Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Boško Jovanović

ŠREDER DRUGI PUT MEĐU SRBIMA

Glavna osobina dobrog analitičara je sposobnost da ume da sagleda problem sa svih strana. Takođe, važna je i retka vrlina da nastoji da isključi emocije i predrasude o ljudima i stvarima o kojima piše. Naravno, onoliko koliko je to moguće. Takav izazov javio se i prilikom dolaska gospodina Gerharda Šredera na završnu predizbornu konvenciju Demokratske stranke. Nas, ipak, za njega vezuju neke negativne emocije i sećanja iz 1999. godine, ali to moramo prevazići, po mogućstvu i oprostiti.

Ono što se mora istaći je da je Šreder ako ne najveći, a ono jedan od najznačajnijih nemačkih kancelara posle Bizmarka. On je čovek koji razume vreme u kome živi i u kome treba da donosi ključne odluke u svojoj zemlji. Helmut Kol je ujedinio Nemačku, ali je to ujedinjenje palo kao zrela jabuka u nemačku ruku, dok je Šreder morao da donese neke teške odluke. Dobio je izbore krajem 2002. godine zahvaljujući izričitom odbijanju da uplete Nemačku u angloameričku intervenciju u Iraku. To je imalo ogroman uticaj na nemačke birače, koji su se 2002. na izborima jasno opredelili za Šrederovu spoljnu politiku nemačke nezavisnosti u odnosu na Vašington. Koalicija CDU/CSU, predvođena u to vreme bavarskim premijerom Edmundom Štojberom, zalagala se za blisko savezništvo s Vašingtonom. SPD, u koaliciji sa “Zelenima”, odneo je pobedu iako je velika većina analitičara predviđala poraz. Ova pobeda je izvojevana na krilima mekanog antiamerikanizma i zahvaljujući Šrederovoj sposobnosti da uvidi ono što nisu videli, ili nisu hteli da vide, Buš i Bler, a to je činjenica da će rat u Iraku predstavljati katastrofu za sve strane koje u njemu učestvuju. Šreder je zadržao principijelan stav kada se 2003. godine, zajedno s predsednicima Rusije i Francuske, usprotivio agresiji na Irak. Ovim je pokazao da je Nemačka još sposobna da misli svojom glavom, a ne da bespogovorno sledi „savete“ svojih saveznika preko okeana. Na taj način Nemačka se (možda samo kratkotrajno) vratila na svetsku scenu kao ozbiljan politički igrač.

No, glavni Šrederov legat kada je u pitanju nemačka spoljna politika jeste početak izgradnje strateškog partnerstva između Rusije i Nemačke. Istine radi, treba reći da su temelje ovog partnerstva postavili kancelar Kol i predsednik Jeljcin. Šreder je prilično hrabro i odlučno radio s predsednikom Putinom na strateškom partnerstvu na obostranu korist njihovih zemalja, a, čini se, i celog kontinenta.

Odluka dvojice državnika da rade na izgradnji podvodnog gasovoda kojim će se ruski gas direktno transportovati do Nemačke ima izuzetan geopolitički značaj. Zašto? Zato što će se njegovim planiranim završetkom 2010. godine smanjiti uticaj američkih saveznika Poljaka na odnose između Rusije i Nemačke. Izgradnjom ovog gasovoda Poljska gubi stratešku poziciju zemlje koja bi u pogodnom trenutku mogla da dovede do pogoršanja odnosa između Rusije i Nemačke, kao što je to uradila Ukrajina u slučaju odnosa EU – Moskva kada je, zbog ukrajinskog odbijanja da plaća ruski gas, bio smanjen dotok ruskog gasa u zemlje članice Unije. Novi gasovod može da ima velik geopolitički potencijal, što će svakako i vreme pokazati. Bliži energetski odnosi Moskve i Berlina (ali i cele EU) mogu da ostave značajne posledice i na odnose u ključnom „ljubavnom geopolitičkom trouglu“ SAD–EU–Rusija, s tendencijom da se EU postepeno i u nekoj meri izmigolji kontroli Amerikanaca.

Na unutrašnjem planu Šreder je sproveo bolne ekonomske reforme. Iz tog razloga opala je njegova popularnost među biračima, naročito u socijaldemokratskom biračkom telu (nekad je to bila radnička partija). Pomalo je hazarderski raspisao prevremene izbore 2005. na kojima je nametnuo ekonomiju kao glavnu temu, uspeo da smanji ogroman zaostatak za tadašnjom opozicijom i zamalo izgubio.

Značaj ekonomskih reformi koje je preduzeo priznaju mu i politički protivnici. Naime, Nemačka – kao poslednja tvrđava „države blagostanja“ u Evropi – ne može više da bude konkurentna na svetskom tržištu jer je pobeđuju nove azijatske industrijske sile na čelu s Kinom, pa su tu nužna postepena i bolna prestrojavanja. No, koliko god bila nužna i uspešna „nemačka tranzicija“, ona neće doneti popularnost političarima koji je sprovode. On bi mogao biti primer našim brzopletim reformatorima kako se oprezno i postepeno sprovode reforme koje nemaju za cilj rasprodaju bisera nemačke industrije, već pomoć privredi da ostane konkurentna na svetskom tržištu. U poređenju sa Šrederom naši političari su loši štreberi koji nekritički prihvataju sve savete i „recepte“ neoliberalne kuhinje.

Gerhard Šreder je za razliku od naših lidera ozbiljan političar koji razmišlja o interesu Nemačke unutar Evropske unije, čija politika na kraju mora doneti neko dobro njegovom narodu. On je mudro pružio ruku partnerstva Rusiji dok je u Beogradu za mnoge Moskva bauk („šta će nam reći Zapad?“), iako se jedino s te strane možemo nadati podršci oko rešavanja kosovskog pitanja. Svi oni koji nas odvraćaju od Rusije ne daju odgovor, pa šta je alternativa – da bespogovorno gledamo kako nam uzimaju Kosovo i da i dalje mazohistički glumimo „saveznike“ Americi.

Srbi kad razmišljaju o Šrederu, gaje protivrečna osećanja. Iz tog razloga ne treba ići u krajnost – od potpunog divljenja do potpunog omalovažavanja. Šreder je posetio grob pokojnog premijera Đinđića i govorio na završnoj konvenciji Demokratske stranke. Svako ima pravo da posećuje nečiji grob, kao i da bira prijatelje. Srbi su tradicionalno gostoljubiv narod i Šreder nije imao nikavih neprijatnosti. U vezi s njegovom posetom treba postaviti neka pitanja i iskoristiti priliku da se prisetimo svih koji su nevino stradali u vreme NATO agresije na našu otadžbinu.

Zašto je gospodin Šreder posetio samo grob premijera Đinđića a ne, recimo, i male Milice Rakić, najmlađe žrtve NATO agresije? Kojim se kriterijumima vodio kada je odlučio čiji će grob posetiti? Znači li to da je Zoran Đinđić žrtva, a da mala Milica nije? Zoran Đinđić je govorio nemački jezik. Možda bi ga i mala Milica naučila da joj je NATO pružio priliku da živi.

Šreder je prisustvovao završnoj konvenciji Demokratske stranke i, posle održanog govora, ostao je do kraja konvencije. Možda je bilo bolje i za samog Šredera i za Demokratsku stranku da su organizovali završnu konvenciju u Varvarinu, gradiću koji je teško postradao u NATO agresiji i čiji su žitelji tužili Nemačku. Konvencija DS-a u Varvarinu mogla je da bude izvanredna prilika za Šredera da se sretne s ljudima koji su u NATO bombardovanju izgubili svoje najmilije. Jedno takvo izvinjenje moglo je da doprinese poboljšanju odnosa između Srbije i Nemačke, ali i da donese više glasova DS-u nego najglamuroznija konvencija. Stiče se utisak da za to nisu bili spremni ni Tadić, a ni Šreder. Ljudski je nadati se da će jednog dana biti.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM