne političke, ekonomske i tehničke kapacitete da mnoge teme sa papira počne da pretvara i u dela. Za razliku ne samo od malih, već i od nekih velikih zemalja, nemačko predsedavanje može učiniti više za budući tok EU od bilo koje druge države. (4)

Što se tiče Srbije, odredjeni signali, koji su poslati u prvim januarskim danima iz Berlina moraju da se shvate kao ozbiljni. Pošto male zemlje u EU, koje su prethodno predsedavale EU nisu uradile praktično ništa značajno, planovi koje započne Berlin u toku prvih šest meseci 2007. godine biće ključni za narednih nekoliko godina za celu EU a samim tim i za susedne regione, što podrazumeva i Balkan, Rusiju, SAD, Bliski Istok ili Tursku.

Države koje će preuzeti predsedavanje od Nemačke, neće menjati kurs koji Nemačka u ovom polugodištu zacrta. Kao prvo, Portugalija (predsedavajuća u periodu juli-decembar 2007.) i Slovenija (januar-juni 2008.) neće imati volju za tako nešto, pošto je Berlin već sada uložio mnogo truda da pokrene EU sa mrtve tačke. Pod dva, i da male države imaju volju za neku radikalnu reformu, one nemaju kapacitete za radikalne promene. (5) Iako ovo može da izgleda kao da sve male države slušaju velike, ono se samo uklapa u Dančakov koncept, koji je gore opisan.

Posle Portugalije i Slovenije će u julu 2008. predsedavanje preuzeti Francuska. Pariz će sasvim sigurno pokušati da kao Berlin izgradi svoje planove i time uticati na Češku ili Švedsku, koje će ovu funkciju preuzeti posle Pariza, ali ne treba očekivati da će Francuska, ko god da pobedi na predsedničkim izborima na proleće 2007. menjati onu politiku, koja bude uspešno razradjena za vreme nemačkog predsedavanja.

Stoga Beograd mora stavove Berlina i njegovu opreznost u slučaju Kosova da iskoristi u smislu da EU ozbiljnije shvati probleme sa kojima se Srbija susreće. Ovo će uspeti jedino ako Beograd bude jednako ozbiljan akter, koji će ispunjavati obaveze i dogovore. Šta više, rezultati razgovora sa Berlinom će imati posledice i na razgovore sa ostalim prestonicama. Da li će rezultati biti pozitivni ili negativni zavisi prvenstveno od politike, koja će se voditi iz Beograda, dok bi Berlin, verovatno po prvi put u istoriji, mogao da postane jedan od najvećih saveznika Srbije.

Fusnote:

1. Tehnička organizacija nije uvek sporedna stvar u predsedavanju. Nove zemlje-članice u EU već tradicionalno pri svom prvom predsedavanju fokusiraju većinu energije na tehnički deo „da se ne bi osramotili“. Tek vremenom, stičući iskustva svoju agendu šire i na riskantne političke inicijative.

2. Slučaj Španije je u ovom pogledu problematičan u tom smislu, što je do 2004. bila zemlja koja nije imala adekvatnog partnera. Ulaskom Poljske u EU se situacija u mnogim pogledima promenila. Mada, iako je rano govoriti o učinku Poljske i drugih postkomunističkih zemalja u EU, može se naslutit buduća angažovanost ovih zemalja. A ona će najverovatnije biti u skladu sa gore navedenim predpostavkama. Ovome u prilog govore i pregovori Brisela sa Poljskom pre proširenja EU 2004. godine ili tvrdi stavovi Španije i Poljske u nekim pogledima, kao naprimer broj poslanika u Evropskom parlamentu.

3. Najočigledniji primer je nemačko angažovanje u diskusiji o reformi UN i njihova težnja za raširenje SB UN o nove članice, medju kojima bi se našao i Berlin.

4. Dovoljno je setiti se nedavnog pokušaja Velike Britanije (druga polovina 2005. godine) da usvoji budžet EU. Ovaj plan je uspeo tek posle angažovanosti Angele Merkel.

5. Nijedna zemlja u proteklih nekoliko godina (Finska, Austrija, Velika Britanija, Luksemburg, Holandija, Irska...) nije iznela toliko ambicioznih planova kao Nemačka, pogotovo kada je reč o spoljnim odnosima.

Literatura:

- Dančák, Břetislav. 2004. „Noví Evropané“ a jejich role v transatlantických vztazích po vstupu do EU – český a polský příklad. Sociální studia , č. 1, Brno: Fakulta sociálních studii Masarykova Univerzita. s. 9-20.

- Pitrová, Markéta - Kaniok, Petr: Předsednictví. 2006. Vrcholem rad v EU. In: Dočkal, Vít - Fiala, Petr - Kaniok, Petr - Pitrová, Markéta (eds.) : Česká politika v Evropské unii. Evropský integrační proces a zájmy České republiky. Brno: Masarykova univerzita. Mezinárodní politologický ústav. s. 185-201.

 

(autor je student medjunarodnih odnosa i evropskih studija na Masarikovom univerzitetu u Brnu, Češka Republika)

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM