Saša Gajić
Francuska i Turska između principa i interesa
Moralno vrednovanje stvarnosti, koje na ličnom planu pokreće, ali i ograničava ljude u njihovom delovanju, u sferi međunarodnih odnosa nema istu ulogu kao u individualnom životu ili u unutrašnjoj politici. Suočavanja sa učincima tamne strane ljudske egzistencije i neophodnost njihove osude sa stanovišta morala mere se nepristrasnošću, odnosno time da se prema svim pojavama prosuđuje prema istim kriterijumima. U međunarodnim, pak, poslovima, u kojima je splet interesa neuporedivo izraženiji nego u ličnim odnosima, moralni argumenti još lakše mogu biti upotrebljeni isključivo zarad ostvarenja tih interesa kao sredstvo da se prikriju pravi motivi i pridobiju pojedinci sa pozicija ličnog sentimenta.
Insistiranja na kolektivnom “suočavanju s prošlošću” i moralističko prosuđivanje prošlih događaja u savremenim svetskim odnosima često se zapravo razotkrivaju kao suočavanje sa golim interesima njenih subjekata. Dvostrukost moralnih standarda ili njihovo interesno “tempiranje” zarad realpolitičkog učinka jasan je indikator moralističke “zloupotrebe” prošlosti u međudržavnim odnosima. I dok bi istinski moralni stav u međunarodnim odnosima bio onaj gde moćni “iako mogu da uživaju u moći, ipak poklanjaju više pažnje pravdi nego što ih na to primoravaju okolnosti u kojima žive” (Tukidid), pristrasnost moralnih osuda pokazuje nam drugu, najčešće pravu, prirodu insistiranja na “suočavanju sa prošlošću”. U tom se svetlu npr. osude ruskih represalija nad Čečenima prikazuju kao put ka ostvarivanju strateških interesa na prostoru kaspijskih naftovoda, a preimenovanje srebreničkog masakra u genocid težnjom ka unitarizaciji entitetske BiH. Najsvežiji primer pogoršanja francusko–turskih odnosa povodom genocida nad Jermenima 1915. godine možda je i najparadigmatičniji slučaj ovog “suočavanja sa interesima”.
Nesumnjivo stravičan zločin genocida koji je izvršen nad Jermenima zapravo predstavlja samo sredstvo u ovoj međudržavnoj igri interesa. Izglasavanje zakona u donjem domu francuskog parlamenta po kome svako poricanje da je tokom Prvog svetskog rata nad 1,5 miliona maloazijskih Jermena izvršen genocid predstavlja krivično delo koje će biti sankcionisano sa 45.000 evra, ili godinom dana zatvora, podiglo je političku temperaturu na relaciji sa Ankarom, koja je uzvratila istom merom podsećajući Francuze na njihove kolonijalne “učinke” sa naglaskom na Alžir. Usvajanje ovog zakona nije samo plod rada uticajnog jermenskog lobija u Francuskoj, već i dosadašnjeg uviđanja osovine Pariz–Berlin da se pomoću “jermenskog” argumenta može otežati pristup Turske u EU.
Glavni turski predstavnik pri Evropskoj uniji Ali Babakan nazvao je (u skladu sa modernom diplomatskom praksom zaodevanja nacionalnih interesa u političko-korektni rečnik) ovaj francuski zakon “šamar slobodi izražavanja” koji, navodno, krši bazične principe EU. Komentatori u Turskoj su, prikupljajući međunarodne poene za svoju državu, odmah počeli da izvode zaključke koji su dodatno “bacili na brige” briselske birokrate o tome kako će francuski zakon do krajnjih granica “razjariti nacionalističke strasti u Turskoj” i potkopati dalje napore proevropskih, liberalnih snaga u ovoj zemlji da je približe evropskim standardima, jer je, po njima, ovde reč o pravom licemerju. Dok se, s jedne strane, pristupanje Turske EU stopira između ostalog i zbog nedovoljne slobode izražavanja u Turskoj, u Francuskoj se, kao zemlji osnivaču EU, po pitanju “turskog pogleda na jedan deo njihove nacionalne istorije” sloboda izražavanja ne samo sužava već i oštro sankcioniše.
Turska zvanična politika, čiji su se argumenti mogli čuti u intelektualnim debatama o suočavanju sa prošlošću po pitanju pogroma Jermena, priznaje da je veliki broj Jermena bio ubijen od Turaka, ali poriče da je reč o planskom uništenju, kao i da je broj žrtava bio 1,5 miliona. Naprotiv, pogibije Jermena u ustanku protiv otomanske vlasti izjednačavaju se sa pogibijama hiljada turskih civila iz istog perioda, koji su svi nastradali u međusobnom obračunu, tj. seriji osvetničkih masakra koji datiraju s vremenom raspada Otomanskog carstva. Pored ovog “istorijskog stava”, turska država ima nešto jače “pravne argumente” pomo ću kojih se grčevito brani od optužbi za genocid: moderna kemalistička Turska nastala je dvadesetih godina prošlog veka, dok se optužbe za genocid tiču ranijeg perioda. Turska, u odnosu na Otomansko carstvo, ima, kao moderna i sekularna država, i pravni i politički diskontinuitet, pa ne može kao subjekt međunarodnog prava biti odgovorna za dešavanja iz razdoblja pre njenog nastanka.
Iako se ovaj sukob na liniji Ankara–Pariz najčeše, i to na prvi pogled, tumači u ključu sukoba civilizacija oko bazičnih ljudskih prava, ovakav pogled je prilično jednostran. Naime, i pored kulturno-civilizacijskih razlika, ove dve države su jedne od najsličnijih na starom kontinetu. U oba slučaja reč je o modernim, sekularnim republikama nastalim na imperijalnim ruševinama, čije se političke elite grčevito drže zaveta “očeva osnivača”, vojnih i političkih tvoraca “velikih nacija”, Ataturka i Napoleona. I, što je najgore, obe su zadržale mentalitet bivših imperija, čije afekcije, na tragovima instinkata nacionalnog ponosa, lako potpadaju pod uticaje savremenih imperijalnih kolosa. Glavna je razlika u tome što su ovi imperijalni recidivi i instinkti u turskom slučaju najčešće u skladu sa interesima savremenih imperijalnih centara moći, dok su u francuskom slučaju oni vrlo često postavljeni defanzivno, naspram njih, i zato su ponekad i nedovoljno uspešni.
Francuska je i pored toga, kao evropski lider koja teži očuvanju klasičnih socijalnih i kulturnih vrednosti koje kao država baštini, već više puta sprečavala napredovanje Turske ka Evropi, što iz straha od turske jeftine radne snage, što zbog skepse u sekularne domete turskog društva. Blokiranje turskog približavanja EU 2001. godine i tadašnje usvajanje zakona koji proglašava stradanje Jermena 1915. genocidom, a naročito francusko “ne” evropskom ustavu 2005. godine dokaz je kontinuiranosti francuskog otpora uvođenju Turske u EU, čiji su glavni zagovornici briselske evrokrate i anglosaksonski lobi. I mada je Evropski parlament usvojio odluku da priznanje genocida nije formalni uslov za prijem Turske u Uniju, tenzije na relaciji Pariz–Ankara odrazile su se i na odnose unutar EU. U nekim britanskim novinama pojavili su se tekstovi koji podsećaju na neslavno držanje Francuza tokom višijskog perioda gde su nacisti, uz punu pomoć kolaboracionista, sprovodili holokaust. Odgovori Francuza na ove provokativne teze bili su munjeviti putem napisa o komentarima potomaka maloazijskih Jevreja o turskom pogromu ne samo Jermena već i drugih naroda u vremenima raspada Osmanskog carstva, a čiji je kredibilitet nesporan.
U međudržavne sukobe povodom “suočavanja sa prošlošću” kasnije su se umešali i aktuelni unutrašnji interesi. Da bi sporni francuski zakon stupio na snagu, potrebno je da prođe i kroz Senat i da ga predsednik parafira. Širak, međutim, zamišljen nad izvesnošću turskih reakcija koje, pored povlačenja turskih deviznih rezervi iz francuskih banaka, mogu da ugroze godišnju trgovinu između ove dve zemlje (od 4,5 milijardi evra), ali i poslove lobija oko izvoza EADS Eurocopter-a, ne samo da je stavio nepokolebljivost moralnih principa o osudi zločina po strani već je brže-bolje požurio da se izvini Erdoganu. Time je ponovo potvrđeno postojanje unutrašnjeg sukoba unutar francuske političke elite između branilaca degolističkog koncepta države i dela elita čiji su poslovni interesi bliži briselskom zalaganju za omogućavanje pristupa Turskoj u EU.
Francuski primer je poučan i paradigmatičan i za druge države starog kontinenta. I u njima se deo društvene elite odavno upodobio globalizacijskim trendovima nasuprot sopstvenim društvenim bazama i vitalnim interesima; i tamo se deo izvršnih vlasti, uključujući tu i predsednike, po pravilu odmah nakon izbora oglušuje o obećanja data biračkim telima, snishodljivo se ophodeći ka interesima nadnacionalnih lobija i njihove “logike kapitala”, koja insistira na “suočavanju sa prošlošću” samo onda kada joj to odgovara. A u slu čaju kada nije tako, potencira se “zaborav nebitne mračne prošlosti” i proklamuje progresivistička vera u “svetliju budućnost”. Zato uvek treba sa rezervom gledati na visokomoralna uplitanja u međudržavne odnose, u kojima, kako klasik Tukidid uči, “jaki čine ono što moć mora da čini, a slabi trpe ono što moraju”, i to ponajmanje samo zbog svoje stvarne odgovornosti.
(kraća verzija teksta objavljena je u “Politici” 2.11.2006)
|