Dušan Tubić
POSLEDNjA KOŠTUNICINA ŽELjA i TREĆI PUT
Da li je Vojislav Koštunica napravio evoluciju u svojim stavovima ili je nešto drugo u pitanju? On je do dolaska na vlast imao negativan stav prema Miloševiću, ali i prema Zapadu u vreme bombardovanja. Podsetićemo se nekih njegovih karakterističnih stavova. Prvog dana NATO bombardovanja izjavio je da će „milosrdnog anđela“, pre ili kasnije, makar sud istorije osuditi kao zločin ako to ne učini pravdoljubiva svetska javnost. Na mitinzima DOS-a više puta je ponovio da je Zapad u ovoj zemlji otvoreno pokušavao da izazove građanski rat kroz projekciju političke situacije „slab Slobodan Milošević – na vlasti i jaka opozicija, ali – nikad ne na vlasti”. Govorio je pre petog oktobra da ga od principijelnosti i doslednosti u sledećih 30 godina ni tenk neće moći pomeriti. Šta se to promenilo posle petog oktobra? Da li je želja za vlašću i opstankom na vlasti u pitanju?
Vojislav Koštunica je rođen 1943. godine. Ima 63 godine, a čini se da ima želju još samo da donese ustav i postane predsednik države Srbije. Kao bitnu ističem činjenicu da, da se kojim slučajem dogodilo da ga vlast nije promenila (kao što je promenila Miloševića), on bi u bližoj istoriji bio upamćen kao jedini čovek koji je uspeo da ostvari i bude ono što niko nije uspeo: predsednik DSS, predsednik SRJ, predsednik Vlade Republike Srbije u državnoj zajednici SCG i predsednik Vlade države Srbije. I ukoliko mu se ostvari nedosanjani san da bude i predsednik države Srbije, kompletiraće spisak funkcija.
Ako pretpostavimo da mu je stalo do predsedničke funkcije, možemo se pitati da li su i sve ove ujdurme oko izrade novog ustava države Srbije možda uslovljene i ovom njegovom poslednjom željom? Ili, pak, “kohabitant” Tadić možda želi da se trampi – njemu vlada i vlast, a Koštunici mesto predsednika i ustav. Izbor predsednika Srbije u republičkoj skupštini omogućava trgovinu „do besvesti“. U toj trgovini lakše će Vojislav ostvariti tu svoju ambiciju. Tako i Majkl Polt izjavom da je Koštunica „umereni srpski nacionalista” dade u toj mogućoj skupštinskoj trgovini “5% rabata” u Koštuničinoj trgovini. Neki su mislili da mu Amerikanci nikada neće dati šansu zbog njegovih ranijih nacionalističkih izjava i prilično optužujućih stavova prema Zapadu. Protiv Koštunice je bio i stav nekih centara na Zapadu da u Srbiji ne mogu postojati dve demokratske stranke (u prilog tome i slučajna&spontana podrška 50 ambasadora Tadiću u kampanji za izbor predsednika Srbije), pa bi se očekivalo da on, kao slabiji u “demokratskom bloku”, bude marginalizovan.
Čime je to Koštunica uspeo da se nametne, iako je neke sa Zapada optužio za odlazak Crne Gore? Iako znamo da njima nisu toliko bitni nečiji stavovi dokle taj može da bude koristan, ipak ostaje kao znak pitanja kakve to premijer ima zasluge u njihovim očima. Da li je on, možda, kooperativan skoro koliko i oni koje je za to kritikovao? Da li, recimo, svojom saradnjom sa Kasom i Ugljaninom, osvedočenim borcima za samostalnost Vojvodine i Sandžaka?
Iako je ovaj njihov odnos neproduktivan, bez dogovora, on ne bi morao biti takav. Moglo je, recimo, biti dogovora o decentralizaciji do nivoa opština? Ili čak mesnih zajednica, zašto ne? Ali nije smelo biti bilo kakvih pregovora i dogovora o teritorijalnoj, personalnoj, kulturnoj, policijskoj i svakoj drugoj autonomiji! Ne sme, radi državnog i nacionalnog interesa, biti dogovora o stvaranju MAO (mađarska autonomna oblast) od osam opština severne Bačke i Banata sa relativnom mađarskim većinom (Mađari nisu većina ni u centru te “oblasti” u Subotici). Neke stvari su možda simbolične, ali su bitne. Predsednik opštine u Senti mora, na primer, u svojoj kancelariji imati i zastavu države Srbije a ne samo Republike Mađarske. No, možda su i o tome razgovarali, ko zna? Jedno je sigurno: preko ministara Bubala i Lončara ide finansijska podrška “Kasinim” mađarskim opštinama. Ne bih o tome pisao da se te pare daju siromašnim opštinama sa većinskim mađarskim življem jer bi nam bilo svejedno ko u tim opštinama živi.
Ovo što gorepomenuti ministri rade očigledno je zarad održanja na vlasti i verovatno radi ispunjenja Koštuničine poslednje političke želje: da donese ustav i postane predsednik Srbije (a Kasini glasači bi mu mnogo pomogli). Ovo političko koketiranje je tim čudnije ako znamo da Koštunica nije hteo da nakon poslednjih izbora uđe u pokrajinsku vladu zbog Čanka i – Kase (ne zbog Mađara)!? On danas ne pravi dogovor sa Palom Šandorom i Andrašem Agoštonom, nego baš sa Kasom.
Da li može postojati i nešto drugo osim puke nelogičnosti? Da li je to Koštunica učinio radi integracija manjina u politički sistem ili je to uradio po „dobronamernoj preporuci“ Polta, gde opet dolazi do izražaja naš srpski mazohizam. Priča se da se, po isto takvoj preporuci Polta, pokušalo blokirati da DSS sa SRS uzme vlast u Novom Sadu, iako u tom momentu nije bilo drugog, boljeg rešenja. A radikali su, čini se, najprihvatljiviji, da ne kažem najnormalniji, baš u Novom Sadu. Na ovom je primeru mogao, da je želeo, hteo i smeo, da pokaže da je i dalje „treći put”!
SRPSKO – MUSLIMANSKI DOGOVOR
Posebno značajno poglavlje je odnos prema Muslimanima Sandžaka, a naročito prema Sulejmanu Ugljaninu. Lično mislim da je istorijski dogovor najpotrebniji i jedino moguć sa Muslimanima ili Bošnjacima. Oni su nam po istorijskom poreklu i mnogim osobinama bliski. Nažalost, naša nerazumna politika ili pogrešne procene guraju ih u ruke Hrvata i tako od njih ponovo pravimo „hrvatsko cveće“. A Hrvati su Muslimanima u poslednjoj „velikoj međusobnoj ljubavi“ bili potrebni da bi, kako oni kažu, očuvali „jedinstvenu BiH“. Muslimani iz BiH, ili Bošnjaci, kako su sami sebe nazvali, hteli to ili ne, u budućnosti su „osuđeni“ na Beograd i Srbiju (ali i obrnuto), jer oni sa Hrvatskom nikada neće moći da ostvare ono što bi mogli sa Srbijom. Ali, istorijski dogovor sa Muslimanima ne bi smeo da znači žrtvovanje interesa bosanskih Srba, kako se to često radilo u prošlom veku, već naprotiv – podršku njima.
Očigledno je da naši politički lideri i intelektualci greše kada trče u Zagreb gde nemaju šanse. Jer, Zagreb će uvek ići protiv interesa Srbije. Poznata je i njihova velika želja za kopnenom intervencijom NATO tokom operacije „milosrdnog anđela“ i njihovo ogromno razočaranje kada je ta intervencija izostala. A tako su lepo mogli i oni kao veliki prijatelji NATO da u sastavu multinacionalnih snaga „doprinesu pacifikaciji Srbije...“!
Mi smo po poreklu, istorijski i geografski, najbliži Bošnjacima iz BiH, iako to danas mnogi ignorišu, i sa njihove i sa naše strane. Lider Bošnjaka iz BiH Alija Izetbegović je u svojim dokumentima 60-ih godina, u rubrici „nacionalna pripadnost“ imao – Srbin. A onda je donet Ustav 1974. godine koji je izmislio nacionalnost Musliman. Da li je Tito shvatio da mora razdvojiti što više Muslimane i Srbe, kao dve posebne nacionalnosti, i da na politici podela ojača svoju vlast?
Tragedija naše politike je verovanje da sa Hrvatima možemo napraviti bilo kakav dogovor, a to nam se uvek obije o glavu. Sećam se „dogovora” Milošević – Tuđman, Mladić i Karadžić – Hrvati. I Koštunica ne vidi Sarajevo i Banjaluku od Zagreba. Regionalna saradnja je nužna sa svima, ali se fatalne greške teško ispravljaju. Gotovo sigurno znamo da je Kasi “glavni grad” Budimpešta, a Ugljaninu Sarajevo, a nijednom od njih nije Beograd. A naš premijer uzima za saradnika Ugljanina, a bojkotuje umerenijeg Ljajića, pa i Sarajevo! Da li je u pitanju samo trgovina radi opstanka na vlasti ili ispunjenja poslednje političke želje, ili je nešto drugo u pitanju?
Nedorečenost Koštuničine politike i njegova politička neproduktivnost je ne samo u neuspešnoj regionalnoj saradnji već i u odbrani Srbije i predviđanju nekih događaja u budućnosti. Posle egzodusa nekoliko stotina hiljada Srba iz Hrvatske, zvanični Stejt department uputio je zahtev vlasti u Srbiji da „ne sme da se menja demografska struktura Kosova i Metohije...“ iako je na Kosovo otišlo svega nekoliko hiljada ovih nesrećnika, onih koji nisu imali para, niti izbora za neko drugo mesto. Tih godina Koštunica nije imao hrabrosti da napiše nešto kao “Srpski nacionalni program” ili “minimum nacionalnih interesa”, iako su to od njega tražili.
KAKO JE KOŠTUNICA NAPUSTIO „TREĆI PUT“?
Podeljenoj Srbiji bio je, a i sada je potreban “treći put”. Neki su, poput mene, predlagali Koštunici da nosilac tog srednjeg puta između dva bloka “demokrata” i “patriota” bude DSS. Srbiji je potrebna stabilizacija, a to ne može da se postigne podelama, koje su još i stimulisane od nekih svetskih centara moći kojima odgovara slaba i podeljena Srbija.
Da bi se izbegao scenario podela, bilo je potrebno da se pojavi snaga koja ih miri i prevazilazi, a to je mogao biti Koštunica i DSS kao “treći blok”. Koštunica je tada, 1997. godine, na taj predlog odgovorio da je “treći put” prava stvar i da je “to put svetog Save, najteži i najmukotrpniji, ali jedini pravi i mogući za Srbiju... Evropa”. On je kao politička ličnost pobedio Miloševića jer je od mnogih bio doživljen kao “nešto treće“, jer nije bio ni čovek Miloševićevog kompromitovanog režima, ali ni deo one opozicije koja nije htela, ili nije smela, da se suprotstavi NATO bombardovanju.
Nažalost, danas on to više nije. Ali, ne samo svojom već i voljom Zapada. Velik je pritisak vršen na njega i njegove saradnike da odstupi sa te pozicije. A i on nije bio istrajan. “Iznuđenom” podrškom Tadiću na predsedničkim izborima stavio se na jednu stranu u srpsko-srpskom političkom sukobu, da ne kažem – “građanskom ratu”. Time je izgubio svoju “treću” poziciju. U tom pogledu, tumačimo izjave nekih iz Vlade ili njoj bliskih da će okosnicu buduće republičke i pokrajinske vlade činiti DS i DSS (uz manjine). Zato i stalan pritisak zapadnih političara, a i mnogih kod nas, da se “ujedine sve demokratske snage u Srbiji” u borbi protiv navodne “radikalske opasnosti” vodi jačanju podela i zatiranju mogućnosti “trećeg puta“!
Osim političkog delovanja na poziciji “trećeg puta”, Koštunici nedostaje i medijska promocija te ideje. On, kao i Milošević svojevremeno, zapostavlja javno mnjenje, na šta su ga mnogi upozoravali. Borilo se navodno za očuvanje “zajedničke države”, ali se pritom nisu činili odlučni koraci, niti se taj projekat promovisao u Srbiji i Crnoj Gori. Takav politički provizorijum mogao je samo da se bledo i bezuspešno “brani”, kao što je to, recimo, činio Zoran Šami. Danas, kao i pre nekoliko godina, u Koštuni č inoj vladi su mu glavni partneri „eksperti“ iz G17 plus, koji su bili izričito protiv očuvanja zajedničke države (a poznavajući „eksperte“, oni su za taj i takav „svoj“ eksplicitan stav verovatno dobili mig sa strane).
Kada je reč o nastavku pregovora o stabilizaciji i pridruživanju, Koštunica je izigran od Zapada obećanjem da pregovori neće biti prekinuti bar dok se ne saznaju rezultati referenduma o samostalnosti u Crnoj Gori. A pošto je Milo Đukanović bio „siv, zelen i crven“, Vašington je odlučio da mu pomogne preko Brisela. Oli Ren „vrlo pokislo“ objavljuje prekid pregovora i usput traži ujedinjenje demokratskih snaga u Srbiji. Danijel Server, direktor Američkog instituta za mir, za Balkan, da bi pojačao “kiselost” Renove izjave, izjavljuje da ovo unosi sumnju u namere Beograda za uključenje u evroatlanske integracije, Partnerstvo za mir i NATO...!? Na slavi DSS, 6. maja ove godine, Koštunica je izjavom da „su za prekid pregovora krivi poneki iz Brisela i poneki iz Vašingtona…“ ovu opasku i potvrdio.
Da bi ga utešio i osokolio, dan – dva nakon Servera oglasio se i Polt izjavom da će Koštuničina vlada, i pored svega, dobiti „celu šargarepu” (obećanu američku pomoć od približno 80 miliona dolara). Ali, verovatno zbog njegovog ogorčenja i oštrijih izjava u javnosti, javila se Kondoliza Rajs i skratila ovu pomoć za 10%. Očigledno je da je bolje i Srbiji i Koštunici da nam Amerikanci ne pomažu, ili barem to ne čine na ovaj način.
Raspadom zajedničke države, nepovoljnim tokom pregovora oko statusa Kosova i skoro potpunim priklanjanjem Demokratskoj stranci skoro sasvim je napuštena mogućnost Koštuni č inog “trećeg puta”. Sada bi barem Koštunici trebalo da bude jasno kako stoje stvari, ali se postavlja pitanje da li je prekasno. Osim toga, i ako vidi, pitanje je šta će uraditi, jer su mu još pred očima ustav i mesto predsednika Srbije.
|
|