Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

   

 

Slobodan Durmanović

Jedanaestogodišnjica dejtonske BiH: put u nejasnu budućnost

Bosna i Hercegovina je, eto, dočekala i jedanaestogodišnji dejtonski «rođendan». U odnosu na prethodni «rođendan», nikakvog slavlja ovoga puta nema, a, istini za volju, nikakvog posebnog razloga za slavlje i nema. Elem, kad su u novembru 2005. godine svi viđeniji srpski, bošnjački i hrvatski političari potpisivali sporazum o potrebi ustavnih promena, sve pred Kondolizom Rajs, a uveče veselo posmatrajući vašingtonski vatromet - niko nije ni slutio da će već sledeće godine ta slika poprilično izbledeti. Amerikanci danas imaju neodložna i mnogo važnija posla na drugim stranama, a u Briselu su nedavno oglasili svojevrsni moratorijum na prijem država Zapadnog Balkana pod okrilje EU, uključujući i BiH.

Sarajevski pesimizam, banjalučko buđenje i mostarska kontuzija

Ovakvo naočigled naglo «dizanje ruku» Brisela, a naročito Vašingtona, od BiH izazvalo je do sada neviđeni pesimizam u bošnjačkim političkim i intelektualnim krugovima u Sarajevu. Politički Bošnjaci najednom su se osetili izdanim od onih koje su smatrali svojim saveznicima, s obzirom da su od «saveznika» - što otvoreno, što neubedljivo prikriveno - očekivali brzo i efektivno zavrtanje ruku «nestašnim» srpskim političarima u Banjaluci zarad, je li, stvaranja «normalne BiH» po merilima Sarajeva. Sarajevski pesimizam poprimio je takve razmere da gotovo nema dana da neko iz bošnjačke političko-intelektualne elite ne uputi «dramatičan apel», »ozbiljno upozorenje» itd. da će najavljena transformcija međunarodnog prisustva u BiH dovesti ovu zemlju na ivicu raspada. U toj sarajevskoj apokaliptičnoj viziji kao politički i bošnjački nacionalni poraz predstavljeno je gotovo sve što ne znači snažnu centralizovanu državu, u kojoj bi za početak barem bilo ukinuto entitetsko glasanje u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, dok bi se na transformaciju «nefunkcionalnih etnički homogenih entiteta» u «funkcionalne ekonomske multietničke regije» moglo i sačekati koju godinu.

Nakon svega, sarajevski pesimisti prevideli su jedino to da se, sa takvim maksimalističkim zahtevima, boljem raspoloženju nisu mogli ni nadati. Tome je, istina, doprinelo i naglo i pomalo trapavo buđenje među političkim Srbima u Banjaluci. Zasićeni dugogodišnjim ustupcima na izgradnji «funkcionalne BiH», a nakon «spoznaje» da u Briselu nemaju toliko entuzijazma, a ni mnogo volje da zadržavaju crnogorske vlasti u zajednici sa Srbijom, banjalučki spavači trgli su se iz sna o briselskoj sreći, shvatajući da se i sami moraju izboriti, ako ništa više ono bar za što bolji položaj u zajednici u kojoj njihovi sunarodnici najradije ne bi prespavali ni jednu noć. Tek probuđeni politički Srbi u Banjaluci odjednom su, valjda zbog mamurluka, poželeli isto što i Crnogorci, ali, kad je mamurluk izvetrio, i oni su shvatili da s novim jutrom ništa ne valja počinjati naglo i olako, pogotovo ne nakon dubokog i dugog sna u opijenom stanju.

I sada, pošto su u aprilu propale ustavne promene, u oktobru završeni izbori, a «ekspertska reforma» policijskih snaga u BiH sve više se udaljava od političkog sporazuma, kako joj se bliži zadati rok za iznalaženje rešenja, apokaliptični Bošnjaci i probuđeni Srbi nikada nisu bili dalje od kompromisnog odgovora na pitanje: Kuda ide Bosna i Hercegovina? Lek za svoju boljku sarajevski trudbenici pronašli su u teškim optužbama za «opstrukciju reformskih procesa» upućenim na banjalučku adresu, ali probuđeni Srbi na to danas, sasvim pribrano i sa snažnim argumentima, odgovaraju da, ako im se već ne dozvoljava da raspišu referendum o samostalnosti, onda će barem raspisati referendum o opstanku policije RS u sistemu bezbednosti BiH. U takvoj situaciji, za političku scenu u BiH onda ispada sasvim «normalno» kada predsedavajući Saveta ministara BiH Adnan Terzić iz SDA za govornicom u Savetu bezbednosti BiH «diplomatski» optuži RS i Srbiju kako maltene spremaju zaveru Bosni i Hercegovini, da bi na to novi banjalučki vođa premijer RS Milorad Dodik odgovorio da je «Terzić - jedna obična budala».

U celom tom ambijentu nekako po strani stoje politički Hrvati u Mostaru, još uvek kontuzovani što ih u Predsedništvu BiH, sasvim legalno, ali ne i legitimno, predstavlja njihov sunarodnik izabran prevashodno glasovima Bošnjaka. Pritom, HDZ BiH je kontuzovan i presudom Suda BiH kojom je njihov lider Dragan Čović, umesto na pregovore o formiranju vlasti, poslat na petogodišnju robiju. Njihovi dojučerašnji drugovi okupljeni u stranci kojoj ime (HDZ 1990.) osporava sud, tek su u nešto blažoj kontuziji: uzeli su dobar deo glasova nekadašnjoj partiji, ali im njihovi zagrebački mentori još uvek ne javljaju šta treba dalje da čine, a ni njima samima se ne javlja na kom nivou će u vlast, a gde u opoziciju, ako se već ne može svuda vladati.

Kontuziji u Mostaru u velikoj meri doprinosi hronični «nesporazum» o cilju kojem deklarativno teže i jedni i drugi, oličenom u izbornoj krilatici - «za ravnopravnost hrvatskog naroda sa drugim narodima u BiH»: Čovićev HDZ bi se lako nagodio sa Srbima u Banjaluci o federalnom uređenju sa hrvatskom federalnom jedinicom u sastavu BiH, a «izvorni» hadezeovci, naslonjeni na zvanični Zagreb, i dalje neubedljivo taktiziraju: malo bi prihvatili koncept regionalizacije Harisa Silajdžića, malo bi i hrvatsku federalnu jedinicu...

Kancelar(ij)ski konfuzni optimizam

Za to vreme, optimizam u pogledu kompromisnog stvaranja «funkcionalne BiH» jedino izražava (ne)formalni vladar ove zemlje Kristijan Švarc Šiling, prvi međunarodni predstavnik u BiH koji se ove godine okitio i «titulom» specijalnog izaslanika EU u ovoj zemlji. Ovaj 76-godišnji, odavno penzionisani nemački diplomata, manje-više je uveren da su i sarajevski pesimizam i banjalučko buđenje i mostarska kontuzija samo prolazne pojave, koje će uglavnom izvetriti kada se u BiH izvrši podela vlasti. Niko ne zna šta, zapravo, sedi bosanskohercegovački kancelar smera sa svojim jedanaestogodišnjim unučetom, s obzirom da se iz nedelje u nedelju iz njegove kancelarijske vizure smenjuju reči pohvale sa rečima pokude na račun domaćih staratelja. U takvoj konfuziji, i sam kancelar se našao na meti i Sarajeva i Banjaluke: prvima smeta što se svojim štapom ne služi kad god u Banjaluci dignu glas, barem upola koliko se istim štapom služio bivši imperator po imenu Pedi Ešdaun; drugima smeta što iz svoje kancelarije zamahne štapom samo onda kada u Banjaluci pomenu jeres zvanu «referendum», ma šta ona zaista značila, ali ne i kada se u Sarajevu zakotrlja zaglušujuća buka o nasušnoj «potrebi» ukidanja entitetskog glasanja.

Šiling se i dalje drži svoje retorike: on ističe da se Dejtonski sporazum «mora unaprediti» i da do ustavnih promena mora doći kroz institucije i uz saglasnost predstavnika svih u Bosni i Hercegovini. On je uveren da će do te saglasnosti u dogledno vreme i doći, najavljujući da će u predstojećem procesu pregovora o ustavnim promenama «imati vodeću ulogu». Sasvim je zagonetno, međutim, kako će se manifestovati uloga koju je Šiling namenio sam sebi: on odbacuje da će u tom procesu koristiti tzv. bonska ovlaštenja da smeni «neposlušne», ali odmah zatim dodaje kako će «biti određenih sugestija». To neminovno sledi pošto, je li, polovinom 2007. godine dođe do zvanične, celovite transformacije OHR-a u EUSR, u kojoj će «moć sugesti- je», ma šta to značilo, zameniti «bonska ovlaštenja». Ali i nakon toga, kako sada stvari stoje, situacija neće biti mnogo jasnija.

Obrisi nejasne evropske budućnosti

Profesor na Univerzitetu Vestminster u Londonu Dejvid Čendler primećuje da se «EU distancirala od bilo kakve odgovornosti za ovlaštenja koja koristi u BiH». »BiH je zvanično nezavisna država i članica UN pred kojom stoji još dug put dok ne ispuni uslove za članstvo u EU (...) Na sceni je potpuna podvojenost između vlasti i odgovornosti. To, u svakom slučaju, odgovara EU, koja je u poziciji da kontrolu nad ovom sićušnom državom vrši bez njenog prijema u članstvo u EU i bez predstavljanja smernica sopstvenog delovanja uz jasno i precizno definisane uslove», objašnjava Čendler.

U takvom okviru, stiče se utisak da će se politička trvenja oko potpuno oprečnih koncepcija budućnosti BiH na prelasku iz «dejtonske» u «briselsku» fazu voditi do krajnjih granica izdržljivosti domaćih aktera. Koncepcijske razlike između Banjaluke i Sarajeva su ogromne da bi se mogle prevazići i u sledećih nekoliko godina. Zato se čini da će se ovaj jaz, nad kojim zjapi duboka provalija, moći nadgrađivati samo puževim korakom, u milimetarskim pomacima, ukoliliko se ne žele izazvati tektonski poremećaji na politički trusnom bosansko-hercegovačkom tlu i - propasti u provaliju. Izgleda da će briselska politika «sitnih pomaka» iliti «ustavne evolucije» (Oli Ren), u kojoj će biti otvoren manevarski prostor i za osetno očuvanje autonomne pozicije Republike Srpske, ali i za namere bošnjačke političke elite da veći deo preostalih ključnih nadležnosti RS «prevede» na centralne organe BiH, - predstavljati okvir u kojem će se kretati instrukcije iz Brisela prema svom sarajevskom izaslaniku. Onaj ko postojanije izdrži tu vrstu političkog pregovaračkog iznurivanja, njegova koncepcija će u toj meri i biti opstojnija. Eventualni pokušaji «guranja na mišiće» bilo kojih krupnih rešenja, koja se među narodima ne budu razumela kao kompromisna, dovešće do osetnijih gibanja i, sasvim sigurno, do anuliranja dotadašnjih sitnih pomaka i vraćanja na početne pozicije. Propast ustavnih promena u aprilu ove godine više su nego očigledan dokaz za tu tvrdnju.

Dakako, nemoguće je u celoj toj političkoj igri sasvim zaobići posledice rešenja budućeg statusa Kosmeta po BiH. Moguće je da će se nepovoljan razvoj situacije po teritorijalni integritet Srbije i po Srbe uopšte u raspetljavanju «kosovskog čvora», verovatno donekle pokušati amortizovati nekom vrstom «razumevanja» za političku koncepciju Srba u BiH. No, isto tako je moguće očekivati da to «razumevanje» ne bude dugog veka, već da predstavlja samo kratkotrajni predah političkim Srbima u Banjaluci, kako ne bi bili ostavljeni sasvim bez daha u narednoj rundi stvaranja još „funkcional- nije» i «briselskije BiH».

Ovaj eksperimentalni zahvat će, dakle, još potrajati, ali ishod tog ogleda nikada nije bio neizvesniji nego što sada izgleda. Jer, niko sa sigurnošću ne može da predvidi kako će se ubuduće ponašati objekti ovog nesvakidašnjeg ispitivanja. Nova-stara neprijateljstva do istrebljenja među učesnicima u ovom oglednom prostoru svi, dakako, rezolutno isključuju, ali ne bi bilo mudro odbacivati mogućnost da će se učesnici ogleda u jednom trenutku otrgnuti kontroli i namerama velikog eksperimentatora. Tako što će recimo, vremenom postati imuni na njegove uticaje i povući se svako u svoje ćoše, čekajući pogodan trenutak u kojem će ili iskočiti iz oglednog prostora, razbijajući ga u paramparčad, ili, pak, naterati ostale da se povinuju uslovima života koje odrede najotporniji i/ili najjači među stanovnicima u tom neobičnom prostoru.

 

 

 
 
Copyright by NSPM