Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Srboljub Bogdanović

Kosovo ili Evropa

Priča u stilu “samo vi pustite to Kosovo, i pred vama je evropska budućnost” nije nešto što je za Srbe prihvatljivo, ne zato što to nije dobra ponuda već zato što u njenu iskrenost i dobronamernost, posle svega, više niko ne veruje

Polazna pozicija u rešavanju statusa Kosova, to je sada konačno očigledno (a ni ranije nije bilo nekih dilema) glasi: Zapad želi da Kosovo izuzme iz državnog okvira Srbije, a Srbija se sa tim ne saglašava, i neće se saglasiti ni u budućnosti.

Kolika je neprilika koja može nastati iz ovog spora, imajući u vidu da su akteri u svakom pogledu nejednake moći i političkog uticaja? Kakav politički rezultat može proizaći iz ovog sudara komarca i magarca, gde je Srbija komarac?

Najjednostavnije objašnjenje bi bilo da se srpska tvrdoglavost objasni nekom romantičarskom iracionalnošću ili proplamsavanjima “agresivnog nacionalizma”, što mediji na Zapadu upravo i čine, uhodano postavljajući scenografiju za mogući međunarodni spor u kojem domaćoj publici treba objasniti ko su tu dobri momci a ko negativci. I zaista, naizgled, Srbija od bilo kakvih komplikacija oko Kosova može da ima samo istinsku štetu, a korist nikakvu. Da li su ljudi u Srbiji zaista toliko iracionalni?

Pođimo, za trenutak, od pretpostavke da problem možda uopšte nije u Kosovu kao teritoriji. Problem je u osećanju pravičnosti. Ono što zanemaruju svi beogradski evroentuzijastički pobornici kosovske nezavisnosti, koji Kosovo vide jedino kao prepreku ka našem konačnom istorijskom cilju – članstvu u Evropskoj uniji, zanemaruju osećanje Srba da u pitanjima koja je se tiču Srbija ima pravo da bude tretirana izvan stereotipa koji su nametnuti od (bar) 1999. godine. Jedno je oduzeti jednoj zemlji teritoriju, kao posledicu (izgubljenog) rata, a sasvim drugo oduzeti joj pravo na osećanje pravičnosti.

Sve je, dakle, umnogome započelo sa međunarodnim obmanama protiv Srba. Nastavilo se i završilo tako što se dobilo jedno agresivno i ekstremno netolerantno kosovsko društvo kojem se daje prednost u odnosu na u svakom pogledu naprednije i tolerantnije srpsko društvo. U ime kojih principa se brani pravo Albanaca da ne budu deo Srbije, ali se u pravila igre unosi da (kosovski) Srbi moraju da budu deo Kosova? Ako Srbija nema mogućnost da, ni približno, bude fer tretirana u procesu oko Kosova, zašto bi neko poverovao da može da ima fer tretman u bilo čemu drugom?

Uglavnom, ne može se negirati da je čitavo tretiranje kosovskog pitanja od strane Zapada u istom političkom horizontu sa bombardovanjem Srbije od 1999. godine. Već sam izbor Martija Ahtisarija za posrednika (koji, uzgred, skoro ni u čemu nije posredovao) pokazuje bahatu nameru da se Beograd ponizi jer se za tobož neutralnog medijatora postavlja čovek koji je u Beograd doneo na potpisivanje papir kojim se jugoslovenska vojska mora povući sa Kosova. Drugo, Ahtisari je počasni predsednik Međunarodne krizne grupe (ICG), organizacije čije izrazito neprijateljstvo prema Srbiji nije neophodno dokazivati, i to ne samo u pogledu Kosova, mada je u pogledu Kosova to neprijateljstvo najlakše dokazati.

Sami metodi za rešavanje spora su različiti od onih koje bi Evropska unija verovatno preporučila bilo gde drugde na svetu. Svi principi međunarodnog posredovanja su izvrnuti naglavačke i, da nije Vladimira Putina da ukaže na bolnu očiglednost takvog stanja, u Beogradu bi zaista morali da se upitaju šta to sa njima nije u redu.

Dragomir Marković Palma i Velimir Ilić, koalicioni partneri DSS-a, u slučaju nametanja Ahtisarijevog plana zahtevaju obustavu daljih integracionih procesa kao neku vrstu odmazde koju bi Beograd sproveo prema Briselu i Zapadnoj Evropi. Ostavljajući po strani inicijative koje i priliče političarima nižeg kalibra, evropska orijentacija Srbije bi došla u pitanje iz prostog razloga što bi retko ko u Srbiji mogao da poveruje da neko ko je deo jednog za Srbiju neprijateljskog konteksta, poput procesa utvrđivanja statusa za Kosovo, može u bilo čemu drugom da ima prijateljske namere. Priča u stilu “samo vi pustite to Kosovo, i pred vama je evropska budućnost” nije nešto što je za Srbe prihvatljivo, ne zato što to nije dobra ponuda već zato što u njenu iskrenost i dobronamernost, posle svega, više niko ne veruje. Štaviše, neće verovati ni u sam plan: ako je čitava akcija, još od 1999. godine pa do danas, vođena na tako zlonameran i nepošten način, kako bi iko mogao da poveruje da je Ahtisari one delove svoga plana koji se odnose na ustupke napisao u stvarnoj nameri da ikada budu primenjeni – čak ako bi, recimo, Beograd i pristao da se potpiše pod taj papir?

Šta je, dakle, realan ishod? Mogući potezi su tako drastični da je prosto neverovatno da bi se Evropska unija, kao ipak obzirnija diplomatija od SAD, odlučila na tako nešto, ali, eto, Solana kaže da hoće. Naime, rešenje bi bilo nametnuto i svakoj pojedinačnoj zemlji bi bilo prepušteno da prizna ili ne prizna Kosovo, a bilo bi i jednih i drugih. Srbija svakako ne bi prihvatila takvo rešenje, i usred Evrope bi se dobila jedna sporna granica, još gore, sporna država. Imajući u vidu postojanje ugrožene srpske manjine, stalnu napetost i sasvim verovatne incidente, stvarne ili proizvedene, realno je da požar može da bukne u bilo kom trenutku. Situacija će trajno opterećivati Srbiju, koja će biti izložena i unutrašnjoj instrumentalizaciji tog pitanja, gotovo sigurno i zahtevima u pravcu jačanja oružanih snaga, što sve košta, a spor sa Evropom oko Ratka Mladića izgledaće kao crtani film u poređenju sa pitanjem suvereniteta nad Kosovom. U međunarodnim odnosima, za Beograd će stav prema Kosovu biti merilo svega. U čitavoj priči najveća žrtva će biti Srbija, ali nije jasno ni kakvu korist bi imala Evropska unija.

Ako su posledice tako mračne, pitanje glasi: zašto to rade? Zar ne bi bilo uputno, ako baš niko nema pametniju ideju, odložiti rešenje još za koju godinu, dve, tri?

Mogući odgovor je, nažalost, prost i mogao bi glasiti: nekompetentnost. Setimo se politike Zapada u priznavanju Bosne i Hercegovine, kada se priklonila Nemačkoj i njenom tadašnjem ministru inostranih poslova Hansu Ditrihu Genšeru. Svoje motive za taj postupak on je, koje li ironije, objašnjavao time da će to “sprečiti rat u Bosni”.

Ili je reč o prostom upravljanju za rešenjima koja su pripremile SAD, odnosno NATO. U tom slučaju, čak i teorije zavere bi stekle legitimitet, među kojima je i ona da je problem Kosova, kao i Haški sud, samo ranije pripremljeni kamen u cipeli Srbije na putu u Evropu. Sve ovo tim pre što, kada je o Srbiji reč, nijedna teorija zavere nije pretpostavila takvu mračnu netrpeljivost kakvu je iskazao sam NATO (videti stranu 14). Sasvim je moguće, pa i više od mogućeg, da su Ahtisarijev plan trasirali NATO-traseri, ne pretpostavljajući da bi Srbija mogla da bude prepreka. Usprotivi li se ipak, zgaziće je kao bubu. A bube kao bube, one nemaju izbora. Mrdaju se dok ih ne zgaze.

NIN 2928 od 08.02.2007.

 

 

 
 
Copyright by NSPM