Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Đorđe Vukadinović

Živimo u ludim vremenima

Predizborna kampanja u Srbiji se ubrzava. Do 21. januara ima dovoljno vremena da nas političke partije maksimalno ubede u istinitost i realnost njihovih predizbornih programa i ideja. Javnost spekuliše o ishodu izbora, a politički analitičari svoja predviđanja temelje na raznim istraživanjima koja pokazuju temperaturu biračkog tela.

Sa Đorđem Vukadinovićem, političkim analitičarem i urednikom časopisa Nova srpska politička misao, razgovarali smo upravo o predstojećim parlamentarnim izborima, ali i o drugim temama kojima je sadašnji srpski politički i društveni trenutak bremenit.

Nedavno ste objavili rezultate istraživanja o stavovima građana Srbije prema saradnji sa Haškim tribunalom. Prema istraživanjima, oko 40 posto ispitanika je za saradnju sa Hagom, ali je skoro isti procenat onih koji se protive izručenju Ratka Mladića. Kako to komentarišete i gde su koreni ovog ambivalentnog odnosa naše javnosti prema Haškom tribunalu?

Vukadinović: Najjednostavnije bi bilo reći da smo mi lud narod i tako završiti tu priču. Ali istina je malo komplikovanija od te pojednostavljene dijagnoze. Mi smo zapravo narod koji živi u ludim vremenima i nalazi se u neverovatno teškoj poziciji, pa otuda možda te reakcije koje su teško objašnjive racionalnom logikom. Koliko je problem u stavovima naših građana prema Hagu, toliko je problem i u samom Hagu, koji jedan manji, ali bučniji deo naše javnosti pokušava da predstavi kao "strašni sud" na kom se premerava svetska pravda i nepravda. Svi znamo da Hag nije takav sud, već jedna politička i ispolitizovana institucija u kojoj, iz ko zna kojih razloga, Srbi objektivno imaju tretman dežurnih krivaca. To se vidi i po broju optuženih, visini kazni koje su izrečene, ali i po rangu optuženih. Zato su građani u rascepu, s jedne strane znaju da se mora sarađivati sa Hagom, a sa druge svesni su i nepravde koju trpe od Haškog tribunala i međunarodne zajednice. I jedno i drugo je istina i otuda reakcija: u redu, spremni smo da sarađujemo, ali ne bismo baš da izručujemo ako ne moramo. Međunarodnu zajednicu, generalno, ne doživljavaju kao neki bespogovorni autoritet koji se može prihvatiti, već više kao silu i neminovnost prema kojoj se moramo ravnati.

Sve je postalo estrada

Da li se uopšte može govoriti o nekom autoritetu koji je na ovim prostorima, gledajući kroz istoriju, bio prihvatan ili je uvek bio slučaj, kao i danas, da se više sluša zato što se mora, a ne zato što bi to realno bilo dobro za ovaj narod i državu?

Vukadinović: Autoriteti su realnost, ali ima tu razlike. Državna sila je uvek sila, kada je tuđa, onda je to još gore, a pri tome ni sopstvena država nije laka. Ljudi su se na ovim prostorima vekovima suočavali sa tuđom silom i otuda kod Srba taj hajdučki karakter i nesklonost ka autoritetima i pokoravanju državi, čak i tada kada ta država zahteva nešto što je racionalno i pravedno. Taj hajdučki elemenat i inat u izvesnoj meri treba kultivisati i eliminisati, ali u izvesnoj meri baš to nam je pribavljalo poštovanje i prijatelja i neprijatelja kroz istoriju.

Ima li stav prema autoritetima veze sa tim hajdučkim elementom u našem mentalitetu ili se svet generalno suočava sa krizom autoriteta intelektualne elite?

Vukadinović: Svi autoriteti u Srbiji su pali, jedino se crkva dobro drži, i to zbog ličnosti patrijarha i zato što se ne meša mnogo u politiku. Osim crkve, vojska je nekad imala autoritet, ali i to je urušeno posle ovih afera i incidenata koji se vezuju za vojsku. Nekada su Udruženje književnika i Srpska akademija nauka imali mnogo viši ugled, ali je taj ugled opao. Međutim, rekao bih da je to pomalo trend koji je prisutan u svetu. Svuda su autoriteti podlokani. Nema više autoriteta tipa jednog Sartra ili Kamija, čija je reč šezdesetih godina daleko odjekivala. Pobrkani su lončići, ovo je vreme opšte kompromitacije, profanizacije, sve je postalo estrada. Pogledajte na šta liče političke emisije. To je uglavnom neko "valjanje po blatu" gde se političari gađaju psovkama i doskočicama u pokušaju da nasmeju publiku. Političari, intelektualci, književnici bore se zajedno sa pevaljkama, nekim "Mikijima" i likovima iz sveta estrade i sporta za naklonost publike. I tu onda nema ozbiljne rasprave. Ko ima vremena da sluša neku komplikovanu raspravu o nacionalnim ciljevima Srbije kada imate na drugoj strani političara, pevaljku i nekoliko lokalnih ili nacionalnih šereta koji prosipaju viceve? Građani su sada prosto nenaviknuti na ozbiljne rasprave. Sve je postalo kao brza hrana: brze misli i brza rešenja. Zato tako i prolazimo.

Za dve decenije potrošene su tri velike priče

Kako gledate na ulogu intelektualne elite danas u Srbiji?

Vukadinović: U ovoj državi je sve kompromitovano. Mnoge vrednosti su degradirane, pa između ostalog i ugled intelektualne elite. Krajem osamdesetih godina zato što nije bila dovoljno kritična prema narastajućem nacionalizmu, a kasnije i zbog drugih stvari. Dobar deo intelektualca i ljudi koji su bili na čelu ključnih institucija podlegli su tom iskušenju vlasti ili tih nacionalnih i nacionalističkih turba. Posle, kada su se razočarali, onda su se, često isti ti ljudi, nekritički okrenuli Zapadu, prihvatajući bespogovorno svaki stav svakog međunarodnog predstavnika. I jedno i drugo je dosta doprinelo kompromitaciji intelektualaca u očima običnih građana: niste nas upozoravali na opasnosti nacionalizma, nego ste učestvovali u tome, a onda ste oprali ruke i počeli da nam guslate ovu evropsku priču, bez dovoljno upozorenja i kritičke distance. A na stranu što su mnogi od njih pre dvadeset godina pričali komunističku priču o socijalističkom samoupravljanju. Tako da imate jednu generaciju naših intelektualaca koji su za dve decenije potrošili tri velike priče. Teško je očekivati da ne samo ti ljudi, nego i poziv, ima onaj ugled kakav je imao nekad.

Srbija nema jaku stranku levice

Mislite li da u Srbiji trenutno postoji partija koja zastupa autentične principe levice i koliko je uopšte takva partija potrebna srpskoj političkoj sceni?

Vukadinović: To je isto dobro pitanje. Vi imate građane, javnost, čija su uverenja još uvek u dobroj meri levičarska. Ali sama reč "levica" kod nas je dosta kompromitovana. I zbog komunističkog vremena titoizma i zbog SPS-a i Miloševića koji je naglašavao svoju levu pripadnost a vodio politiku kakvu je vodio. Istovremeno, mnogi od ideala i vrednosti autentične levice i te kako su živi i prisutni, a naročito problemi na koje je levica ukazivala. Pogotovo u vremenu tranzicije, stvaranja tajkunske klase i osiromašenja širokog sloja građana ideje levice su možda potrebnije nego u vreme kada su nastajale. To je jedan paradoks na srpskoj političkoj sceni i zato dobar deo glasova koji bi potencijalno išao nekoj levoj stranci sada odlazi najčešće radikalima ili odlazi u apstinenciju. A nekadašnji SPS se raspao i teško može u ovakvom obliku da se povrati na nekadašnju snagu. Srbiji je potrebna jedna ozbiljna leva stranka socijalističke ili socijaldemokratske orijentacije, ali nisam siguran da će tako brzo doći do toga iako imate 10-15 stranaka koje u svom imenu imaju "socijalistička", ali ih javnost kao takve ne prepoznaje.

Političari i analitičari se slažu u oceni da je u Srbiji trenutno na sceni političko ukrupnjavanje. Kolika je uloga ideologije u tom procesu?

Vukadinović: Jeste u pitanju ukrupnjavanje i mislim da je to dobro, jedino je pitanje dokle će to ukrupnjavanje ići. Već sada, ako ne računamo predstavnike nacionalnih manjina, realno je da u Skupštini bude pet ili šest političkih stranaka, odnosno koalicija. Ima onih koji misle da će to ukrupnjavanje ići sve do bipartizma, do stvaranja političkog sistema po američkom modelu. Ja ne mislim da će se to dogoditi, a pogotovo ne mislim da je to dobro za državu. To u nekim delovima sveta može da funkcioniše, ali kod nas bi to pre bio uvod u građanski rat nego u stabilizaciju ili amerikanizaciju srpske političke scene. U ovom trenutku stvar ide ka nekom tripartizmu, iako će, po mojoj proceni, u budući parlament ući četiri do šest lista. Mislim da ima prostora na levici za neku političku snagu, jer to nedostaje, ali u suštini radi se o tri bloka: radikali, Demokratska stranka i narodnjački blok oko DSS-a. To su blokovi nejednake snage, ali buduća vlada neće moći da se pravi bez bar dve od te tri političke grupacije.

Kako komentarišete potez Demokratske stranke koja je na čelo izborne liste stavila Ružicu Đinđić?

Vukadinović: Jasno mi je šta je Demokratska stranka tim potezom htela da uradi. Hteli su da zaustave "curenje" glasova ka LDP, isturanjem Ružice Đinđić kao simbola prisustva Zorana Đinđića i njegove politike. Ružica Đinđić svakako ima svoje mesto u srpskom političkom životu, a pogotovu unutar DS-a, ali sam siguran da to nije mesto u prvim političkim redovima. Naročito je neumesno spekulisati sa njom kao kandidatom za premijera. Mislim da takve kalkulacije samo škode Ružici Đinđić, a da ne pomažu ni DS-u u želji da ponovo privuče simpatizere LDP-a. (*)

Da li je širok koalicioni kapacitet neke političke partije, kakav ima Demokratska stranka Srbije, uvek prednost? Da li mislite da taj kapacitet podrazumeva mogućnost neke eventualne buduće koalicije sa radikalima?

Vukadinović: To je politika partije u centru. U toku predizborne kampanje pozicija u centru je hendikep jer se ne može izaći sa vrućim političkim parolama. To se odražava i na biračkim mestima i u biračkim kutijama jer nema tih atraktivnih i vrućih parola koje mogu animirati birače. Međutim, posle izbora ova pozicija je prednost jer omogućava dogovor i sa jednima i sa drugima. Mislim da će DSS primarno određivati sastav buduće vlade pre nego pobednik na izborima. U ovom trenutku je najsigurniji učesnik u vladi upravo DSS bez obzira na to što radikali i demokrate imaju prednost. Ali mislim da će biti jako teško napraviti buduću vladu. Sve opcije su otvorene, i manjinska i većinska i koncentraciona.

(Intervju sa Đorđem Vukadinovićem, urednikom časopisa Nova srpska politička misao za Sremske novine od 28.11.'06)

*Tekst obojen crveno izostavljen je u štampanom izdanju intervjua.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM