Momčilo Pantelić
Raja izgurana iz „raja”
Radnici su postali, možda, najveći „prinudni
darodavci” u Americi
Vašington, aprila
– Poznanica, vrhunski
kompjuterski stručnjak, dobila je, kao i niz njenih iskusnih kolega,
ponudu menadžera da se odrekne posla. Stalno je, inače, dobijala
pohvale i najstručnije zadatke.
Zašto je onda, najednom, višak? Objašnjenje je
prilično grubo, s pretenzijom da bude jednostavno u logici koja
izmiče zdravoj pameti ali ne i „zdravom” računu. Šefovi su, naime,
pred obavezom da zavedu uštede i da se prikažu kao ostvarivači
profita, pa se ne libe da se odreknu majstora i zaposle šegrte, koje
će platiti znatno manje i tako firmi i sebi upisati „pozitivan
bilans”…
Slučaj, koji ne identifikujemo da se ugroženoj
ne bi dodatno obio o glavu, nije usamljen. Okončani apsurdi, bez
pardona, izašli su na videlo, opširno u knjizi novinara „Njujork
tajmsa” Stivena Grinhausa, pod naslovom „Veliko isceđivanje: teška
vremena za američke radnike”. U njoj se navodi, uz ostalo, još
paradoksalniji od poznaničine traume: njena koleginica, po
profesiji, Majra Bronstin je sa još softverskih inženjera, od
rukovodstva firme iz Sijetla dobila otkaz, po već pomenutom šablonu
„skloni skupo, uzmi jevtino”, s ponudom koja deluje cinično: da kao
otpušteni mogu nešto vanredno da zarade ako prihvate da naredne
četiri nedelje okvalifikuju one koji dolaze na njihova mesta.
Drugim rečima, više vrednosti se otpisuju da bi
se upisivanjem nižih ostvario privremeni računovodstveni „plus”.
Iliti – unazađivanjem struke ka unapređivanju knjigovodstva…
Još je nepovoljnija situacija s
niskokvalifikovanim radnicima. „Isceđivanje” navodi svedočenje kako
su u jednom odgajalištu živine u Tenesiju, šefovi zabranili
radnicama, među kojima je bila i Antonija Lopes Pas, da idu u toalet
mimo pauza za ručak i kafu. Zbog toga su se „neke uneredile”…
Autorovo istraživanje je načinjeno povodom
Prvog maja. To ovde nije praznik rada, već se obeležava kao Dan
lojalnosti da bi se naglasila suprotnost „komunističkom veličanju”
događaja u Čikagu, koji su kasnije širom sveta uzeti kao simbol
borbe za prava radnika.
Povod za pisanje „Isceđivanja” je osećaj
autora, a naravno i miliona koji sistemska tumbanja osećaju na
svojoj koži, da su ovdašnji dugo i drastično oštećeni u raspodeli nacionalnog
kolača, pri čemu se iskazuje „šokantno nepoštovanje njihovog
dostojanstva”. Sledi lavina brojki koje ilustruju nepravednu
raspodelu, u kojoj je i podatak: da su plate radnika pratile rast
produktivnosti od 1979. godine, one bi danas, u proseku, iznosile
58.000 dolara godišnje a ne sadašnjih 36.000.
Radnici su „glavni darodavci” u američkom
društvu, sugeriše ovdašnja levičarska aktivistkinja i esejistkinja
Barbara Erenrajh. Bivši ministar finansija i predsednik Univerziteta
Harvard, ekonomista Lorens Samers precizira da bi 80 odsto
Amerikanaca, srednje i niže klase, zarađivalo 670 milijardi dolara
godišnje više (8.000 po domaćinstvu) nego trenutno, da su razlike u
prinadležnostima ostale kao pre tri decenije.
Kuda i kome je otišla materijalna glavnina
američkog napretka i održavanja statusa jedine supersile? Najčešći
odgovor je – u ruke malobrojnih. Jedan postotak najbogatijih je,
rečeno je u prošlogodišnjem izveštaju parlamentarnog Ureda za
budžet, imao prihode za 10 odsto veće od zbira 40 odsto najslabije
plaćenih.
Raja je izgurana iz ovdašnjeg „raja”, pogotovu
u tekućem, novom, stoleću, procenjuju poznavaoci. Za poslednjih
sedam i nešto godina, koje se podudaraju s predsedničkim mandatima
Džordža Buša, opadanje statusa i tretmana radnika je jedna od
najvažnijih karakteristika društvenih kretanja u SAD, poručuje „Isceđivanje”.
Savremeno doba, pod pretnjom privredne recesije i teretom krize na
kreditnom i tržištu nekretnina, može biti „prvo u američkoj istoriji
u kome tipično radničko domaćinstvo praktično ne dobija nikakav
porast prihoda (realno, samo jedan odsto od 1979. godine iako je
produktivnost radnika u tom razdoblju porasla za 60 procenata).
Produbljivanju jaza doprineli su, ukazuje se,
mnogi faktori. Među njima su:
Globalizacija koja je nagnala ovdašnje
kompanije da „zarad konkurentnosti” smanjuju plate ka nivou Kineza,
Indijaca i drugih uzletnih proizvođača, pa veliki priliv imigranata
koje poslodavci plaćaju „ispod svake ovdašnje cene”, povećani
apetiti biznismenskih lidera čije plate i bonusi dostižu astronomske
visine, kao i Bušova poreska politika koja je više opteretila
građane prosečnih nego s basnoslovnih primanja.
Uzdrman je čak i „američki san”. Većina
anketiranih sluti, naime, da potomcima neće biti bolje nego
roditeljima. Ponegde je već tako. Na primer, Džon Arnold (28) radi u
ilinoiskoj fabrici za 14,90 dolara na sat dok je satnica njegovog
oca u istoj firmi, svojevremeno, bila 25 dolara.
Pojačana je eksploatacija, zaključuje se u „Isceđivanju”.
Ujedno je, dodaje se, povećan uticaj korporacija na politiku zbog
čega radnici i sindikati proređeno protestuju ili od vlasti traže
pomoć.
Ali, u jeku je kampanja za izbor predsednika i
većine članova parlamenta. Podršku većine glasača dobiće kandidati
koji uvere da zaista žele da rade u korist sada potcenjene većine
građana, misle znalci.
Ta vrsta uverljivosti izgleda važnija za
izjašnjavanje i od pristupa ratu u Iraku. Ili, bitnijim se
ispostavlja, od čega se i kako ovde živi, nego od čega se i za šta
gine na frontu, neosnovanog početka i nesagledivog kraja…
[objavljeno: 30/04/2008]
|