Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

NEKA POSLEDNJI BIRAČ UGASI SVETLO

Najčešći komentari koji se čuju posle ustavnog referenduma predstavljaju zapravo poruke strankama da izvuku prave pouke iz nedopustivo male izlaznosti građana na ovo izuzetno važno referendumsko izjašnjavanje. Ovaj poziv strankama nije ništa novo u našem političkom životu. Stranke ga dobijaju posle svakih izbora, ali ostaju apsolutno gluve pred pokušajima da im se ukaže na potrebu preispitivanja načina delovanja i osmišljavanja politike. Ovaj poziv sada ima još manje mogućnosti da uspe jer su vodeće referendumske stranke ovim ustavom konačno dobile ono što im je bilo najvažnije - ustavnu garanciju imperativnog mandata. Sada će najzad moći da bez ikakvih uslovljavanja i teškoća u potpunosti kontrolišu i nesmetano oblikuju naš parlamentarni i politički život.

                 Usvajanje imperativnog mandata jeste još jedan u nizu dokaza o ostvarivanju apsolutne partijske dominacije u našem političkom životu, čime se otvara širok i slobodan prostor za stvaranje partitokratske države. Imperativnim mandatom ugrožava se i poništava pravo građana da ostvaruju narodnu suverenost preko svojih, na slobodnim izborima izabranih, predstavnika. Ali, narodna suverenost odavno nije u centru pažnje naših stranaka. Za njih je od presudne važnosti kako se ostvaruje njihova isključiva suverenost u osvajanju i održavanju na vlasti. Stranke ne mogu ostvarivati lojalnost svojih poslanika tako što će ih vezivati imperativnim mandatom, već je to pitanje dostignutog nivoa političke kulture i zrelosti.

                Vladimir Goati u knjizi Partijske borbe u Srbiji u postoktobarskom razdoblju navodi veoma indikativne primere uspostavljanja i održavanja partijske discipline u razvijenoj engleskoj demokratiji. Čak je i u Velikoj Britaniji, u kojoj poslovično postoji snažna lojalnost poslanika partiji, od 1950. do 1986. godine pet poslanika promenilo „partijski dres“. To je neuporedivo češći slučaj u fragilnom partijskom sistemu Italije gde je od 1996. do 1999. godine čak 100 poslanika promenilo partije, neki i više puta. Problem poslaničke discipline manje je zaoštren u zemljama u kojima su partije visoko institucionalizovane i gde je lojalnost poslanika duboko ukorenjena. U takvim zemljama poslanik retko napušta partiju, a gotovo nikada ne pristupa drugoj. Tu nije reč samo o političkoj doslednosti poslanika, nego i odbojnom stavu druge partije koja nerado prima „strance“. Otpadnik u novoj partiji, po pravilu, ne dobija priliku da nastavi političku karijeru, a ako se to i dogodi, prethodno mora da izdrži dug i naporan „iskušenički staž“ i dokaže odanost obavljanjem „teških poslova“.

                  Ako i samo ovlaš uporedimo našu političku praksu i ponašanje naših poslanika i stranaka, možemo jasno videti da mi i nemamo čvrsto ukorenjene i institucionalizovane stranke. One to teško mogu postati jer nisu spremne da se menjaju i prate demokratski razvoj društva, te ostaju ušančene u odbrani svojih, teškom mukom osvojenih, pozicija u raznim nivoima vlasti. Iluzorno je očekivati da će se naše vodeće referendumske stranke potruditi da temeljno analiziraju pouke male izlaznosti na referendum. One to neće učiniti, kao što ni do sada nisu, jer su im njihovi stranački interesi uvek važniji u vođenju politike. Može se reći da se naše vodeće stranke već uveliko mire sa činjenicom da će na predstojeće parlamentarne izbore izaći nešto više od 50 odsto upisanih birača. Ta poražavajuća činjenica slabe izlaznosti i velike pasivnosti građana njih samo deklarativno i manifestno zabrinjava. Njihova glavna briga je upravljena na potpuno drugu stranu. Stranačkim oligarhijama je pre svega važno da kontrolišu i usmeravaju svoj deo biračkog tela (bez obzira na to koliko je građana izašlo na izbore) kao neku vrstu političkog uloga ili talona u podeli postizbornog plena.

                 Tek što su objavljeni prvi nezvanični rezultati ustavnog referenduma, naše vodeće stranke nastavile su svoje stranačke ratove, ne pokazujući pri tome ni najmanje volje da ozbiljno razmotre zašto je u tolikoj meri narasla izborna apstinencija i opšta politička pasivizacija u našem društvu. Analiza ovih nepovoljnih tokova u našem političkom životu značila bi i temeljno preispitivanje samih stranaka. Tu neophodnu i beskompromisnu analizu ne mogu da obave stranačke oligarhije i njihove medijske agencije jer najveću odgovornost za široko rasprostranjenu apstinenciju upravo i snose vodeće političke stranke i njihovo shvatanje i način vođenja politike. One su danas postavljene, a tako i funkcionišu, kao firme i politička akcionarska društva za podelu i čuvanje političkog plena, i jednostavno nisu sposobne da učine toliko potreban politički zaokret prema demokratskim inicijativama koje dolaze iz samog društva. Stranke su zatvoreni i sebi dovoljni oligarhijski koncentrični krugovi u kojima preovlađuju poslušnost, odanost, mentalitet dvorske svite, ogoljeni pragmatizam i bezidejnost, ali je zato dominantna želja da se po svaku cenu zadrži deo vlasti, pa makar na izbore izašlo i 20 odsto biračkog tela. Tako će konačno biti ostvareno predviđanje da demokratija može da funkcioniše i bez naroda i građana. Jedino će na političkom poprištu ostati samozadovoljne i u svoje interese i poslove zatvorene stranke. To je i logična posledica autoritarnog ustrojstva i nedemokratskog delovanja naših stranaka koje sve više postaju najveća brana i prepreka za snažniji i odlučniji demokratski razvoj našeg društva.

                Stranačke oligarhije kao da su zaboravile zašto su stranke osnovane i šta je pravi razlog njihovog postojanja i delovanja. Iz njih je iščileo onaj programski i prosvetiteljski smisao postojanja, da se zalažu za određene demokratske ideje i političke ideale i tako razvijaju i obogaćuju našu demokratsku kulturu i daju presudni impuls za razvitak demokratije. Desilo se upravo suprotno. Zbog isključive okrenutosti vlasti, njenom osvajanju i održanju, stranke sve više razaraju osnovne pretpostavke za stvaranje demokratske političke kulture kao uslova za uspostavljanje stabilne i funkcionalne demokratije. U velikoj meri naše stranke su jedan od glavnih uzroka za potpuno obesmišljavanje i derogiranje politike kao plemenite ljudske delatnosti u kojoj treba da se ostvaruju ciljevi opšteg i javnog dobra i ispoljavaju osnovne moralne i ljudske vrline. Zato ne treba da nas čudi što je izlaznost na izuzetno važan ustavni referendum bila jedva iznad 50 odsto. To je i najbolja i najrečitija kritika našeg aktuelnog stranačkog ustrojstva i njihovog shvatanja politike u kome nema mesta za realne interese građana i samog društva.

               Blizina parlamentarnih izbora i potreba da se stranke što snažnije uključe u izbornu kampanju neće ostaviti prostora za stranačke analize o sve manjoj izlaznosti građana na izbore. Međutim, tu su marketinške agencije koje će strankama osmisliti nove i efektne izborne slogane i nastaviti da grade veliku iluziju i održavaju privid politike u našem društvu. Stranke će ostati zarobljene u svojoj samodovoljnosti, izolovanosti, nesposobne da se suoče sa realnim problemima i odnosima u društvu. Ali, zato je tu imperativni mandat kao univerzalni lek za sve stranačke probleme. Važno je samo da stranački mandati i dalje budu sigurni i u posedu odanih predstavnika partijskih oligarhija i da stranke mogu da nastave svoju pogubnu igru imitacije političkog života. Posle ovih parlamentarnih izbora stići će poziv strankama da analiziraju sve manju izlaznost i sve veću pasivnost građana. Ali, biće tada prečih i važnijih poslova. Podela političkog plena biće u centru pažnje naših stranačkih oligarhija, a analiza apstinencije biće ostavljena zaludnim političkim analitičarima, komentatorima i upornim istraživačima javnog mnjenja.

                  Tako se zatvara krug našeg političkog života, a stranke ostaju i dalje da deluju kao zabravljene oligarhijske grupe, u kojima nema ni traga političkim inovacijama i uvidima koji bi upućivali na nužnost radikalne demokratizacije samih stranaka. Možda bi najprikladniji i najrečitiji marketinški slogan za predstojeće izbore mogao da bude „Neka poslednji birač ugasi svetlo“. Kome će tada svanuti, ostaje da se vidi!

9. novembar 2006. godine

                                                                      

 

 

 
 
Copyright by NSPM