Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi

Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru

Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet

Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete

 

 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Čedomir Antić

Obraćanje Čedomira Antića na Skupštini stranke G17 Plus

Dame i gospodo, (*)

Verujem da jedna politička stranka, pored članstva, počiva na dva važna oslonca: na političkom programu i demokratskoj proceduri. Ukoliko nema političku ideologiju i program, jedna stranka nije ništa više od poslovne koterije, grupe pohlepnih i ambicioznih opsenara. Stranka bez ideologije i programa isto je što i čovek bez osećanja i zanimanja. Kada bi postojali, takav čovek bi bio „niko“, a takva stranka „ništa“. Postoje stranke u kojima nema demokratije. U istoriji su se neke od njih pokazale izuzetno uspešnim. Ipak, one nisu dugog veka. Istoričari se spore oko toga da li je čovečanstvo više napredovalo pod diktaturama ili demokratijama. Većina smatra da je napredak bio veći pod diktaturama. Ali, koliko god da dugo i uspešno vladaju, neuspesi i promašaji po pravilu nadžive „nepogrešive“ vođe. Demokratije su skromne u uspesima, ali i škrte na greškama. Kao što države štiti pravda, tako i nepristrasna demokratska procedura čuva stranke. Bez demokratije u jednoj stranci njeni članovi ne rade za ideju i program, već za vođu. Vođina darežljivost je često veća od zasluge. Ali, najveće vođino pravo je da uskrati svako pravo. Zato jednoj modernoj stranci treba demokratski predsednik, a ne vođa.

Što se ideologije i programa tiče, dokle god u jednoj stranci postoji demokratija, dotle postoji i nada da će prilike po pitanju ideologije ili programa postati bolje. Kao stranka mi smo još 2003. izgradili svoju ideologiju i program. Potvrdile su ih odluke naših glavnih odbora. Ipak, nedavno su u jednom prestižnom politikološkom časopisu dvojica autora, dva čoveka koje lično poznajem, mr Jovo Bakić i dr Miša Đurković ustvrdili kako naša stranka nema ideologiju, kako je njen program nejasan – kreće se između liberalizma i narodnjaštva, reformi i demagogije. Dr Đurković je čak ustvrdio kako je izvesna i stalna samo naša bezgranična želja za vlašću. Pitao sam se zašto su njihovi zaključci tako oštri i isključivi, a onda sam oslušnuo razmišljanja pojedinih naših poslanika i ministara... Shvatio sam tada da politiku naše stranke ne određuju ni skupštine, ni glavni odbori, već trenutno raspoloženje, a stranci ih diktiraju interesi i moć pojedin a ca. Zato se i dogodilo da 2004. stranka raspravlja o tome da li će jednu reformsku vladu bezuslovno manjinski podržati SPS, ali se pritom niko nije brinuo o opskurnom koalicionom ugovoru kojim smo podržali politiku DSS-a prema državnoj zajednici, Kosovu i Metohiji, kao i mnogim drugim segmentima državnog i privrednog života. Ipak, dokle god je demokratska, G 17 Plus je, i pored takvog koalicionog sporazuma, bila sredstvo ostvarenja našeg predizbornog programa i ideologije. To sredstvo je međutim u te svrhe koristio mali broj ljudi. Slično je bilo i sa borbom protiv korupcije i oligarha. Danas se javnosti čini da je naš cilj bila vlast, a ne pravda. Verujem da to nije istina i borio sam se da ne bude tako.

Na drugoj strani, demokratija nije samo volja većine. Demokratija je složena procedura koje moraju da se drže i većina i manjina. Pored vladavine naroda, demokratija podrazumeva i vladavinu pravde. Godine 1996. Režim Slobodana Miloševića odneo je veliku pobedu na saveznim i lokalnim izborima. Opozicija je pobedila u svega jednoj četvrtini opština naše zemlje. Da je posle pobede održao referendum, Milošević bi neusmnjivo dobio podršku za poništavanje rezultata izbora tamo gde je pobedila opozicija. Ipak, procedura je morala biti poštovana. Kada je mimo procedure pokušao da poništi rezultate, Milošević se suočio sa narodnim gnevom i na posletku je bio poražen. Slično je bilo i 2000. kada su Milošević i njegovi saveznici dobili većinu u parlamentu, ali se nisu mogli održati upravo zato što su falsifikovanjem predsedničkih izbora prekršili proceduru. Mi u suštini Miloševića nismo pobedili narodnom voljom, već narodnim stidom. Kada je postalo očigledno da je njihov vođa prekršio zakone i poništio demokratsku volju građana naveli smo stotine hiljada njegovih pristalica da stanu na našu stranu, zato što je tako nešto bilo ispravno i pravedno. I 2003. godine DOS je imao nesumnjivu većinu za izbor nove guvernerke Narodne banke Srbije. Nije se držao procedure, poslanici su glasali sa udaljenih letovališta i ishod je bio razumljivo koban po one koji su imali moć i većinu, ali su se ogrešili o pravdu.

Danas učestvujemo na izbornoj skupštini koja ne bira. Vi danas ne birate, već potvrđujete ranije kadrovske odluke prvog čoveka naše stranke. Izborna pravila su nejasna i nestalna pa se ne zna ni koliko stranka ima potpredsednika, ni koliko članova predsedništva. Ne zna se ni ko sve ima pravo da kandiduje, ali ni ko ima pravo da ospori kandidature. Ako već kandidati za predsednika imaju pravo da podrže kandidate koje su kandidovali opštinski odbori, zašto onda nemaju mogućnost da i sami kandiduju. Kako je dalje moguće da imaju pravo da ospore kandidaturu nekog od kandidata. Ako Pokrajinski odbor ima pravo da ospori kandidaturu za predsedništvo, da li to znači da jednoga dana može da ospori i kandidaturu nekog protivkandidata predsednika. Napokon, kako je moguće da u Vojvodini postoji pokrajinski odbor koji bdi nad kandidaturama, a slična prava nema Gradski odbor Beograda ili recimo neko nepostojeće telo Centralne Srbije?

Čuo sam argumente prema kojima „i predsednik SAD sâm bira svoj tim“. Ipak, predsednik SAD ne može da se kandiduje ukoliko zajedno sa njim nije kandidovan i kandidat za potpredsednika. U Stranci G 17 Plus takva prilika nije pružena onima koji nisu po volji jedinom kandidatu za predsednika. Dato im je nekoliko dana koji su prethodili skupštini i naravno nekoliko nepristojnih ponuda. Razumljivo, ako vođa Stranke ima pravo da sve ovo čini, odakle mu onda hrabrost da neke ljude (na primer mene), pošto im poništi kandidaturu, bez pitanja i njihovog pristanka, kandiduje za neke druge dužnosti?

Borba za demokratiju je dugotrajna i teška. Ona je moralna obaveza svakog savesnog građanina. Ipak, postoje trenuci u kojima se čovek suoči sa tamnom stranom ljudi za koje je pogrešno mislio da su mu saborci i naivno verovao da dele njegovo viđenje morala i časti. Lako je kritikovati komuniste ili radikale za podlost i autoritarnost. Kritika svog istomišljenika i stranačkog druga nažalost u sebi sadrži i izvesnu autodestrukciju. Takva borba je načelna i čestita. Onaj ko je vodi uvek pobedi za javnost, ali privatno on mora da izgubi. Koliko god čitava ta borba bila posvećena principu slobode, a ne ličnoj vlasti: nema trijumfa u građanskom ratu, ni slatke pobede u unutarstranačkom sukobu. Danas mogu samo sa žaljenjem da se setim mnogobrojnih ljudi koji su potisnuti iz ove stranke i na koje ne misle oni koji se vajkaju i pitaju „gde je danas izvorni G 17 Plus?“. To nisu aferaši kojih smo se jedva oslobodili. To su ljudi kojima nije pruženo demokratsko pravo da se brane, koje je stranačko vođstvo razapelo a oni su mu iz sentimentalnih razloga i danas ostali odani.

Upravo zato mislim da bi bilo ispravno da ovo obraćanje završim sledećim primerom iz istorije.

Jednom prilikom, početkom pedesetih godina Vinston Čerčil slušao je kritiku jedne laburističke poslanice u parlamentu. Kako je govorila poslanica je sve više padala u vatru, da bi mu na posletku rekla: „Gospodine Čerčil... da ste Vi moj suprug, ja bih Vam sipala otrov u čaj!“ Čerčil joj je uputio dug pogled. Čerčil nije spomenuo ni kolaiciju između konzervativaca i laburista iz nedavnog rata, ni laburističko divljenje komunističkim diktatorima, niti njihovu saradnju sa irskim političarima koji su prezirali sve što je englesko... Nije ni uporedio laburističku poslanicu i sebe. Vinston Čerčil se samo nasmejao i rekao: „Gospođo... Da sam ja Vaš suprug, ja bih taj čaj i popio!“

*[ Čedomiru Antiću, doskorašnjem članu Predsedništva Stranke G 17 Plus pred samu Skupštinu Stranke G 17 Plus (9 septembra 2006) osporena je ispravna kandidatura za stranačkog potpredsednika. Odluka koja daje takva prava stranačkom vođi g. Mlađanu Dinkiću nije do danas doneta, Čedomir Antić nikada nije zvanično obavešten o poništavanju kandidature, a njegovom advokatu nije odgovoreno na njegov zahtev da prisustvuje Skupštini stranke. Uz obrazloženje da oni koji nisu po volji g. Dinkiću mogu samo da se kandiduju protiv njega za funkciju predsednika stranke, Antiću su osporena sva prava u stranci. Ipak, g. Dinkić ga je bez njegove saglasnosti prvo samovoljno predvideo za novi mandat u stranačkom predsedništvu, a zatim i bez njegovog znanja „imenovao“ u stranački Glavni odbor. G. Dinkić je pritom smanjio predviđeni broj potpredsednika stranke i sačekao sa objavljivanjem svoje liste stranačkih funkcionera do trenutka kada je već bilo kasno da dobije legalnog protivkandidata za predsedničko mesto. Na isti način poništene su još dve kandidature iz Vojvodine za članove za predsedništvo Stranke G 17 Plus.

 

 
 
Copyright by NSPM