Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Džim Hogland

Povratak Nemačke

BERLIN – Sa pravom zaslužen šezdesetogodišnji odmor Nemačke od liderstva u međunarodnim odnosima okončava se ranije nego što bi mnogi to ovde voleli. Od drugog svetskog rata naovamo, Nemcima je udobno da sede u senci moći dok Amerikanci, Francuzi i drugi nose na plećima skup teret tvrdnji da vladaju svetom.

Ratom nametnuta skromnost više ne štiti koalicionu vladu Angele Merkel od obaveze pokazivanja liderstva u definisanju novih evropskih odnosa sa iznenada samopouzdanom Rusijom, traženju mesta za nezavisno Kosovo na Balkanu, a možda čak i uobličavanju zajedničkog odgovora sekularnih evropskih društava izazovima koje nameće militantni islam.

Ovo je prilično obeshrabrujući dnevni red za inače ideološki disonantnu koaliciju Angele Merkel . Kancelarkini demohrišćani i njihovi socijaldemokratski « partneri » poslednjih meseci su otvoreno vodili bitke oko domaćih reformi. Rezultat toga bio je veliki pad nekada visokog stepena javne podrške nemačkoj kancelarki.

Ali sa vakuumima vlasti koji se razvijaju na istočnim i zapadnim granicama zemlje i sa Sjedinjenim državama zaglibljenim u Iraku, Berlin shvata da je osuđen da bude predvodnik . Posetilac može opaziti da nemačkom prestonicom vlada nespokojstvo, ali i da vri od ideja u vezi sa približavanjem „nemačkog trenutka“ u međunarodnim odnosima .

U januaru Nemačka preuzima rotirajuće predsedavanje EU na šest meseci, a istovremeno će biti domaćin sastanka samita G8 naredne godine. Oba posla podrazumevaju izradu zajedničkih agendi, organizaciju zajedničkih akcionih planova i gašenje mogućih diplomatskih varnica prilikom sudara različitih nacionalnih interesa.

U svemu ovome Merkelova će biti prilično usamljena. Promena lidera koja je na vidiku, kao i urgentni domaći problemi u Francuskoj, čine nedelotvornim francusko-nemački „dvojac“ koji je često upravljao evropskim poslovima. Iz sličnih razloga od Britanije i Italije ne može se očekivati da budu potencijalni „partneri u liderstvu“ .

Na istoku, politička previranja u Poljskoj i Ukrajini čine zadatak dizajniranja evropske politike prema susedima još težim i hitnijim. Upravo će Nemačka «biti u sedlu» kada počnu pregovori o desetogodišnjoj strateškoj saradnji između Evropske unije i Rusije, u trenutku kada Rusija „pokazuje mišiće“ Gruziji i ostalim bivšim sovjetskim državama, a Evropa hronično oskudeva sa energijom.

Na sreću, Merkelova nastavlja da se distancira od predsednika Vladimira Putina ili pre od nezdravo bliskog odnosa koji je negovao njen prethodnik Gerhard Šreder, sada zaposlen u ruskoj naftnoj kompaniji da bi nadzirao sporazum koji je upravo on odobrio dok je bio na vlasti.

Merkelova se vrlo nervozna vratila sa prošlomesečnog trilateralnog samita sa Putinom i francuskim predsednikom Žakom Širakom, privatno izjavljujući da će ovo biti poslednji takav skup tročlane grupe sila, nastale iz protivljenja američkoj invaziji na Irak. Raspoloženju Merkelove nije pomoglo ni to što je Širak, prethodno je ne obavestivši, javno najavio da će sastanak biti održan u gradu Kompinju (Compiegne) na severoistoku Francuske – mestu nemačke predaje u prvom svetskom ratu i mestu ozloglašenog Hitelerovog pobedničkog poskakivanja iz 1940.

U svakom slučaju, Merkelova i Putin oprezno kruže jedno oko drugog dok Rusi traže novo, pravno-obavezujuće „strateško partnerstvo“ sa EU koje bi razvodnilo evropske transatlantske obaveze. Merkelova bi, umesto toga, volela da vidi uobličavanje zajedničke evro-američke energetske strategije, radi smanjivanja političke težine Rusije i drugih proizvođača nafte i gasa. Ova njena ideja još nije izazvala entuzijazam u Vašingtonu, mada bi trebalo.

Moskva takođe igra „tvrdo“ sa Berlinom zahtevajući da finalni status bivše srpske provincije Kosova bude određen kroz rešenje ispregovarano sa Srbima .

Zvanično nemačko ramišljanje ide u pravcu toga da Kosovo sledeće godine pređe sa administracije UN na proglašenu nezavisnost sa ograničenim suverenitetom . Nova država ne bi imala vojsku, dok bi njeno članstvo u UN i drugi vidovi diplomatskog priznavanja bili rešavani etapno, u periodu od deset godina.

Ove ideje, iako nedovoljne za Kosovare (kosmetske Albance, prim.prev.), a možda i za Bušovu administraciju, ipak će razljutiti Rusiju i zabrinuti srpske saveznike u Evropskoj uniji. Kremlj već upozorava Berlin da će bilo kakva nezavisnost Kosova izazvati nevolje. Postaviće presedan za separatističke frakcije u Gruziji, Moldaviji i na drugim mestima na kojima postoje "zamrznuti konflikti", a gde se zahteva samoopredeljenje, uz rusku pomoć.

Novi diplomatski aktivizam Berlina nadovezuje se na nedavno „probijanje leda“ raspoređivanjem nemačkih trupa u inostranstvu, kao i na napore Volfganga Šojbla, Merkelinog veoma sposobnog ministra unutrašnjih poslova, da se suprotstavi izazovima koje militantni islam predstavlja za evropske koncepte slobode govora i jednakosti polova.

Sada je vreme da Nemcima poželimo dobrodošlicu u njihovom povratku iz „frustracija i uživanja“ bitisanja na obodima istorije, kao i da se nadamo da će ovoga puta njihove ideje biti jače od njihove teskobe.

Germany's Comeback ” by Jim Hoagland, Washington Post October 8, 2006.

Prevod: NSPM

 

 

 
 
Copyright by NSPM