Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marko Kalić

“Treći put” na ispitu života (i smrti)

(Komentar povodom teksta Djorda Vukadinovica Denacifikacija, zmije i gušteri”)

Kao i obicno, Djordje Vukadinovic je tacno uocio i analizirao neke pojave u nasoj javnosti, ovog puta nevericu i strah jednog dela medija i politickih aktera da nas “preterano” isticanje cinjenice da je Kosmet deo Srbije i da tako treba da ostane moze odvesti na rdjav kolosek. Jer, ovi koji se tome suprotstavljaju su suvise “jaki” i s njima se ne valja sukobljavati, pa cak ni polemisati. Srecom, jos uvek je to marginalan deo javnosti, buduci da se najveci deo politickih stranaka, bar za sada, objedinio oko ideje da se istraje na putu suprotstavljanja nezavisnosti Kosmeta (od Srbije), cini mi se da je i najveci deo gradjana takvog opredeljenja. I dok bude ovog jedinstva, mozemo se nadati da nesto u tom pogledu mozemo postici, visok stepen unutrasnje saglasnosti oko ovako vaznog pitanja je svakako jak adut u pregovorima, ma koliko ga borci za “demokratiju” lazno predstavljali kao oblik “nacionalistickog jednoumlja”. Kada suprotna strana unisono istice “samo nezavisnost, nista drugo”, tome se moze parirati jedino slicnim nivoom saglasnosti s nase strane. Sigurno da je to izazvalo nervozu kod pojedinih svetskih mocnika koja je dovela do neprimerenih reakcija, pokusavajuci da nametnu neke vestacke rokove za postizanje sporazuma, i suoceni sa mukama na tom putu, upustili su se u pseudoistorijske konstatacije o krivici i odgovornosti jednog naroda, i u skladu s tim, zasluzenoj kazni koja treba da ga snadje.

Na ovo poslednje treba staviti naglasak u analizi, ne na domace recitatore koji se, u skladu sa dodeljenim im zadacima, utrkuju ko ce revnosnije podrzati ovakve izjave i dati im privid potkrepljenosti u istoriji, pravu itd. Jer, kao sto rekoh, oni su marginalni, i ne treba im davati veci znacaj time sto ce se staviti u prvi plan. Druga je stvar kada bi to polako preraslo u vecinsko raspolozenje gradjana, kada bi ta kapitulantska svest po pitanju Kosmeta uzela maha, nije iskljuceno da ce se to desiti u slucaju jednostranog proglasenja njegove nezavisnosti, ali ne treba izlaziti u susret takvoj mogucnosti i time je povecavati.

Znaci, ozbiljan problem jeste otvoreno svrstavanje nekoga ko treba da bude nepristrasan, njegovo sugerisanje resenja problema pre nego sto je za to zadobijena saglasnost jedne strane, jos vise, izostanak adekvatne reakcije u “medjunarodnim krugovima”. Neki u tome vec vide da je nezavisnost Kosova resena stvar, ali, po mom misljenu, to je jos uvek otvoreno pitanje. Pa cak i da je ta opcija vrlo verovatna, ne vidim sta bismo dobili njenim priznavanjem, da li bismo kao narod i drzava bolje prosli odricanjem od jednog dela svoje teritorije, istorije, nacionalnog identiteta. Kao sto nismo ni do sada, sa silnim ustupcima i uspesno resenim zadacima dobijenim od strane “medjunarodne zajednice”. Sest godina nakon formiranja nove vlasti, vecina naroda i dalje zivi vrlo tesko, materijalni prosperitet se nudio kao zamena za “lazni patriotizam”, a izgubili smo i jedno drugo, odnosno ono prvo nismo dobili, a zajedno sa “laznim”, iz naseg duhovnog horizonta nestao je istinski patriotizam. To je ono sto Dj. Vukadinovic ispravno primecuje, da u “postpetoktobarskoj Srbiji nacionalizam, nacionalne vrednosti i nacionalna osećanja nisu na prevelikoj ceni”. Odgovornost za to snosi nova politicka elita, koja se izgubila u rascepu izmedju kritike “laznog patriotizma” u ime onog istinskog i destrukcije patriotizma kao takvog, ali i jedan deo gradjana, koji su, podlezuci propagandi zapadnih i veceg dela domacih medija, izgubili znacajan deo samosvesti i samopostovanja. Vazno mesto u tome imaju “antiratni profiteri”, malobrojni, ali dobro rasporedjeni po medijima, strankama, Univerzitetu, cija je kritika “velikosrpskog nacionalizma” isla uporedo sa povecanjem iznosa na bankovnim racunima. Kosmet i njegova sudbina zato predstavljaju neuralgicnu tacku i test za nas patriotizam, kako elite tako i gradjana, “cistiliste” u kome padaju sve maske i posle koga je nemoguce njegov gubitak pravdati bilo kakvim visim interesima. Toga je najvise svestan V. Kostunica i zato se, bar za sada, tako odlucno bori za njegov ostanak u Srbiji, znaci ne zato sto on i vlast koju predstavlja gaje iskrena nacionalna osecanja, vise puta je pokazao da to nije slucaj, nego zato sto je u igri poslednji ostatak identiteta njegove politike, nesto sto ga razlikuje od prohaskih misionara i “denacifikatora”. Ne treba zanemariti ni uverljivu pretnju radikala, inace vrlo rezervisanih u pogledu ulicnih demonstracija, da su spremni na takav potez u slucaju odstupanja od sadasnjeg stava. Nakon neuspeha u ocuvanju drzavne zajednice, revnosnog izpunjenja “obaveza” prema Haskom tribunalu, saradnje sa sandzackim separatistima, i mnogih drugih brodoloma u nacionalnom pogledu, ostaje Kosmet i nacin drzanja tokom pregovora o njegovom statusu. U slucaju njegovog gubitka, nestaje POSLEDNJA iluzija o “trecem putu”, mogucnosti da se evroatlantske integracije u sadasnjem obliku usklade sa ocuvanjem nacionalnih interesa i dostojanstva, ostaje samo ono strasno jednostavno, ali vrlo realno – “Za ili protiv NATO-a”, “Sloboda ili ropstvo”, “Pravda ili Nasilje”. Jer, kakvim ce misaonim akrobacijama bilo ko uspeti da slabljenje drzave (u vidu gubitka teritorije) predstavi kao njeno ocuvanje, ili cak jacanje ?!

 

 
 
Copyright by NSPM