Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

Ustav Srbije, izbori, partije i lokalna samouprava

Željko N. Mitrović

Izbori, partije i lokalna samouprava

Narod, kao element društva organizovanog u državu i izvor i utoka demokratske vlasti, sastavljen od slobodnih građana kao nosilaca suverenosti, izglasao je na referendumu ponuđeni predlog Ustava Srbije. Kada se usvoji novi Ustav dobar običaj je da se ide na nove demokratske izbore. Izgleda da su se neke stranke zato i smilovale da usaglase ustavni tekst i pozovu članove, simpazitere i sve građane da ga podrže. Kako simbolično reče dr Slobodan Antonić, kada promenite posteljinu (donesete novi Ustav ), red je i da se okupate (raspišete izbore). U ovom tekstu razmotrićemo pitanje stvarnog pročišćenja političke scene, tako što ćemo razmotriti bazu organizacione strukture političkih partija – opštinske odbore. Šlagvort za to dobijamo kroz izjave visokih predstavnika pojedinih političkih partija koji baš i nisu čeznuli da u izbornom paketu budu i izbori za takozvanu lokalnu samoupravu. Razmotrićemo zašto je to tako i to kroz analizu relacije lokalna samouprava–opštinski odbori političkih partija–centrale političkih partija, a u kontekstu demokratskog procesa, političkih sloboda i ljudskih i građanskih prava zajemčenih (i upravo usvojenim) Ustavom, kao najvišim pravnim i političkim aktom u svakoj državi.

Novi Ustav legalizovao je i pokušao da legitimizuje praksu stavljanja mandata izabranih narodnih predstavnika političkim partijama na raspolaganje. Ovaj “pad u partitokratiju” zamaskiran je nejasnom odredbom koja kaže da partije ne mogu neposredno da vladaju, kao da to samo po sebi nije jasno u demokratskom političkom sistemu. Faktički, partije će vladati posredno – preko izabranih narodnih predstavnika koji mogu biti u svakom trenutku zamenjeni drugim partijskim kadrovima sa izborne liste, putem aktiviranja čuvenih blanko-ostavki, odnosno “slobodno” unapred datih izjava kandidata na izborima, to jest izabranih narodnih predstavnika da partija može slobodno da raspolaže njihovim mandatima.

Neverovatno koliko je politika – kao društvena delatnost koja upravlja svim drugim društvenim delatnostima (Radomir D. Lukić) – pravno neuređena; koliko institucionalno ne osigurava unutarstranačku demokratiju, javnost i transparentnost rada, politička i ljudska prava, princip nediskriminacije i bar minimalne jednakosti u šansama, odnosno koliko niko ne osigurava kadrovsku kompeticiju i slobodnu konkurenciju.

U svakom slučaju, nekada smo imali ustavobranitelje, a izgleda da sada imamo strankobranitelje motivisane sprečavanjem trgovine mandatima putem prelaska iz jedne u drugu partiju. Ruku na srce, to u našim uslovima zvuči kao jak argument. Dublje posmatrano, pak, na sceni je situacija koju je Norberto Bobio najavio u svom delu Budućnost demokratije, a to je da u višepartijskom sistemu postoji samo konkurencija između oligarhijskih grupa, a da demokratije u stvari nema!

Da li vam je, na primer, nekada bilo čudno što javnost – pa i Vi – gotovo ništa ne zna o opštinskim odborima političkih partija? Zašto su kandidati na lokalnim partijskim listama nepoznati ljudi? Zašto komunikacija sa odbornicima ne postoji? Zašto učlanjivanje u političku partiju mora da se odvija baš preko opštinskog odbora? Zašto mesecima čekate na odgovor, iako prema Statutu odnosne stranke to pitanje mora da bude rešeno u roku od mesec dana, a posle tog roka automatski postajete član? Još konkretnije: zašto neke građane ne primaju i to bez obrazloženja i bilo kakvog pisanog dokumenta, čime im faktički onemogućavaju pravo na žalbu i dvostepenost unutarpartijskog odlučivanja? Zašto viši partijski organi ni na koji način ne reaguju na dopise, pritužbe i analitički, demokratski i pravno utemeljene kritike upućene na račun opštinskog odbora? Zašto te “likove” iz opštinskih odbora nikako ne možemo da izvučemo na svetlost demokratskog dana?

Odgovori su surovi! Opštinski odbori su baza korupcije i preusmeravanja koruptivnog novca od lokalne samouprave ka partijskim organima. Povoljni momenti za ovakvu ulogu opštinskih odbora su:

•  uhodane veze lokalnih preduzetnika, posredničkih agencija i lokalnih partijsko-opštinskih funkcionera;

•  snižena pažnja masmedija, intelektualaca i javnosti uopšte kada je lokalni nivo u pitanju;

•  mogućnost lokalnih funkcionera da dugo ostanu u senci, glumeći puke činovnike bez mnogo ovlašćenja i sredstava;

•  partije šire – takoreći, decentralizuju i demokratizuju – finansijsku bazu zahvatanja koruptivno-“donatorskog” novca, uz manji rizik da globalni imidž partije bude ugrožen.

Zauzvrat, viši organi ćute na sve pritužbe upućene na račun opštinskog odbora i lokalnih funkcionera i “pozajmljuju”, to jest delegiraju svoj imidž i liderski “ personaliti ” tokom lokalnih izbora, koristeći inerciju i površnost glasača koji se i ne pitaju ko su i šta rade lokalni kandidati; takođe, viši organi u sadejstvu sa opštinskim odborima strogo paze da u okviru tih opštinskih odbora ne izniknu neki novi lideri kao samosvojne ličnosti, ili da se pojave lideri javnog mnjenja kao lokalni kandidati, odnosno budući funkcioneri. U tu svrhu dozvoljeno je čak i ignorisanje nečije pristupnice, čime se krši sopstveni statut i politička logika omasovljavanja i kadrovskog jačanja partije, kao i ljudska prava u domenu takozvanih političkih prava građana; najkonkretnije: onemogućava se sloboda pristupa političkim partijama i sloboda bavljenja “javnim stvarima” ( r es publica ) kroz partijski i – šire uzevši - politički sistem zamlje. (A onda posredstvom medijskih slika tobože rone suze zbog političke apstinencije i rezignacije sve većeg broja građana.)

A što se koruptivnih partijskih finansija tiče, raspodela lokalnog kolača (to jest za preduzetnike i građane: “lokalnog harača”) izgleda – prema svedočenju “dobro obaveštenih” - ovako: 30 odsto opštinskim odborima, 30 odsto višim partijskim organima (gradski odbor, glavni odbor), 30 odsto posredničkoj agenciji i 10 odsto za pokriće troškova koruptivno-administrativnog postupka.

Ako se radi o opštinskim odborima partije u opoziciji, onda on ima zadatak da okuplja mase za tribine i mitinge, te da gradi infrastrukturu mesnih odbora, uz povremene simboličko-marketinške akcije. Ako se, pak, radi o opštinskom odboru partije na lokalnoj vlasti, on ima zadatak da se poput ježa zatvori za javnost i unutrašnja pitanja (raspodele novca, funkcija, uticaja i održavanja skupštinske većine) rešava u što užem krugu ljudi (obično u proverenim kafićima i kafanama), a maksimalno na sednicama opštinskih odbora koji broje petnaestak članova, a sa “članovima po funkciji” maksimalno 25 članova. Mesni odbori se praktično zatvaraju, kako bi se sasekli komunikacijski kanali sa nezadovoljnim građanima i izbegla neprijatna pitanja i zahtevi za investiranje u lokalnu komunalnu infrastrukturu, čime bi proporcije štedljivog legalnog budžeta i koruptivnog ilegalnog “budžeta” bile narušene na štetu pojedinaca i malih interesnih grupa u lokalnoj samoupravi i samom opštinskom odboru.

Eto, to i jeste praktična sadržina termina “samouprava”: da lokalne preduzetničko-partijske interesne grupice upravljaju same sobom, bez uticaja demokratske javnosti i stvarnih interesa i egzistencijalnih potreba građana i lokalnih društvenih zajednica!

Sada, u načelno dobrom duhu decentralizacije vlasti i demokratskog približavanja problemima građana u lokalnim zajednicama, novi Ustav (uz sadejstvo zakona koji mu nužno slede i koji sa njim moraju da budu u saglasnosti, ili bar ne smeju da budu u suprotnosti ) dodatno promoviše tu i takvu lokalnu samoupravu, dodeljujući joj izvorne prihode i nova ovlašćenja – dakle, ne pitajući se za kadrovsku strukturu i faktičke koruptivne odnose moći na tom nivou organizacije društva. A faktičko stanje je takvo da možemo samo reći: neka nam je Bog u pomoći!

A što se tiče želje pojedinih političkih partija da se izbori na nivou lokalne samouprave organizuju kasnije, to se može tumačiti dvojako:

prvo, centrale hoće maksimalno za sebe da iskoriste raspoložive finansijske i ljudske resurse sa “lokala” i

drugo, ako li loše prođu na parlamentarnim izborima i budu opozicija, žele bar još neko vreme da zadrže vlast na lokalnim nivoima, kako bi u neizvesnoj budućnosti imali te famozne finansijske izvore i ulog za sitnu trgovinu sa budućom centralnom vlašću, a takođe i određena funkcionerska i radna mesta da im se kadrovi ne bi razbežali! Naravno, oni “provereni” kadrovi za koje su se svojevremeno smilovali da ih prime u “redove partizanske” (pardon: partijske).

Živela demokratija, koje nema!

Spasi Bože narod svoj, kojeg još uvek ima! (Inače, to je isti onaj narod s početka priče, koji je u liberalno-demokratskom poretku “izvor i utoka vlasti”.)

U to ime, zapevajmo složno Bože pravde!

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM