Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Savremeni svet

   

 

Saša Gajić

PORAZ REPUBLIKANACA U SAD: UZROCI I POSLEDICE

Da po američke republikance stvari u unutrašnjoj politici stoje veoma loše i da su na pragu da dobiju “istorijske batine” od demokrata na parlamentarnim “half term” izborima nije bila nikakva nepoznanica: u to su nas listom uveravala i istraživanja javnog mnjenja i procene relevantnih analitičara. Svako suprotno očekivanje bilo je ravno čudu, pogotovo ako se uzmu u obzir   zakoni američke “političke gravitacije” o tome da sa predsednikom koji se nakon dva mandata ne može ponovo reizabrati (“lame duck”-ćopavi patak) loše prolazi i njegova partija, tim pre ako isti ima loš rejting u američkom mnjenju, u kome je uspeo ono što je pre njega malo kome pošlo za rukom – da republikansku visoku kompetentnost u pitanjima nacionalne bezbednosti i spoljne politike u odnosu na demokratske rivale kompromituje čak i u konzervativnim društvenim slojevima koji tradicionalno gravitiraju republikancima.

Sa pristizanjem podataka koji su potvrđivali da je u Virdžiniji demokratski kandidat Džim Veb uspeo da pobedi dosadašnjeg republikanskog senatora Džordža Alena (doduše sa razlikom od svega 0,5% dobijenih glasova), svima su postale jasne pune razmere “promene plime” u unutarpartijskom životu jedine preostale svetske supersile. Nakon što su u Predstavničkom domu, bez i jednog izgubljenog dosadašnjeg, demokrate dobile još 28 novih mesta, čime su obezbedili sebi većinu kongresmena u odnosu od 232:203, osvajanjem senatorskog mesta u Virdžiniji, oni   su postigli većinu i u Senatu. Nade da će u slučaju da odnos u Senatu od 50:50 omogućiti republikancima da uz pomoć glasa podpredsednika Dika Čejnija održe većinu makar u jednom domu Kongresa bile su srušene. Tako je rezultat iz Virdžinije potvrdio činjenicu velikog izbornog preokreta u SAD u kome su, nakon 12 godina republikanske političke prevlasti, demokrate postigle punu dominaciju na Kapitol Hilu. Izbor Nensi Pelozi, demokrate iz Kalifornije, za predsedavajućeg Predstavničkog doma, i   Bušovo ekspresno ratosiljanje usluga Donalda Ramsfelda, koga je na mestu šefa Pentagona smenio Robert Gejts, bivši direktor CIA-e, govore o početku značajnih promena u strukturi oficijelne američke vlasti.


Razmere republikanskog izbornog poraza znatno su dublje nego što to pokazuju same cifre. U stranačkoj bici za osvajanje Senata demokrate su ovaj put bez većih poteškoća porazile republikance u Misuriju, Pensilvaniji, Roud Ajlendu i Ohaju, ključnoj od “prevrtlijivih država” (swing states) koje su Bušu donele reizbor 2004. godine. Činjenica da su u Ohaju i Pensilvaniji dva iskusna republikanska senatora, članova legendarnih “svežih ljudi iz 1994. godine” čijim je stupanjem na scenu otpočela dvanaestogodišnja republikanska dominacija Predstavničkim domom, bila ubedljivo poražena, dok su se neki senatori u tradicionalno republikanskim saveznim državama jedva održali na položaju, samo pojačavaju ukus poraza. Trijumf demokrata, i pored preuveličavanja u vidu medijske euforije koja ga u neoliberalnim medijima prati,   nesumnjivo predstavlja početak nove epohe u političkom životu Sjedinjenih Američkih Država.

Ko je šta pridobio, a šta izgubio?

Ukratko rečeno, poraz republikanaca postao je neminovan sa gubitkom podrške dela glasača u “prevrtljivim državama” i to onih koji, prema Asošijeted Presu, pripadaju katolicima, nezavisnima, Latinosima i drugim žiteljima predgrađa, a kod kojih je nastupilo razočaranje u republikansku politiku. U ovaj birački prostor su prodrli demokrate, dok je GOP (“Grand Old Party”) uglavnom uspela da sačuva jezgro svoje konzervativne baze smešteno na jugu SAD. Tako se nakon ovogodišnjih izbora ponovila situacija iz ranih pedesetih godina da je većinska partija u Predstavničkom domu na jugu postala ubedljiva manjina, što govori o daljoj teritorijalnoj polarizaciji unutar Amerike na dva jasno profilisana bloka.

U pet južnjačkih država (Lujzijana, Džordžija, Alabama, Misisipi i Južna Karolina) republikanci i dalje imaju ubedljivu nadmoć, jer ni na ovim izborima nisu izgubili ni jedno predstavničko mesto. Gledajući na sever spram čvrstog južnjačkog jezgra republikanskog konzervativizma, u saveznim državama poput Virdžinije i Misurija, republikanci su i dalje u prednosti od 79:50 u odnosu na demokrate, koje su povećale broj kongresmena na ovom prostoru za pet, od kojih su dva osvojena zbog konkretne specifične situacije vezane za republikanske kandidate Toma De Leja i Marka Folija. Preokret u korist demokrata primetan je na prostoru Floride (i to ponajviše zbog priliva doseljenika sa liberalnog   severoistoka SAD), kao i donekle u Severnoj Karolini i Kentakiju.

Zato je na severoistoku SAD trijumf demokrata potpun i čist kao suza. Izborna pobeda u Nju Hempširu je postignuta veoma lako, samo sa rudimentarnom kampanjom, kao uostalom i duž većeg dela atlanske obale, dok su se samo   poneki republikanski istaknuti lideri sa severoistoka   održali, sa tankom prednošču, da ne budu pometeni u sveopštem demokratskom nadiranju. Ukupni utisak: severoistočni deo SAD se, samo sa suprotnim predznakom, dobrim delom pretvorio u ono što je jug postao polovinom devedesetih – u predominantno uporište jedne partije. Ova dva bloka, demokratski na severoistoku, i republikanski na jugu zemlje, sučeliće se na preostalom delu teritorije SAD, na srednjem i planinskom zapadu, jugozapadu, a ponajviše u “prevrtljivim državama”, na narednim predsedničkim i parlamentarnim izborima koji će u velikoj meri odrediti budućnost Amerike u narednoj deceniji.

Dalja analiza demokratskog izbornog uspeha i njihovog prodora u biračko telo pokazuje dosta toga. Njihov prosečni glasač je u proseku mlađi; u uzrastu   između 18 i 30 godina demokratama inklinira 60% birača, dok republikanci svojim stavovima privlače svega 38% ovakvih birača. Dok su republikanski glasači u proseku bogatiji, kod demokrata su prisutniji sindikalci. Republikanski glasači su više čvrsto ideološki opredeljeni, dok demokrate više privlače neodlučne, plutajuće (“floating”) glasače – čak 61% onih koji su se na kraju opredelili da ovaj put daju glas demokratama tu su odluku doneli na sam izborni dan. Na ovim izborima primetna je i dodatna rasna polarizacija – čak 89% crnih glasača ovaj put se opredelilo za demokrate a samo 10% za republikance, dok su Latinosi, čijoj podršci Buš dobrim delom duguje oba svoja mandata, a naročito onaj prvi sa problematičnim glasovima sa Floride, dvotrećinski bili opredeljeni za demokrate (69% prema 29%). Osim toga, delimično se istanjila i podrška “novorođenih” i evangelističkih hrišćana republikancima koja je na ovim izborima spala na 58%, dok su demokrate iz ovog izuzetno važnog dela konzervativnog, pa i fundamentalističkog dela biračkog tela, “preoteli” čak   41% glasova. Još jedan važan trend nastavljen je na ovim izborima, a to je da demokrate sada imaju dvotrećinsku podršku ženskog dela birača, što može da bude od presudnog značaja za odluku demokrata o eventualnoj predsedničkoj kandidati Hilari Klinton 2008. godine.

Spoljna poltika – glavni uzrok republikanskog debakla

Republikanci su izgubili mnogo više od jednih izbora. Njihova   strategija čiji je glavni arhitekta bio Karl Rouv, ključni Bušov savetnik, smerala je da u novembarskom odmeravanju snaga zacementira dugotrajnu republikansku većinu, učvrščujući ne samo svoju glavnu bazu na jugu, već pridodajući joj   trajno i konzervativce među Latinosima i Afroamerikacima. Izborni rezultati pokazuju totalni neuspeh ovoga plana.

Suština republikanskih predizbornih aktivnosti ležala je u tome da se ometu nastojanja da se izbori pretvore u referendum o Bušovoj spoljnoj politici, naročito prema Iraku, u čemu su republikanci bili svesni da najslabije stoje. U finišu kampanje, tokom oktobra meseca, demokrate su i u javnim nastupima i reklamnim spotovima irački rat i spoljnopolitički avanturizam republikanskog establišmenta postavili u centar svih dilema, dok su republikanci ili upadljivo izbegavali da pričaju na ove teme, ili su poput predsednika Buša i podpredsednika Čejnija, pokušali da daju neubedljive argumente u prilog vere u ispravnost njihove “pobedničke strategije” u Iraku, čime su samo još više udaljili od sebe neopredeljene glasače.

Sve analize izbornih rezultata pokazuju da su republikanci izgubili uporište u političkom centru na pitanju iračkog rata, odnosno šire percepcije javnosti o američkoj politici na Bliskom Istoku. Pitanje “iračkog rata” i ignorisanje realnosti koje je za posledicu imalo umanjenjenje međunarodne reputacije SAD kao supersile, okrenulo je veliku većinu birača koji sebe doživljavaju kao nezavisne ili umerene u pravcu demokrata. Tako su demokrate uspele da izbore pretvore u izjašnjavanje o Bušovoj spoljnoj politici, i kapitalizuju u svoju korist suparničke neuspehe.

Politički “kapital” koji su republikanci stekli na prethodnim izborima polako se topio u seriji događaja i afera tokom prethodne dve godine – od zlosrećne borbe oko zdravstvenih, obrazovnih i potpornih fondova (Social Security) koji su preliveni u ratne izdatke i povećanja budžetskog deficita, preko uplitanja u kontroverzne slučajeve kao što je slučaj eutanazije Teri Šiavo sa pozicija desnog konzervativizma, sve do nesnalaženja vlade i korupcije koja je pratila saniranje naleta uragana Katrine. Propadanje kroz irački pesak samo je prelilo čašu nezadovoljstva javnosti i postalo personifikacija ukupnog neslaganja sa republikanskim vođenjem politike. Iako neki od ubeđenih republikanskih konzervativaca krivicu nalaze u sopstvenom odstupanju od principa za koje su se zalagali, tvrdeći, poput senatora Džona Mek Kejna iz Arizone, da su “došli u Vašington da promene vlast, a da je vlast promenila njih”, približnija istini je tvrdnja da su   konzervativci zapravo, pokušavajući da zadovolje ideološke zahteve svoje tvrdokorne konzervativne baze, malo-po-malo   odbili od sebe sve ostale slojeve američkog društva. Ovom politikom republikanci jesu “zacementirali” za sebe najkonzervativniji deo američkog političkog spektra, ali i pokazali njegove limite i kontraefekte koje svaki ekstremizam izaziva.

Na taktičkom planu republikanci su zakazali u sprovođenju izborne kampanje, kako u neposrednom kontaktu njihovih plaćenih i volonterskih “72-časovnih radnih grupa” sa glasačima na terenu, tako i zakonskim igrama (Help America Vote Act) kojim su pokušali da uskrate jednom delu novih glasača (njih 1.9 miliona), mahom Latinosa i Afroamerikanaca, pravo da glasaju,   što zbog toga što nisu pravilno registrovani, što zbog toga što im se identifikacione isprave ne podudaraju sa izbornom bazom podataka. Pa ipak, bez ovih “predizbornih trikova” kojima su do juče republikanci, kao partija sa punom dominacijom na svim nivoima, pribegavali, izborni poraz bi bio još upečatljiviji.

Posledice rezultata izbora

Ukupni utisak kod svih posmatrača američkih izbora, pa i onih koji u tome imaju najduži staž, je da su ovi, nedavno završeni, bili najgrublji i najškonatniji izbori ikad. Na njima su se protivkandidati besomučno optuživali, kako na televiziji tako i na drugim javnim nastupima, najgnusnijim mogućim optužbama, od onih za korupciju, laž, popuštanje pred terorizmom, čedomorstvo, mučenje ratnih zarobljenika, homoseksualizam, do udruživanja bilo sa nasilnicima, bilo sa organizovanom prostitucijom. Žestoki predizborni klinč, ali i postizborne procene, govore o daljoj dubokoj polarizaciji američkog društva. Tako, uprkos izbornom porazu, među republikancima ima čak 93% onih koji još uvek dele entizijazam spram Bušove administracije, dok je ista omražena kod 94% glasača demokrata. Polarno suprotsavljeni Buš   i demokratski Kongres na čelu sa Nensi Pelosi, imaće nesumnjivo težak posao da pokušaju da ujedine duboko podeljenu zemlju oko ključnih političkih pitanja od interesa za celokupno društvo.

Nakon više nego simboličnog gesta smene Ramsfelda i dovođenja Gejtsa na mesto sekretara odbrane koji će navodno ponuditi “svežu perspektivu” spram rata u Iraku, Dordž Buš je u toku svega nekoliko dana više puta istakao u javnosti spremnost da radi zajedno sa demokratama “na velikim temama sa kojima se sučeljava Amerika”, čestitajući im na izbornoj pobedi. Naravno, sa gubitkom kontrole u zakonodavnim telima, pomalo je komično videti Buša i njegove republikance kako sada insistiraju na potrebi za “dvopartijstvom” i “saradnjom u interesu svih”, mada su do juče bukvalno ignorisali sve naume i poteze demokrata u Kongresu, tvrdeći da će sve biti “ili po njihovom ili nikako” (their way or no way). Buš je u tome pravcu odmah potegao pojedine nesporne (mada drugorazredne) teme kojim bi postakao željno partnerstvo sa novim gospodarima Kongresa, kao što su npr. priznavanje Vijetnama za člana u Svetskoj trgovinskoj organizaciji.

Demokrate, sa druge strane, još uvek mršte obrve na ove ponude, stavljajući jasno do znanja da žele mnogo temeljniji i agresivniji pristup preoblikovanja američke sveukupne politike koja je, po njima, pod republikancima zapala u ćorsokak. Nova većina u Kongesu želi da pod hitno podstakne podizanje minimalne plate, očuvanje američkog energetskog sistema, odlivanje novaca iz budžeta u problematične fodove, amnestiju imigranata, dalja istraživanje ćelija (stem cell research) koje su obustavili konzervativci, kao i da ojača ukupnu socijalnu i zdravstvenu politiku. Osim toga, teško da će se demokrate zadovoljiti samo Ramsfeldovom ostavkom, kao i neminovnim ostavkama koje slede, u prvom redu Kena Melmana, predsednika kongresnog Nacionalnog komiteta, i Džona Boltona, ambasadora SAD pri Ujedninjenim nacijama.

Američki predsednički   sistem, iz koga izvire izvršna vlast, nakon ovih izbora našao se okružen parlamentarnom dominacijom demokrata, sa kojom će u naredne dve godine morati da balansira i postiže pojedinačne dogovore oko svakog novog zakonskog ili šireg političkog projekta, kao što se uostalom desilo i Bilu Klintonu nakon 1994. godine sa republikanskom većinom naspram sebe. Kako će se Buš i njegovi neokonzervativci snaći u novonastaloj situaciji i kako će se to na kraju odraziti na ključne izbore u 2008. godini, ostaje da se vidi.

 

 

 
 
Copyright by NSPM