Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Zoran Avramović

IGRE SA DEMOKRATIJOM

Nedoumice sa demokratijom nastavljaju se u Srbiji i ove 2006. Ko je verovao da je stvar sa demokratijom završena grdno se prevario. Pokazuje se da ona od opštih pravila igre lako postaje usko interesna igra sa demokratijom. U to nas uverava jedan analitički pogled i polemika jedne političarke (Jedina igra u gradu i Igra brojkama, Politika, 14. 12. 2006). Kako oni razumevaju demokratiju? Odgovor je: u skladu sa svojim interesima i strastima.

Kako se završava analitički pokušaj da se jedan sociopolitički pojam zameni metaforom pokazuje se ubacivanjem sasvim proizvoljnog kriterijuma u opšteprihvaćene postulate demokratskog poretka. U naučnoj literaturi o demokratiji navode se dva osnovna njena kriterijuma: institucija slobodnog političkog organizovanja (izbori za organe vlasti) i slobodnog javnog izražavanja (mediji). Svaki dalji korak u tom pravcu povezan je sa rizikom instrumentalizacije demokratije. Primer takvog nastojanja je upotreba maglovitog pojma «ravnoteža među ključnim političkim akterima» koji može da znači sve i ništa. I to se pokazuje upravo na primeru iskustva sa demokratijom u Srbiji. Neobična je tvrdnja da posle izbora 2003. demokratija u Srbiji nije konsolidovana. A nije zbog magle o «ravnoteži snaga». Tako, danas su u ravnoteži one snage koje su srušile Miloševićev režim 2000. godine, a one snage koje su «poražene» 2000. godine su u taktičkoj ravnoteži jer ako «osvoje vlast krenuće u radikalnu reformu».

Koliko je to proizvoljna i interesno-pragmatska interpretacija bliske srpske političke prošlosti, koja se voluntaristički deli na pseudodemokratiju i demokratiju (a u pesudodemokratiji na jednim izborima vlast dobija izbore i svi je prihvataju!!) pokazuje se na svetlu konkretnih političkih činjenica. Među snagama koje su srušile Miloševićev režim nalaze se i stranke koje direktno osporavaju nedavno usvojeni ustav, a u kampanji se zauzimaju za amputaciju pokraijine KiM (grupacija oko LDP). Gde je tu demokratska «ravnoteža snaga» među polititičkim strankama koje su izvele 2000? S druge strane, «poražene» snage su aktivno učestvovale u stvaranju i usvajanju osnovnog demokratskog akta države. Gde je tu i nagoveštaj kretanja u «radikalnu promenu sistema» ako se učestvovalo u izgradnji prethodnih kao i poslednjih demokratskih i parlamentarnih institucija? Nema od toga ni traga. Ovi primeri pokazuju kako se jedan poseban politički interes uvija u retoriku demokratije pomoću metafora i maglovitih reči. Ovakva gledišta samo odmažu javnim naporima izgrađivanja demokratske svesti i institucija. Teško je poverovati da se u okviru demokratske kulture jedne zajednice ne razlikuju stranke koje deluju antisistemski i antiustavno i stranke koje poštuju osnovna pravila demokratske igre. Onaj ko to ne vidi rukovodi se nekim svojim željama i interesima da stvari u državi budu kako bi on želeo, a ne kako narodna volja želi. Otuda besmislen poziv da se stranke starog režima reformišu, a ne institucije. Vidimo kao na dlanu koje su stranke deo sistema, a koje antisistemske. I nije slučajno da narod poštuje one stranke koje su verne demokratskim institucijama. Od te vere neće ih odvratiti nijedan analitičar.

Drugi primer prilagođavanja demokratske igre svojim interesima otkrivamo u tekstu «Igra brojkama» (opet igra!!). Ostavljam po strani krajnje neučtivo etiketiranje Đorđa Vukadinovića kao «predsednika ideološke komisije Vojislava Koštunice». Na pitanja koja je postavio u svom tekstu, Vesna Pešić ne odgovara već ga ubacuje u nepostojeće komisije kako bi ga difamirala. Ali, ovde je takođe značajno pitanje kako ona shvata demokratsku igru. Kriterijum za razlikovanje demokratskih i (valjda) nedemokratskih snaga u Srbiji, ona nalazi u razlikovanju «prostačkih izliva mržnje» i javne kritike od strane opozicije. Primer prvog su radikali, a drugog je politička grupacija kojoj ona pripada. I tu se suočavamo sa konstrukcijom. U političkoj stvarnosti Srbije padaju teške i lake reči. Ali u svim strankama. Ako navodi reč koju koriste radikali onda je bar moralno obavezna da nevede i reč «fašisti» koju za radikale koriste njeni koalicioni politički drugovi, i ne samo oni. Dakle, nikoga ne može da uveri da su na jednoj strani oni koji mrze, a na drugoj oni koji kritikuju.

Onoj malopređašnjoj igri demokratije sa «ravnotežom snaga», u tekstu o kome je reč, dodaje se igra sa brojevima. Tvrdi se da je to antidemokratska igra! Zašto? Otkuda to? Pa u demokratskoj utakmici učestvuju oni koji to žele. Rezultati izbora pokazuju da neke stranke imaju koren u narodu a druge i posle petnaest godina bavljenja politikom imaju samo malecki broj sledbenika. Nema tu ni antidemokratije, ni ućutkivanja ni populističke diktature. Ima samo sposobnih i nesposobnih političara. Pravo je svakoga da komentariše i ocenjuje delovanje političkih stranaka. A kome smeta mali vlastiti broj neka se ljuti na glasače, a ne na posmatrače demokratske igre.

 

 

 
 
Copyright by NSPM