Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Vilijam Montgomeri

Iračko jutro u Americi

Tema uspešne kampanje Ronalda Regana na predsedničkim izborima 1980. bila je "Jutro je u Americi". Prikazivala je jedan svetao novi, sunčan dan, ispunjen običnim Amerikancima, nasmejanim i punim optimizma. U to vreme tema je bila dobro pogođena, pošto je pod predsedništvom Džimija Kartera prvi put u istoriji većina Amerikanaca bila pesimistična u pogledu budućnosti. Pa, ponovo je jutro u Americi. Ali, ovog puta je buđenje daleko od toga da bude veselo. Rastuća većina sada shvata dubinu problema u Iraku i njegove implikacije za budućnost.

Za malo više od jedne nedelje od danas, Amerikanci će izići da glasaju na takozvanim međuizborima. Glasaće za sva mesta u Predstavničkom domu, trećinu mesta u Senatu i 36 od 50 guvernera u pojedinim državama. Obično je većina ovih nadmetanja usredsređena na lokalna pitanja. Ne i ovog puta. Irak dominira raspravama, medijima i opštom atmosferom. Ankete su pokazale da je to pitanje broj jedan u očima birača.

Izgleda sve više i više verovatno da će demokrate zabeležiti značajne uspehe, verovatno do mere da preuzmu kontrolu Predstavničkog doma, a moguće čak i Senata. Taj demokratski "talas" izgleda konstantno dobija u intenzitetu, pošto se pored iračkih i druga pitanja mešaju u "savršenu oluju" nezadovoljstva republikancima. Ako rezultati izbora budu prema sadašnjim očekivanjima, sledeće dve godine biće daleko teže za Bušovu administraciju.

Bez obzira na to kakav bude ishod izbora, predsednik Buš će sledeće dve godine potrošiti u naporu da spase svoju reputaciju. On će otići u istoriju kao predsednik odgovoran za jedan od najznačajnijih i najkatastrofalnijih neuspeha zemlje. Ne samo zbog samog iračkog rata, već i zbog bezbrojnih drugih izazova (širenje nuklearnog naoružanja u Iranu i Severnoj Koreji, globalno otopljavanje, bliskoistočni mirovni proces, problemi s nestašicom energije, oštro skretanje Rusije s demokratskog puta) na koje zbog fokusiranja na Irak nije bilo adekvatnog reagovanja.

Demokrate su, delom i zbog produženog pogoršavanja situacije u Iraku, uspeli da od ovih izbora velikim delom načine nekakav referendum o predsedniku Bušu. Ironija je, ali oni to mogu daleko delotvornije da urade sada, dok on još ima dve godine mandata, nego što će to moći na sledećim predsedničkim izborima. Sasvim je izvesno da će republikanski kandidat, ako želi bilo kakvu šansu da pobedi 2008, morati odlučno da raskine sa sadašnjim predsednikom ili da rizikuje da bude povezan s neuspesima sadašnje administracije.

Razlog zbog kojeg su predstojeći izbori fokusirani na Irak je u tome što su problemi nastavili da se pogoršavaju. Naširoko razglašena kampanja za jačanje bezbednosti Bagdada uočljivo je propala pošto je nasilje u tom gradu postalo i rutinsko i strašno. Oktobar još nije prošao, a broj američkih žrtava na nivou jednog meseca veći je nego bilo kada u poslednje dve godine. Iračka vlada deluje kao da je u nekoj vrsti limba, a religiozno nasilje se povećava.

Ono što sada imamo umesto političkih programa jesu nade. Mi se nadamo da će iračka vlada nekako odjednom početi da sarađuje u kolektivnom naporu. Mi se nadamo da će iračke snage bezbednosti početi da se "uspravljaju" i bore protiv pobunjenika i religioznog nasilja. Mi se nadamo da će irački susedi početi da igraju konstruktivne uloge. Ali, realnost je da nijedna od naših sadašnjih akcija ne izgleda efikasna u ostvarivanju bilo koje od ovih nada.

Mi smo uhvaćeni u zamku u kojoj zadržavanje naših snaga na terenu sigurno znači da ćemo nastaviti da trpimo gubitke; nastaviti ogroman odliv naših resursa i pogoršavanje našeg rastućeg budžetskog deficita; i nastaviti da pružamo podsticaje islamsko/arapskim ekstremistima. Ali, povlačenje naših snaga moglo bi lako da znači potpuni građanski rat; zvanična pribežišta za terorizam kakva su postojala u Avganistanu tokom talibanske ere; a moguće čak i regionalni rat, pošto i Turska, Sirija i Iran pokušavaju da ojačaju svoje pozicije i/ili zaštite svoje vitalne interese.

Zdrava pamet nalaže da prvi korak na dugačkom putu za oporavak nekog ovisnika od alkohola ili droge jeste da taj pojedinac konačno shvati i potpuno prihvati dubinu problema s kojim se suočava. Ako je to tačno, onda ima nekih pozitivnih vesti za Ameriku, pošto se ona sada konačno suočava licem u lice s dubinom iračkog problema. Jedna dvopartijska "Iračka studijska grupa", koju predvode bivši državni sekretar Bejker i bivši kongresmen Li Hemilton, razmatra široki opseg opcija za promene kursa i očekuje se da će ona svoje preporuke saopštiti posle izbora. Ričard Holbruk je upravo napisao uvodnik za Vašington post u kome sugeriše predsedniku korake za koje veruje da ih treba preduzeti. Njujork tajms objavio je jedan energični uvodnik u kome se zagovaraju promene kursa. Brojni političari, i demokrate i republikanci, takođe su ponudili svoja gledišta. Mnogi koji to čine otvoreno priznaju da smo u najboljem slučaju suočeni s izborom najmanje loše alternative. Drugi su skeptici prema mogućnostima da bilo šta može izbeći katastrofu.

Zbog sve jačih bubnjeva sa svih strana, predsednik je pod velikim pritiskom da prizna da su u našem pristupu neophodne promene. On je čak odustao od svoje omiljene fraze "ostajanje na kursu". U jednom orvelijanskom trenutku predstavnik za štampu Bele kuće čak je pokušao da negira da je ta fraza ikada bila zaista važna.

Ali, stvarna promena neće biti laka, delom i zbog ličnosti predsednika, koji se u suočavanju s kritikama saginje i izbegava oluju. To takođe zahteva dosta razmišljanja o tajmingu i kako ograničiti štetu njegovoj reputaciji i Repubikanskoj stranci. Kratkoročni problem su predstojeći međuizbori. Ali dugoročni problem je sposobnost da se delotvorno vlada tokom naredne dve godine i sačuva bolje mesto u istoriji. Verovatno je da će predsednik u predstojećim izborima igrati na svoj oprobani i verni prilaz u kome će govoriti o ratu protiv terora i potrebi da se "podrže naše trupe". Kad bude video rezultate izbora, odlučiće koliko radikalno će morati da se promeni njegova politika o Iraku.

Jedna očigledna mogućnost je da prihvati ostavku sekretara za odbranu Ramsfelda. Jedini problem s tim korakom, međutim, jeste što je sada Ramsfeld glavni gromobran za sve direktne kritike promašene iračke politike. Ako on ode, ta čast će se usmeriti prema potpredsedniku Čejniju i samom predsedniku.

Najverovatniji koraci uključuju: a) Davanje određenog vremena iračkoj vladi da ostvari zadatke ili se suoči sa smanjivanjem fondova i podrške; b) Postavljanje krajnjeg roka za početak znatnog povlačenja trupa; c) Preuređivanje prisustva američkih trupa kako bi se one izvele iz direktnih kontakata s Iračanima, osim u oblastima koje kontrolišu Kurdi; d) Razmatranje podrške daleko većoj autonomiji za Kurde, šiite i sunite u tri regiona.

Realnost je, međutim, da ništa od pomenutog u suštini neće mnogo značiti. To je zato što su različite frakcije u Iraku već zanemarile američko prisustvo i sada su angažovane u borbama za svoje mesto i svoje programe u postameričkom Iraku.

Kurdi će se usredsrediti na učvršćivanje svoje autonomne oblasti na severu i raditi na tome da obezbede da Kirkuk bude smatran njenim delom. Šiiti će tražiti da kontrolišu koliko god više mogu od ostatka Iraka, s internim borbama među njima za prvenstvo i moć. Suniti će se boriti za opstanak protiv brojnijih i snažnijih šiita i koristiće svu snagu koju mogu da bi izdvojili sopstvene teritorije i osigurali da znatan deo prihada od nafte završi u njihovim rukama.

Ekstremisti i među šiitima i među sunitima radiće iz sve snage na tome - baš kao što su to radili u Bosni - da podele među njima učine toliko velikim da nikakvo pomirenje ne bude moguće. Užasni akti nasilja koje sada gledamo su potpuna reminiscencija zverstava počinjenih u Bosni. Jutro je u Americi a izgledi su veoma tmurni.

 

 

 
 
Copyright by NSPM