Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Politički život

   

 

Marijana Milosavljević

Bitka za Zoranovo nasleđe

Kako sada stvari stoje, priča o Đinđićevom nasleđu i naslednicima obeležiće i predstojeće izbore. To ne treba da čudi – vidno je da svaka godina za nama učvršćuje Zorana Đinđića “kao simbol nade u bolje sutra”, reći će Vladimir Vuletić, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao transfuzija ovakvom verovanju služe aktuelni političari čiji ugled svakodnevno srozava tranzicijsko blato po kojem zajedno gacamo. Armija političkih apstinenata dovoljno govori o poverenju koje uživaju.

Kako ugled pokojnog premijera vremenom samo raste, logično je da će DS-u i LDP-u posao biti donekle olakšan jer je tu Đinđićeva vizija na koju polažu pravo. S tim što ni najmanje nisu voljni da je dele.

Nedavni slučaj Nebojše Krstića, savetnika za medije predsednika Borisa Tadića, najbolje ilustruje prethodno iznesenu bojazan. On je pisao blog za B92. Početkom oktobra meseca napisao je sledeće: “Ovih dana pristalice LDP-a presreću predsednika Tadića i prekidaju skupove uzvikujući parolu ‘izdali ste Zorana'. LDP-ovci se nisu izjasnili (još uvek) kako planiraju da se obračunaju sa izdajnicima... Ko je izdao Zorana? Možda bismo mogli da popričamo na tu temu”...

Nebojša Krstić kaže da nije očekivao da će se provesti kao bos po trnju, da će se na njega srušiti lavina besnih i razgoropađenih ljudi nimalo spremnih da saslušaju drugačije mislećeg.

Saopšteno mu je da je prostak, neosetljiv, neotesan i još “najobičniji folirant: bio si folirant u muzici (pojma nemaš sa muzikom), folirant si u marketinškom svetu. Jedino ti priznajem da si lekar, ali postoji opasnost da si i to zaboravio”... Pljuštali su komplimenti da je beskičmenjak, isfrustriran, iskompleksiran, i totalno ljigav bolesnik. Visokomoralni građanski čistunci nisu se libili od petljanja u privatni život: “Ja nemam kao porodičan čovek švalerku koju šetam dorćolskim kafićima”... Lepši, čistiji, pametniji predstavnici Druge Srbije najveći dokaz za izdaju Demokratske stranke vide u Tadićevoj kohabitaciji sa premijerom Koštunicom: “Nebojša, da li pored funkcije savetnika najboljeg druga Koštuničinog obavljate i posao drvenog advokata najboljeg druga Koštuničinog.” “Baš je lepo što gospodin Nebojša Krstić (imenjak pokojnog predsednika Obraza) brani mister Tadića, to mu je posao, za to je plaćen”...

Ova agresivna družina razapela je Krstića na stub srama zato što je zajedno sa Srđanom Šaperom radio kampanju DSS-u i Vojislavu Koštunici “Zna Srbija”: “I šta mislite, da li je on možda politički odgovoran za ubistvo premijera”... Nebojša Krstić odgovorio je tako da se i inače zategnuta atmosfera opasno približila eksploziji: “Ne znam da li je on politički odgovoran ali znam da je sam Đinđić pred atentat u kome je stradao naredio da se Jovanoviću i Bebi Popoviću zabrani ulazak u zgradu vlade”...

Evo jedne od mnogobrojnih reakcija koja možda najbolje odslikava sve druge reakcije: “Znači, Čeda je pucao u Zorana a Beba stvorio atmosferu?! To pokušavate da kažete? Znači, Koštunica je nevin... Sada ti javno kažem da ću glasati uvek za suprotnu stranu DS-a, pa ako treba i za radikale. Ostala sam bez teksta Krstiću, pa ti i vi uopšte niste normalni”...

Nešto kasnije Krstić je na blogu ustvrdio da stižu anonimne pretnje, “lako ćemo se složiti da je Đinđić bio personifikacija moderne Srbije, no to nećemo ako mi kažete da su to i smučari iz francuskih Alpa i onaj proslavljeni borac za demokratiju s viškom ulja u kosi... Taj me je upravo zvao na telefon i pretio da mu ne pominjem ovde ime. Pošto smo ljubazno razmenili par rafala psovki, razgovor se okončao”.

Nešto kasnije pojavio se tekst u kojem se tvrdi da je snimak pomenute konverzacije prosleđen Jukomu te da će Krstić dobiti priliku da popriča sa pravosudnim organima. Sutradan (8. oktobar) Krstić se oprostio sa posetiocima svog bloga: “Gnušam se nasilja i nasilnika... Optužba za izdajstvo je nasilje. Kad vas blate ljudi potpisani pseudonimom to je nasilje. Kad vam prete u slušalicu nasilje je. Kad neko demolira prostoriju LDP-a u Novom Sadu, to je odvratno nasilje. Mnogo je nasilja oko nas. Valjda ćemo jednom dočekati i taj dan da barabe i siledžije budu iza brave. Do tada pozdrav svima koje sam upoznao, neću više uzimati učešće na blogu B92.”

Komentari su stizali i posle Krstićevog zvaničnog povlačenja. Stvar su u svoje ruke uzeli LDP-ovci jer je “jedna od najvažnijih obaveza LDP-a utvrđivanje istine o ubistvu Zorana Đinđića”. Zbog toga su istakli da Krstićeve optužbe imaju istu težinu kao i optužbe generalnog sekretara vlade Dejana Mihajlova. Zato bi odnos suda prema istupu Krstića trebalo da bude isti kao i u slučaju Mihajlova.

Bilo je to valjda zeleno svetlo da se aktiviraju advokati Jukoma predvođeni Biljanom Kovačević – Vučo i zatraže od predsednika Srbije Borisa Tadića da se izjasni o tekstovima svog savetnika na blogu B92 o bivšem šefu vladinog Biroa za komunikacije Vladimiru Popoviću Bebi. U međuvremenu advokati su poslali tužbu Četvrtom opštinskom sudu protiv Krstića zbog njegovih tekstova kao i pretnji koje je navodno uputio Popoviću u ranije opisanom telefonskom razgovoru. Biljana Kovačević – Vučo ne krije zabrinutost za svog klijenta koji tužbama zastrašuje građane koji vole da ga pomenu. Tvrdi da ovoga puta hajka ima institucionalnu dimenziju jer se na njenog klijenta ne obrušava bilo ko nego savetnik predsednika republike. Boris Tadić ljubazno je otpisao Biljani Kovačević – Vučo objasnivši joj da je saradnike pažljivo odabrao i lično imenovao te da stoji iza svega što su njegovi saradnici uradili obavljajući svoj posao.

Zašto je ovaj primer interesantan, osim što su glavni likovi nekadašnji šef Biroa za komunikacije u vladi Zorana Đinđića i sadašnji savetnik za medije Borisa Tadića? Zbog sudara dve koncepcije odnosno dve velike priče koje su na neki način podelile Srbiju. Junak samoproglašene Druge Srbije nesumnjivo je Beba Popović kao i LDP predvođen Čedomirom Jovanovićem, kojih se odrekla Demokratska, u stvari Đinđićeva stranka i njegova porodica ali se oni nikako ne odriču Đinđića. Posle smrti premijer je stekao neverovatan broj prijatelja iako za života nije važio za naročito društvenog čoveka. Ime ubijenog premijera još uvek je najčešće pominjano na srpskoj političkoj sceni, što samo potvrđuje priču o borbi za nasleđe koja će tek početi.

Analize javnog mnjenja pokazuju da LDP zaista oduzima Demokratskoj stranci jedan deo birača, ali je pitanje šta bi DS u vezi s tim mogao i trebao da uradi. Naime, pristalice Čede Jovanovića se od početka a sada sve više i više legitimišu kao ogorčeni, frustrirani i politički isključivi ljudi koji smisao svog političkog postojanja zasnivaju na potpunom negiranju Vojislava Koštunice. “Čedisti” čak nastupaju kao antiinstitucionalna stranka koja svojim ultimativnim zahtevima za sprovođenje “šestog oktobra”, zatim lustracije onako kako je oni vide i tome slično, preti da poremeti ionako nežni društveni konsenzus u Srbiji. Pred izbore, to joj može privući jedan deo najnezadovoljnijih birača, ali ako uđe u parlament, kao što se predviđa (naročito ako napravi koaliciju sa LSV Nenada Čanka), moraće ipak da prihvati neka pravile igre pa će mladi i gnevni Čeda ipak morati da žrtvuje nešto od svoje oštrine pošto će u toj Skupštini morati da sedi sa bar 150 ljudi za koje sada tvrdi da su Đinđićeve ubice.

Sve je to sasvim različito od situacije u kojoj se nalazi Demokratska stranka, koja je de fakto u poziciji stranke na vlasti, a politički planovi su vezani za saradnju sa strankom Vojislava Koštunice. To znači da čak i ako bi uspeo pokušaj da se eventualno privuku/vrate birači koji se sada priklanjaju LDP-u, to bi bilo plaćeno uništenjem strateškog saveza sa DSS-om, a da se ne govori kako bi, sa druge strane, ono što bi na toj strani DS dobio, isto toliko i još više bi izgubio na drugoj strani, jer bi bilo mnogo nezadovoljnika koji bi prešli u susedni tabor, kod Vojislava Koštunice. Među simpatizerima DSS-a, prema analizama, veoma je veliki broj onih koji DS doživljavaju kao drugu omiljenu partiju. Ako bi pošli u rat za Čedine birače, to bi se promenilo.

Tokom proteklih izbora stranke su naginjale mekšoj priči i sve su se gurale u centar. Sada je drugačije, politička scena se radikalizuje. “Zahvaljujući medijima (koji su uglavnom provladine i LDP-ovske orijentacije) stvorio se pogrešan utisak da je stvarna alternativa vladajućim strankama LDP a da to nije DS. Zato LDP kritikuje sve što predloži, uradi ili ne uradi DS. Odmah su protiv, kao i radikali. Najbitnije je da DS počne da učvršćuje svoju medijsku poziciju. Skoro su jednako u medijima zastupljeni Tadić i Jovanović, baš kao da prvi nema veću težinu. Birači mogu da steknu utisak da su ravnopravni takmaci i da imaju podjednako pravo na nasleđe Zorana Đinđića”, ističe Vladimir Vuletić.

Naš sagovornik tvrdi da LDP ne nudi ama baš ništa kvalitativno novo. Po njemu, to dokazuje politički program stranke koji se gotovo ne razlikuje od programa DS-a ili DSS-a. Razlikuju se jedino po tome što potenciraju brzinu promena: “Mi nemamo nijednu novu političku opciju. LDP se bori za deo već postojećeg, inače sve manjeg i manjeg kolača. Kada bi LDP uspeo da se nametne kao stvarna alternativa DS-u, ništa novo se ne bi dogodilo na političkoj sceni. Značajni deo javnosti to oseća.”

U svakom slučaju, dobro je postojanje širokog spektra najrazličitijih pogleda na političkoj sceni. Kod nas to znači da bi oni kojima se žuri mogli da poguraju one kojima se baš nigde ne ide. Međutim, iako LDP sebe smatra nastavljačem Đinđićeve ideje u svakom smislu, džoker je ipak u rukama demokrata. Na našoj političkoj sceni jedino Ružici Đinđić raste popularnost i skoro je jedina neuprljana na toj istoj političkoj sceni.

Antrfile

Nebojša Krstić, savetnik Borisa Tadića

Gnušam se nasilja

Nikome nije zabranjeno da poštuje ili prihvata njegova načela i ideje, ali niko nema pravo ni da sebe predstavlja za licenciranog tumača tih ideja

Blogovanje je drugo ime za razgovor. Komentatori blogova na B92 sebe vide kao “demokratsku elitu”. Zašto se, ipak, nije otvorio prostor za demokratski društveni dijalog i ozbiljnu raspravu?

- U stvari, to je neka vrsta dnevnika. I u pravu ste što ste “demokratsku elitu” stavili pod navodnike. “Demokratska” je samo u društvu istomišljenika a “elita” je na bazi samoproglašenja. Međutim, nisu tu samo oni koji se lažno predstavljaju, ima tu i ljudi iz dijaspore koji ovlaš prate društvenu scenu, ima i onih koji su s pravom besni zbog izneverenih očekivanja, i blog je način da izraze svoje nezadovoljstvo i da označe one za koje misle da su ih prevarili. S njima sam želeo da razgovaram i da ukrstimo mišljenja i argumente. Međutim, nadjačali su oni koji samo obavljaju svoj “posao”.

Internet blog se širom sveta nametnuo kao jedan od najdemokratičnijih medija. Kako objašnjavate činjenicu da kod nas na tom mestu preovlađuju istomišljenici, koji osuđuju svakog koji nije spreman da se s njima složi?

- Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Zašto su naši navijači zaboravili na sportsku i vitešku stranu igre i misle da je stadion projektovan za izražavanje mržnje i besa? Zašto se kod nas vodi rasprava da li posle novog ustava treba imati izbore? Zašto na kraju 2006. godine na zidu kuće u Kuli piše “rasizam = patriotizam”? Zašto u 21. veku, u najbogatijem regionu Srbije dvoje ljudi umre od gladi? Zašto 30 posto glasača u Srbiji još uvek daje svoj glas onima koji zemlju ponovo žele da gurnu u izolaciju i nesreću? Budimo realni i priznajmo da je u poređenju sa navedenim to što vi pitate sitnica na koju ne vredi obraćati pažnju.

Isprovocirani aktuelnim političkim događajima (u proizvodnji LDP-a), postavili ste pitanje: ko je izdao Zorana? Rezultat – kao da ste dirnuli u osinjak. Šta je komentatore vašeg bloga najviše naljutilo, čak razbesnelo?

- Kada bi me neko pitao da ukratko kažem šta je najvažnija politička zaostavština Zorana Đinđića, bez razmišljanja bih odgovorio da je to trasiranje evropskog puta Srbije. Interes je građana Srbije da što veći broj političkih činilaca društva prihvati ovaj cilj i na njemu radi. Na ovu ideju niko nema tapiju i niko nije ovlašćeni tumač Zoranove političke misli. A svako ko prihvata ovu ideju ima obavezu da radi na njenom ostvarenju. Ako želi po Zoranovom receptu, onda brzo, efikasno i pragmatično, jer tako bi on. Ne razumem zašto su se ljutili oni koji su umesto “Srbiji se žuri” odjednom promenili stav u “Srbiji se koči”.

Ponovo se pred izbore aktuelizuje novo-staro pitanje: ko je pravi nosilac političkog nasleđa Zorana Đinđića. Postoji li odgovarajući odgovor na to pitanje?

- Zoran Đinđić je tragično izgubio život u momentu kada je bio srpski premijer i predsednik Demokratske stranke. Nosilac njegovog nasleđa kada je u pitanju vizija zemlje jesu svi građani Srbije. Kada je u pitanju njegova politička filozofija, nju svakako baštini Demokratska stranka. Nikome nije zabranjeno da poštuje ili prihvata njegova načela i ideje, ali niko nema prava ni da sebe predstavlja za licenciranog tumača tih ideja. Iskreno se nadam da će osnovna pristojnost i mera poštovanja preovladati i da izbori neće biti razlog zloupotreba.

Zašto ste odustali, zbog čega ste prestali da blogujete, mnogi su u tome videli predaju?

- Prestao sam kada sam jednog jutra pročitao u novinama da je neko demolirao prostorije LDP-a u Novom Sadu. Na blogu su se neki svojski trudili da “demoliraju” mene, telefon mi se usijao od poziva začinjenih psovkama i pretnjama. Gnušam se nasilja i nasilnika, pa sam sve to prekinuo jer nije imalo nikakvog smisla.

Blog B92

Mračna ulica

Posle Sergeja Trifunovića, druženja preko Interneta na poznatom sajtu prekinuo je i Nebojša Krstić, a zatim i Goran Svilanović

Sergeja Trifunovića više nema na blogu sajta B92. Razlog je, kako su objasnili u uredništvu sajta, uvreda upućena jednoj koleginici “blogerki”, i nema ama baš nikakve veze sa njegovim pisanjem o Miloradu Ulemeku Legiji i Čedomiru Jovanoviću. Sergej je među komentarima bloga Nebojše Krstića, savetnika predsednika republike, između ostalog pisao kako ga je još 1998. godine Legija pripremao za ulogu opasnog momka-legionara, a da su u to vreme u celoj Srbiji za Legiju znali samo on i Čedomir Jovanović, danas predsednik Liberalno-demokratske partije. Pomenuo je i njihova narkotična druženja, “o kojima bi Jovanović mogao mnogo više da ispriča”.

“Na LSD-u, heroinu, ili kokainu, tu bi verovatno bilo zanimljivih, istorijski i politički zanimljivih svjedodžbi koje bi se dale iščačkati iz memorije, te koje ove supstance nisu sigurno mogle izbrisati”, pisao je Trifunović.

Direktor sajta Dejan Restak potvrdio je za NIN da je Sergej sam izbrisao svoj blog, nakon što je u nekoliko navrata u svojim tekstovima ispoljio govor mržnje. Po direktoru sajta, Sergej je najpre obećao da to više neće činiti, a nakon što jeste, moderatoru je odobreno da ga privremeno “banuje” (zabrani). Posle ovoga, Sergej je odlučio da se povuče. Sam Sergej, međutim, o svemu i dalje ćuti.

Kao jedan od autora bloga se pojavljuje i “Queeria”, organizacija koja se bori za prava homoseksualaca. Bili su za bojkot referenduma, i sada se osećaju poraženom stranom. A krivac im je patrijarh. Blog pod naslovom “Zašto treba pljuvati po naciji” ilustrovali su slikom ženskog tela (reč je o Kajli Minog) na koje je fotomontažom “nakačen” lik patrijarha Pavla.

U tekstu autor piše o “svojoj nacionalnoj svesti koja još nije ustala sa noše, ali oseća da i to malo govno nacionalnog ponosa koji ponekad oseti neverovatno smrdi”.

“...Onda vidim domaćeg superstara – patrijarha Pavla. Izvukli jadnog čoveka na glasanje, ko zna kakvo mu je zdravstveno stanje ovih dana, bio je to težak fizički napor za njega. Koliko pratim, vidim da političari, ratni zločinci i bogougodne nacionalne službenice uglavnom idu Paji na noge. Hm, sada je On izašao van. Naciji na noge!”, stoji između ostalog u tekstu.

Dejan Restak je objasnio da se radi o karikaturi, što je sasvim legitimni vid kritike, a što se samog teksta tiče, to je stvar autora.

“Gospodin Gojko Stojčević jednako je izložen kritici kao i svi mi. Karikatura, ili fotomontaža u nedostatku crtačkih sposobnosti, često može biti i uvredljiva.”

Sergeja Trifunovića branio je na svom blogu i Goran Svilanović, zbog čega ga je iskritikovao sam direktor sajta na svojoj stranici. Iako mu je Restak poručio da ne brine za svoje mesto na blogu, jer kod njega ima još dosta kredita, ako ništa onda bar zato što je od “devedesetih do sada bio na pravoj strani”, poslednja Svilanovićeva poruka je: “Direktor Bloga B92, blogom je obavestio i mene i sve čitaoce da ima problem sa mnom. Smatram da je minimum pristojnosti s moje strane da se zahvalim B92 na prilici koju sam imao da pišem za blog i da se povučem.”

Da je blog na sajtu B92 u stvari jedna “mračna ulica gde jednog napadne stotinak maskiranih, koji ga šutiraju ispod pojasa”, nedavno je izjavio upravo Nebojša Krstić, još jedna “žrtva” bloga. Njegovo ime se više ne nalazi na popisu autora (navodno, mogući je razlog njegov napad na Vladimira Popovića Bebu), a do Krstićevih tekstova možete doći ukoliko u web adresu precizno ukucate broj njegovog bloga, ako ga znate.

Blog je zamišljen kao neka vrsta dnevnika na Internetu, u kojem bi manje ili više poznate ličnosti mogle da iznesu svoje stavove i razmišljanja elektronskoj javnosti. Kao takav, blog isključuje cenzuru. Međutim, na njemu izgleda da ima mesta samo za one koji su “na pravoj strani”. “Ostali” su neutralni, ili se povlače.

 

 

 
 
Copyright by NSPM