Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Iza ogledala

Slobodan Antonić

KO JE NA ČIJOJ STRANI

Izborne računice

Koje će biti posledice ulaska LDP u parlament? Ovo pitanje se već sada može postaviti, budući da je, od malih stranaka, LDP u ovom trenutku najbliži preskakanju cenzusa.

Glavna posledica odnosi se na sastavljanje vlade. Osnovna zamisao ljudi koji su LDP obezbedili novac za kampanju jeste da se buduća vlada „punog demokratskog kapaciteta” neće moći napraviti bez LDP. I zaista, svaki mandat koji LDP dobije neće biti uzet od SRS ili SPS, već od DS. LDP u skupštini automatski će značiti pet odsto manje glasova za DS. Iz tog basena glasove uzima i G 17 plus. Ne mogu u skupštinu ući LDP i G 17 plus, a da DS dobije 30 odsto glasova. Čak i u slučaju da G 17 plus ne uđe u skupštinu, pokupiće dovoljno glasova da oslabi DS. To znači da DS i DSS sami neće moći da naprave vladu. Trebaće im partner, a manjinske stranke teško da će biti dovoljne. Čak ako i G 17 plus bude u skupštini to ne znači da će time biti obezbeđena skupštinska većina za vladu DS i DSS. I tako se u ovoj računici dolazi do LDP. Ova partija ne mora čak ni da uđe u vladu. Dovoljno je da joj u skupštini da većinu, kao što je to radio SPS. I LDP time postaje značajan politički faktor u naredne četiri godine.

Pogrešno, međutim, u ovoj računici jeste to da će Koštunica pristati da na bilo koji način zavisi od LDP. Nije reč samo o činjenici da je LDP za svog arhineprijatelja u kampanji odabrao baš Koštunicu. Jednostavno, Koštunica zna da će nova srpska vlada, odmah po obrazovanju, imati da se susretne sa izazovom zvanim „Ahtisarijevo rešenje za Kosovo”. Ako u tom rešenju stoji reč nezavisnost, bila bi ludost praviti vladu sa nekim ko je spreman da tu nezavisnost prihvati. Koštunica to sigurno neće da uradi. On je, u vezi sa Kosovom, uložio silnu energiju da spase što se spasti može. Uspeo je da napravi jedinstveni front, u kome su jednako stajali Tadić, koliko i Nikolić. Tako je plan da Kosovo „padne šap`tom”, tj. da se u slaboj i nesređenoj Srbiji na brzinu nađe neko važan ko će se saglasiti s „neminovnom nezavisnošću” Kosova, ta ideja je, dakle, zahvaljujući tom frontu i tim naporima propala. Zaboraviti sve to i sada kada je najvažnije napraviti vladu sa nekim ko kaže: „Samo da nam se rešiti tog Kosova, pa da nam svane”, dakle uraditi tako nešto bilo bi ravno političkom samoubistvu. Teško da je išta na ovom svetu izvesno. Ali ako jeste, onda je to da Koštunica niti će ući u vladu gde je LDP, niti će dopustiti da mu vlada od LDP zavisi.

I šta onda? Tri su mogućnosti. Prva je da vladi većinu obezbedi SPS. Ali, on možda neće ni ući u skupštinu, niti će DS na tog partnera baš tako rado pristati. Druga mogućnost je da DSS sam napravi manjinsku vladu i da u skupštini potraži partnere koji će mu davati većinu. Time u igru ulaze i radikali. Ali, posle Šešeljevog zaveštanja ni savez sa njima više nije jednostavan. I treća mogućnost su novi izbori. Ali, nakon obelodanjivanja Ahtisarijevog rešenja jasno je ko će na tim izborima najbolje proći. Tako ispada da ulazak LDP u parlament zapravo ne povećava mogućnost stvaranja „evroreformske” vlade. Naprotiv, taj ulazak samo povećava verovatnoću stvaranja desne, nacionalne vlade. Svaki mandat LDP ustvari je mandat manje za vladu DS–DSS. I šansa više za SPS ili SRS da se umešaju u pravljenje nove vlade. Ako to i nije jasno ovdašnjim biračima, zapanjujuće je da to ne vide činioci koji su finansijski i na svaki drugi način stali iza projekta LDP.

Istina, tu se računa i na galamu koja će biti podignuta kada na dnevni red dođe nezavisnost Kosova. Tačnije, na vreme kada će nekom evrobirokrati pasti na pamet da Srbiji, kao novi uslov za nastavak evroatlantske integracije, postavi zahtev da „prizna sve svoje susede”. Onda će biti jako važno da mediji mogu da prenesu zapomaganja zabrinutih poslanika: „Zar ćemo žrtvovati Evropu i bolji život zbog nacionalističkih mitova i iluzije zvane Kosovo? Dajte ljudi da se urazumimo i da gledamo od čega živimo”. Naravno da će takav izbor za Srbiju biti strašan. Naravno da će svaki razuman čovek oko toga dobro da se zamisli. Ali, opet se čovek pita, zar je moguće toliko ne poznavati Srbiju pa ne znati koji će odgovor ona dati? Zar je moguće misliti da će Čeda i Batić biti ti koji će slomiti Borisa, a ovaj će slomiti Koštunicu, a ovaj će pak ubediti Dačića i sve će biti u redu – Kosovo će biti nezavisno, a Srbija „savladati još jednu stepenicu u evroatlantskim integracijama”? Kako se uopšte može tako pogrešno misliti o Srbiji i Srbima?

Najstrašnije od svega je što takve pogrešne procene onih kojima je zapravo posao da procenjuju stvari neće njima lično da se obiju o glavu. Oni će se vratiti kući, da u miru uživaju svoje penzije i da pišu memoare o tome kako su Srbi „suštinski tvrdoglav i nerazuman narod” i kako su „nove sankcije Srbiji bile neizbežne”. Ali, u tim memoarima neće biti zapisano da im je odmah rečeno da „Boris po sto puta može biti zapadnjak i reformista, ali da nema šanse da će im on dati bilo kakav potpis na nezavisnost Kosova”. Neće biti zapisano ni da im je rečeno da „uguravanje LDP u parlament znači direktno guranje DSS u ruke radikala”. Neće biti zapisano da im je rečeno da „ako Srbe stave u poziciju da moraju da biraju između Kosova i EU, oni sigurno neće izabrati EU”. I da im je savetovano da ne idu iz greške u grešku, iz pogrešne procene u pogrešnu procenu, već da možda još jednom razmisle da li projekat „nezavisnost Kosova odmah” zavređuje da bude plaćen „bilo slomom demokratije u Srbiji, bilo napuštanjem evroatlantskih integracija, ili čak i jednim i drugim”.

Arogancija i ignorancija najčešće dolaze iz moći. I mi smo nekada bili arogantni. Sada više nismo. Ali cenu pređašnje arogancije očigledno još uvek plaćamo. Zaboga, naučite i vi nešto iz našeg primera. Da se sutra neki drugi narodi ne bi učili – iz vašeg.

Politički analitičar
[objavljeno: 19.12.2006.]

Komentari ovog teksta sa sajta Politike

 

 

 
 
Copyright by NSPM