Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

   

 

Vilijam Montgomeri

Švarc-Šiling je prespavao svoj mandat u Bosni

Dok se borimo da iznađemo bilo kakvu vrstu strategije u Iraku, nekoliko upućenih članica međunarodne zajednice okrenulo se "bosanskom modelu" koji bi tamo trebalo da bude primenjen. Postoje neke privlačne sličnosti: ogorčeno podeljene naoružane etničke grupe, religiozna pitanja, bezumno i beskonačno nasilje - da pomenemo samo neke od ključnih. Zašto ne stvoriti tri entiteta i slabu centralnu vladu po bosanskom nacrtu?

Ostavljajući na stranu činjenicu da međunarodna zajednica nema ni izbliza potrebnu količinu uticaja i pritisaka za uspešno prisiljavanje strana u Iraku da prihvate takav jedan sporazum, postoji jedan dodatni značajan problem. Naime, taj model ne omogućuje trajno, ostvarljivo rešenje. Više od 11 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, tri etničke grupe u Bosni naginju istim ciljevima i viđenjima drugih grupa koje su imali kada je rat ozbiljno započeo. U stvari, moglo bi se pouzdano tvrditi da su traume rata na svim stranama još više učvrstile ove stavove. Realnost je da se 99 odsto Srba koji žive u Republici Srpskoj osećaju delom tog entiteta a ne Bosne. Hrvati sebe smatraju Hrvatima pre svega i iznad svega. Bošnjaci, kao najbrojniji, nalaze se ironijom sudbine u istoj poziciji kao i Srbi u bivšoj Jugoslaviji: oni žele da očuvaju Bosnu celu i centralizovanu, verujući (baš kao što su to verovali Srbi u bivšoj Jugoslaviji) da ona treba da bude potpuno integrisana. Za razliku od druge dve etničke grupe, oni se svuda u Bosni osećaju kao kod kuće, baš kao što su se osećali Srbi u bivšoj Jugoslaviji.

Titova Komunistička partija u bivšoj Jugoslaviji strogo je zabranjivala bilo kakvo ispoljavanje nacionalizma i oštro se obračunavala s onima koji su pokušali da idu u tom pravcu (kao u slučaju Hrvatskog proljeća). Slično tome, Kancelarija visokog predstavnika (OHR) i međunarodna zajednica oštro su postupali prema svakom bosanskom političaru koji se usudio da koristi "antidejtonski" jezik ili da dovodi u pitanje suštinu sporazuma. Bezbrojni izabrani zvaničnici, većinom iz Republike Srpske, bili su po kratkom postupku i arbitrarno najureni sa svojih položaja zbog takvih stavova. Grubo gledano, govor suprotan Dejtonskom sporazumu bio je nalik na jeres ravnu tome da se na Bliskom istoku dovodi u pitanje Kuran.

Činjenica je da su i Tito i Visoki predstavnik zastrašivanjem mogli da potisnu mišljenja, ali nisu mogli da ih iskorene. U suštini, moglo bi se tvrditi da je potiskivanje ispod površine samo ojačalo takve stavove. Podstaknuti velikim delom kosovskim pitanjem i njegovim nacionalističkim uticajem u Srbiji, bosanski Srbi koje predvodi premijer Dodik sada se otvorenije zalažu za referendum o statusu u Republici Srpskoj. U međuvremenu, Bošnjaci isto toliko otvoreno traže potpuno ukidanje Republike Srpske. Ustavna reforma sada je manje verovatna nego pre samo godinu dana, kao i reforma policije u obliku što ga priželjkuje međunarodna zajednica.

Tokom proteklih 11 godina većina predstavnika međunarodne zajednice smeštenih u Bosni opredelila se da ovu zemlju gleda kroz ružičaste naočare. Oni su se bili usredsredili na neke neosporne uspehe (odsustvo nasilja, slobodu kretanja, ponovno uspostavljanje vlasničkih prava), ali su ignorisali velike nedostatke u osnovnom sistemu. Radeći tako, oni su svesno ili nesvesno obmanuli svoje vlade o stvarnoj situaciji na terenu.
Problem je sam Dejtonski sporazum. On je uspostavio sistem koji ne može da funkcioniše i koji naglašava etnicitet a ne individualnost. Pedi Ešdaun shvatio je da sistem ne funkcioniše i pomerio stvari do ivice (pa čak i preko nje), modifikujući Dejton kako bi centralnoj vladi dao veća ovlašćenja. Ali, njega nisu voleli Bosanci bez razlike - jedna od malo stvari u kojima su se naizgled svi slagali.

Zapad je sada upao u rupu koju je sam iskopao drugome. Zanemarujući opasnost koju predstavlja defektni Dejtonski sporazum, Zapad je zaključio da se Bosnom može upravljati istom vrstom podsticaja koji su u EU i NATO doveli mnoge zemlje Centralne i Istočne Evrope. To je bilo ubrzano željom SAD da što je pre moguće odgovornost za ovaj region predaju Evropskoj uniji. Kao posledica toga, Sfor su zamenile snage Evropske unije nazvane Eufor. Postojali su planovi da Kancelarija visokog predstavnika bude zatvorena ovoga leta i zamenjena manjim uredom EU s umanjenim moćima i odgovornostima. Značajno je da ovaj ured ne bi imao takozvana Bonska ovlašćenja, koja su dozvoljavala Visokom predstavniku da najuri nekooperativne izabrane zvaničnike i da izdaje brojne dekrete umesto akcija bosanske vlade.

Ovaj plan je sada u opasnosti. Međunarodna zajednica je (odražavajući praksu imenovanja što ih vode međunarodne organizacije u najgorem vidu) kao "poslednjeg" Visokog predstavnika postavila jednog finog čoveka po imenu Kristijan Švarc-Šiling, čije je srce bilo na pravom mestu, ali koji je jednostavno bio previše star za taj posao. Pored toga videvši stepen mržnje prema svom prethodniku (i budući upozoren od mnogih Evropljana da bude obazriv u korišćenju "Bonskih ovlašćenja") Švarc-Šiling je svesno zauzeo suprotni prilaz. Tako se Kancelarija visokog predstavnika (OHR) od veoma aktivnog, agresivnog šefa pretvorila u vrlo pasivnog. Švarc-Šiling je doslovno prespavao svoje vreme na rukovodećem mestu. Opšti je konsenzus da je tokom njegovog mandata Bosna u suštini nazadovala na mnogo načina.

Zapad takođe sa zakašnjenjem shvata da su događaji na Balkanu povezani i da, sledstveno tome, ono što se događa na Kosovu može imati veliki uticaj i u Bosni. Tako su znatno nakon završenog planiranja i u toku stvarne tranzicije prema vođstvu EU u Bosni, Sjedinjenim Državama naročito - ali i drugim ključnim nacijama - počela da zebu stopala. Oni su sada u položaju najbolje opisanom u jednoj staroj pesmi Džimija Durantea: "Da li ste ikad osećali da želite da odete a ipak osećali da želite da ostanete?" Sjedinjene Države žele da odu a ne žele da ovaj problem ostave Evropskoj uniji. U isto vreme, one se sada plaše da će prerani odlazak Kancelarije visokog predstavnika mnogo otežati bavljenje Bosnom sve nemirnijom zbog razvoja na Kosovu.

Prvi korak je već učinjen. Ako bi jednostavno otišao samo Švarc-Šiling, moglo bi mu se lako dopustiti da završi svoj mandat i ode u junu kao poslednji Visoki predstavnik. Ali, ironija je da je uspeh Švarc-Šilinga u lobiranju po zapadnim prestonicama da njegov mandat bude produžen zbog ozbiljnih problema s kojima se još suočava Bosna, ubedio praktično sve, uključujući Nemce koji su na početku predložili i podržali, da mandat verovatno treba produžiti, ali da je na mestu Visokog predstavnika potrebna snažnija i aktivnija ličnost.

Šta se, onda, sad događa? Postoji nekoliko izuzetnih pitanja. Prvo je hoće li mandat Kancelarije visokog predstavnika biti zaista produžen i po isteku ovoga leta I, ako tako bude, za koliko dugo. Drugo je hoće li Evropska unija u punoj meri pristati da OHR ima primat u Bosni i da se njena misija neće angažovati u komšijskim borbama s OHR. Treće je koliko će velika biti misija OHR koja ostaje i koje će tačno funkcije imati. I finalno pitanje je - ko će biti novi Visoki predstavnik?
U vezi s poslednjim pitanjem, značajna pažnja posvećena je mogućnosti da to bude neki Amerikanac. Rezonuje se da će EU u svakom slučaju već imati sopstvenu misiju koja funkcioniše. Drugo, misija OHR može biti sužena i fokusirana na nekoliko vitalnih pitanja, uglavnom onih koji se tiču Dejtonskog sporazuma. Treće, Sjedinjene Države su bile te koje su predvodile juriš za produženje mandata.

Gotovo je izvesno da se to neće dobro završiti. Jer, izazov je ne da se primeni Dejton, već da se on promeni. To će stvoriti smrtno ozbiljnu opoziciju u samoj Bosni, kao što smo već videli. Čak i za nekakvu šansu da se to uradi, biće potrebna puna i potpuna podrška ujedinjenog Upravljačkog odbora Saveta za primenu mira i teški napori visokih zvaničnika ključnih zemalja. To će zahtevati Visokog predstavnika s dovoljno lične gravitacije da primenjuje moć, ubedi tri strane u neophodnost preduzimanja teških koraka i ubedi neodlučnu Evropsku uniju da bude spremna da u punoj meri koristi Bonska ovlašćenja kad bude potrebno.
Ako nismo spremni da učinimo sve to, bolje je i ne pokušavati. U stvari, to će biti kontraproduktivno, pošto to može ozbiljno da pogorša već tešku situaciju. Pažnja je sada prvenstveno usredsređena na kosovsku dramu koja se razvija, ali bi bila greška potceniti značaj bosanske situacije za stabilnost u regionu tokom ove kritične godine.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM