Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Pod lupom

Đorđe Vukadinović

Srpski politički poker

Telegrafski sažetak poslednjih par sedmica na srpskoj političkoj sceni verovatno bi se najbolje dao formulisati onom poznatom izrekom o sitom vuku i ovcama na broju. Lica pripadnika srpske političke elite prosto sijaju od zadovoljstva, kako, valjda, i priliči liderima u prospreritetnom i beskonfliktnom društvu, u kakvo se Srbija – zar iko sme da posumnja – pretvara netom po okončanju ustavnog referenduma, investicionog ciklusa i narednih izbora. Svi deluju zadovoljno, srećno i nasmejano. Čak nekako nadrealno i pomalo „odlepljeno“. Nije reč samo o vazda egzaltiranom predsedniku Skupštine – tragom njegove euforije kao da je krenula čitava nacija. Ili makar čitava politička scena.

Najviše razloga za radost ovih dana ipak je imao premijer Koštunica. Barem dok mu takođe vidno raspoloženi Dinkić nije zabio nož u leđa. Koštunica je u završnici mandata, sa relativno slabim figurama i u apsolutnom političkom cajtnotu, uspeo da progura ustav kao svoj vrhovni cilj i iza njega (to jest, iza sebe), makar privremeno, postroji čitav politički spektar – uključujući hronično i po svim mogućim tačkama smrtno zavađene demokrate i radikale. Ipak, politički kibiceri ne treba da brinu. Ova trenutna ustavna idila samo je kratko političko zatišje pred odlučujuću bitku.

Koliko li je samo šargarepa i štapova, sinekura, pretnji, ucena i obećanja moralo biti upotrebljeno da se za jednu istu stvar, pa makar to bio i „ustav kao najviši državni interes“, pridobiju Boris Tadić i Tomislav Nikolić (ili, još gore, Dragan Đilas i Aleksandar Vučić), Mlađan Dinkić, Ivica Dačić, Milorad Vučelić i Vuk Drašković? I još da se za takav aranžman, sve sa Kosovom u preambuli ustava, dobije pristanak i podrška međunarodne zajednice. Za tako nešto bilo je svakako potrebno mnogo truda, živaca, osećaja za tajming i političke veštine, te, ako je iko još uvek sumnjao u premijerovu političku okretnost i „pragmatizam“ (i u dobrom i u lošem smislu te reči) nakon ovoga će definitivno morati da promeni mišljenje. (Doduše, kolateralna žrtva ove efikasnosti bio je onaj svojevremeno mnogo pominjani, mnogo hvaljeni i mnogo kritikovani premijerov „legalizam“. Ali konsenzusu se u zube ne gleda – pogotovo kad je tako redak – i kad je ustavni.)

Jedni će donošenje ustava podržati zato da bi ojačali srpske pozicije u Kosovskim pregovorima, drugi zato da bi se konačno ratosiljali starog „Miloševićevog“ ustava, treći da bi što pre dokopali izbora, četvrti da bi demonstrirali svoju kooperativnost i državotvornost, peti da bi se preporučili za pred ili post-izbornu koaliciju, šesti da ne ostanu mimo svih drugih, sedmi... U svakom slučaju, sa najrazličitijim motivima, idejama i alibijima ustav će podržati praktično svi i na oktobarskom referendumu najveći protivnik potvrđivanju novog ustava neće biti ni matematika ni antiustavna osovina Batić-Čeda-Čanak, već raširena apatija i frustracija miliona običnih malih ljudi, ljutih na sve i svakog, nezadovoljnih svojim životom i generalno nepoverljivih prema „velikim“ političkim pričama.

Međutim, Koštuničin briljantan politički manevar sa uvezivanjem priče o novom ustavu i odbrani legitimnih nacionalnih interesa na Kosovu i Metohiji, dve za njega prioritetne političke teme, uopšte ne znači da je premijer prebrinuo sve brige i da izlazi kao pobednik iz srpskog političkog lavirinta. Ne, on se ovim samo kvalifikovao za ostanak u igri na glavnom terenu i zadržao pravo da se i dalje nada povoljnom ishodu. Baš kao što i konsenzus oko „kosovske preambule“ neće automatski „sačuvati Kosovo“, ali bi nemoć da se pomenuti konsenzus uspostavi svakako značila siguran poraz u tom nastojanju.

S druge strane, obaranje vlada pri kraju njihovog mandata postala je već neka vrsta Dinkićeve uže specijalnosti. Doduše, Koštuničina neočekivana i nečuvena ustavna hitrina učinila je to da je prvooktobarska odluka G 17 Plus o aktiviranju kovertiranih ostavki i izlasku iz vlade (i parlamenta!) ovoga puta delovala manje sudbinski i manje principijelno nego što bi to bilo pre samo desetak dana. Naime, nakon usvajanja ustava izbori ionako postaju neminovnost, tako da je Mlađa svoj i vladin mandat, u najboljem slučaju, skratio za nekih mesec-dva dana. Vrlo brzo će se videti da li je, kao što se Dinkić verovatno nada, to taman dovoljno da domaći i spoljni navijači i sufleri koji su se svo vreme čudili šta G 17 uopšte radi u ovoj i ovakvoj vladi ipak budu zadovolj(e)ni, a da se, opet, ni Koštunica mnogo ne naljuti.

U svakom slučaju, Dinkiću se mora priznati da je uspeo da se, makar za kratko, nametne kao ravnopravan faktor u srpskoj političkoj igranci, i već pomalo dosadnu partiju preferansa u trouglu Koštunica-Nikolić-Tadić pretvori u mnogo dinamičniji poker. Nije sporno da Mlađanu i po godinama i po mentalitetu ta kockarska igra mnogo više odgovara, ali to ne znači da, kad se slegne ova ustavna idila, upravo on neće biti i prva žrtva novog deljenja političkih karata.

 

 

 
 
Copyright by NSPM