Aleksandar Radović
Sumrak liberalizma i kako izaći iz recesije
Diktatura kapitala je zamenila diktaturu proletarijata – žrtve su opet iste: ogromna većina ljudi. A bolja budućnost i vera u nju su osnovno ljudsko pravo
Univerzalna
mera vrednosti, razmenljiv za sve i svugde, novac je svakako
omogućio razvoj moderne civilizacije. Niko se nikad nije ozbiljno
žalio na ovaj izum. Moglo bi se primetiti da je to čak i jedna od
retko univerzalno prihvaćenih dobrih stvari jer svako bi hteo imati
više novca.
Ali novac je od primarnog sredstva ljudske emancipacije postao
osnovni instrument socijalne alijenacije. Od dobrog sluge pretvorio
se u zlog gospodara. Primitivna akumulacija novca je krajem XVIII i
početkom XIX veku postavila osnovne principe razvoja kapitalističkog
sistema. Marks je video u kapitalu primarno sredstvo za izvođenje
ekonomske revolucije u korist bogatih.
U kapitalizmu vlada zakon ponude i potražnje i novac je
neprikosnoven. Dugo su kapitalisti ipak imali snažan argument da bi
opravdali socijalnu pa i čak moralnu održivost tog sistema. Tačno je
da kapitalizam proizvodi socijalna raslojavanja, ali svi se bogate,
iako ne svi podjednako. Prvi liberalni ekonomisti su čak taj
društveni boljitak slikovito predstavljali na sledeći način: i
najmanje parče torte se povećava kada cela torta raste. Kredo je
sledeći: bolje neravnopravnost, u raspodeli novca, koja koristi
svima nego jednakost u bedi za sve.
Nažalost ta priča više ne važi. Novac koji koristi svima odavno je
samo teorijski pojam: u praksi, već četvrt veka – bogati postaju sve
bogatiji i ima ih sve manje, siromašni siromašniji i ima ih sve
više. Nije uvek bilo tako.
Odnos rada i kapitala u raspodeli dodatne vrednosti je dugo bio 70
odsto za zaposlene, 30 odsto za kapitaliste. Odnos je važio za sve
razvijene kapitalističke ekonomije – od SAD, preko Engleske i
Francuske do Austrije. A raspodela prihoda je, od 1945. pa sve do
kraja 70-ih, konstantno išla u prilog radu – povećanje plata je
sistematski pratilo evoluciju profita.
Početkom 80-ih situacija se polako preokreće u korist kapitala – sa
većom naknadom kapitala: sve veći deo prihoda je išao akcionarima.
Sredinom 90-ih, sa razvojem liberalne globalizacije, jaz se i dalje
produbljuje. U SAD od 2000. profiti kompanija su porasli za 40
odsto, dok su se nadnice u proseku povećale za 0,5 odsto. Udeo plata
u nacionalnom dohotku je dostigao najniži nivo od 1929. U Nemačkoj
je udeo plata u BND je krajem devedesetih bio iznad 75 odsto, 2007.
se taj procenat spustio ispod 65 odsto.
Najzad da citiramo MMF, koji je uglavnom liberalno orijentisan: “U
protekle dve decenije beleži se konstantni pad dela prihoda koji ide
za naknadu za rad. Reč se o opsežnom sniženju od 10 odsto koji
pogađa Evropu i Japan”. (Izveštaj iz maja 2007.)
Toliko o ciframa. Akcionari su očigledno najviše profitirali na
ekonomskom rastu u proteklih 25 godina.
Zaduživanje kao rešenje: Nove globalne tehnologije, ubrzanje
saobraćaja i geografsko širenje ultraliberalnog sistema –
mondijalizacija, temeljito su promenile odnos vlasnika sredstava za
proizvodnju i zaposlenih. Zaposleni su stavljeni u surovu
konkurenciju: rast produktivnosti, imigracija i delokalizacija.
Konkurencija je doživela dodatni šok kad su se na svetskom tržištu
pojavili kineski i indijski giganti koji su svetskim kapitalistima
uvek u potrazi za jeftinijom radnom snagom, ponudili milionske
ljudske resurse. Rezultat je poražavajući za zaposlene: manje posla
i naravno relativno niže naknade. Oni koji su imali posla, plašeći
se da ga ne izgube, nisu ni pomišljali da traže povišicu.
I tako godinama – plate stagniraju ili se smanjuju dok profiti
rastu. Gramzivih kapitalista je uvek bilo, ali ono što je novo
neoliberalizmu je nemogućnost progresivnih snaga da mu pruže
odgovor!
Da li produbljenje jaza između akcionara i zaposlenih može da se
nastavi?
Tolika neravnoteža je odavno trebalo da zaustavi ekonomski rast. I
kako sad objasniti da se rast nastavlja? Odgovor je prost:
zaduživanje.
Povećavajući u velikoj meri zaduženje domaćinstva, liberalizam je
uspevao da izbegne recesiju. U SAD, ali i u drugim razvijenim
zemljama uticalo se na sve poluge kredita da bi se obezbedili novi
prilivi novca zaposlenima (čije su plate stagnirale). Banke su
agresivno prodavale potrošačke kredite, plasirale po nekoliko
kreditnih kratica, hvalile fleksibilnost hipotekarnih kredita i
često neoprezno finansirale nekretnine.
Evo kako se potrošnja održala dok su prihodi stagnirali: veštački –
kroz visoko zaduživanje. Princip kapitala u ultraliberalnom sistemu
je sledeći: plaćati zaposlene sve manje i manje, a pozajmljivati
(im) sve više novca i što skuplje. Naravno ovo veštačko podržavanje
potrošnje kroz zaduživanje ima lošu stranu: ravnoteža je sve
neizvesnija – i najmanji udar (kao pad vrednosti nekretnina) može
prouzrokovati urušavanje celog sistema.
Prvi znakovi krize su već očigledni i zahvatili su u hipotekarne
banke koje su skromnim američkim domaćinstvima nudile povoljno
kredite koji ovi, sa svojim opadajućim prihodima, posle nekoliko
godina, više nisu u stanju da isplaćuju. Ovo je ozbiljna opomena i
velika pretnja.
Šta su radili Ford, Čerčil i Kejnz: Kako izbeći krah sistema?
Potrebno je preispitati prošlost i možda izvući neke zaključke. Šta
je to što je omogućilo u periodu od 1945. do 1980. relativni
ekonomski prosperitet u razvijenijem delovima sveta?
U istočnoj Evropi to je očigledno bio komunistički planski sistem
koji je uz sve nedostatke raspoređivao, relativno ravnomerno,
društveno bogatstvo. Sistem je bio ekonomska alternativa
kapitalizmu, ali iako socijalno pravedniji, postepenim razvojem
političkih sloboda, postajao je sve teže održiv.
Na Zapadu je i tada vladao kapitalizam. Naravno da je strah od
komunizma kapitaliste činio opreznijim i obazrivijim u eksploataciji
radne snage, ali to nije bilo sve. Strah nije mogao sam po sebi da
omogući kapitalizmu 40 godina visokog ekonomskog rasta. Prosperitet
je uglavnom bio posledica poštovanja nekoliko pravila kojih se
kapitalizam sa ljudskim licem dugo i uporno pridržavao.
Šta je održavalo taj sistem:
1. Sistematsko povećanje plata je dugo bilo prirodna posledica
povećanja produktivnosti: Henri Ford je izmislio industrijsku –
lančanu proizvodnju koja dovodi do velikog povećanja produktivnosti
i izrazitog poboljšanja rentabilnosti. Kako Ford raspoređuje višak
profita? Ovaj mudri kapitalista je shvatio da višak prihoda mora da
prati adekvatnom socijalnom politikom – i plate zaposlenih su
udvostručene. Za Forda je već tada bilo jasno da, na dugi rok, plate
ne može da određuje samo tržište i slobodna konkurencija među
firmama. Da ga citiramo: “Svako preduzeće smatra plate zaposlenih za
trošak koji treba maksimalno smanjiti, ali plate su te koje
predstavljaju osnovni faktor globalne potražnje. ... Ekonomski rast
će se ugušiti ako se ne odrede i ne primene kolektivne garancije
koje direktno vezuju ekonomski rast sa socijalnim napretkom tj.
povećanjem zaposlenosti i zarada...” Ford je ubeđen u pravilnost
svoje analize: kada svi imaju posao i dobre plate, tada je ekonomski
rast najsigurniji i najzdraviji. Ford primenjuje saznanja u svojim
fabrikama, ali među ostalim kapitalistima ima malo poklonika. I
krajem 20-ih godina prošlog veka dominantna je ultraliberalna
filozofija: berza mahnito raste, brzi finansijski udari i
kratkoročni profiti su zlatno pravilo na Volstritu. Ford i oni koji
bi da malo pametnije i zdravije raspoređuju profite, kako bi se
prosperitet obezbedio na duži rok, marginalizovani su. Kriza 1929.
će Fordu dati za pravo. Posle Drugog svetskog rata skoro sve zapadne
demokratije su primenile ono za šta se Ford zalagao: zakonskim
odredbama ili kolektivnim ugovorima se uticalo na pravilniju
raspodelu profita prouzrokovanog poboljšanjem produktivnosti.
2. Minimalni garantovani dohodak: Država ne može da usreći građane,
ali im sigurno može pomoći u nesreći. Socijalna politika nije nužno
zlo već neophodno dobro. Ovo nije samo humanitarni kredo već suva
ekonomska činjenica. Da bi kapitalizam mogao da funkcioniše,
potrebna mu je konstantna i redovna potražnja. Da bi se stabilnost
kupovne moći obezbedila, svako mora da ima pravo na garantovani
minimalni prihod u slučaju gubitka posla (nezaposlenost, bolest,
materinsko odsustvo, penzija. itd). Vinston Čerčil je taj koji je
već 1911. godine (Zakon o osiguranju protiv nezaposlenosti)
nagovestio, a 1942. godine (izveštaj Vilijema Bevridža) predložio
prvi moderni model socijalnog osiguranja (Social Insurance and
Allied Services). Čerčil je bio ubeđen da će celokupni sistem
socijalnog osiguranja i očuvanja dohotka, koje pruža osiguranje za
vreme nezaposlenosti, bolesti i penzije, doprineti očuvanju
stabilnosti pa i jačanju socijalnog tkiva britanskog društva. Ove
mere je srdačno pozdravio i Yon Majnard Kejnz koji je verovao da će
se održanjem kupovne moći socijalno ugroženih slojeva, u stvari,
stvoriti dodatna tražnja robe i usluga, što će u posleratnom periodu
obezbediti punu zaposlenost. Odmah posle rata Velika Britanija će
primenom Bevridžovog plana obezbediti punu zaposlenost i znatno
poboljšati, kroz socijalnu solidarnost, opšte blagostanje u svojoj
kapitalističkoj ekonomiji.
3. Intervencija države: Kada preduzeća i domaćinstva ne mogu sami
osigurati dovoljni ekonomski rast – treba da interveniše država. Ona
budžetskom i monetarnom politikom mora podržati potrošnju, podstaći
investicije i odvraćati od sterilnih špekulacija. Kejnzov
intervencionizam je strategija koja ograničava slobodu tržišta
određenim zakonima i regulativom. Optimalna ravnoteža ekonomskih
tokova ne može biti rezultat spontanog delovanja tržišnih sila, nego
je rezultat kombinacije delovanja slobodnog tržišta i dobro ciljanih
mera državne intervencije. Samo državno usmeravani kapitalizam sa
aktivnom razvojnom politikom može efikasno služiti ostvarivanju
viših interesa društva. To je jedini način da se ujedno održi visoka
zaposlenost i optimalni balans između štednje, akumulacije i
investicija. Tipičan primer uspešne primene Kejnzovih teorija je
Ruzveltov Nenj-Deal koji je SAD izvukao iz duboke depresije.
Stanje koje onespokojava: Ford, Čerčil i Kejnz svakako nisu bili
revolucionarno nastrojeni. Pre bi se mogli svrstati u liberale. Ali
oni su bili pravi liberali – znali su da slobodno tržište, ipak,
mora da poštuje neka osnovna pravila da se ne bi ugušilo. Ekonomska
sloboda je, ipak, morala da bude ograničena tamo gde je zadirala u
socijalnu slobodu drugih!
Umesto da se ojačaju i prošire na druge zemlje i kontinente, ova
osnovna pravila su se polako, pod pritiskom ultraliberalizma i
globalizacije, povlačila i razvodnjavala.
Stvari danas stoje ovako:
1. Kao što smo videli, procenat plata se u odnosu na bruto
nacionalni dohodak konstantno i opasno smanjuje. Vlasnici kapitala
vladaju bez ikakve protivteže nad novostvorenim bogatstvima.
Isključivo akcionari dobijaju visoke prilive novih sredstava. Ali
taj značajan višak likvidnosti ne ide u potrošnju, a sve ređe i u
investicije. Kada se ogromna sredstava amputiraju iz ekonomskog
ciklusa, potražnja pada, što dovodi do viška proizvoda, a onda cene
padaju, firme propadaju, dolazi do stagnacije i najzad do recesije
koja opet sužava prihode što dodatno obara potrošnju – tako se ulazi
u začarani krug.
2. U ime kompetitivnosti i međunarodne konkurencije socijalno
osiguranje i režim penzija se polako dovode u pitanje. Sve manje se
plaćaju zaposleni, pa samim tim i nezaposleni, režim zdravstvenog
osiguranje se sužava, a penzije se stalno smanjuju. U zapadnoj
Evropi se predviđa smanjenje penzija od 30 odsto u narednih deset
godina.
3. Što se monetarne i budžetske politike tiče, ona je uglavnom
prepuštena centralnim bankama koje nemaju nikakvih težnji ka
ekonomskom rastu. Same država su prezadužene i zaista nemaju
manevarskog prostora na finansijskom planu za obimnije intervencije
u ekonomiji. Ali još više od sredstava nedostaje im politička volja
i hrabrost za primenu Kejnzovih principa.
Šta da se radi: Ford, Čerčil i Kejnz su očigledno zaboravljeni. To
su, ipak, bile znamenite ličnosti koje su se zalagale za drugačiji,
održiviji i humaniji kapitalizam. Ali osim moralnog aspekta, ove
ideje su omogućile najduži period prosperiteta modernog kapitalizma.
Ekonomski rast je bio visok, stabilan i siguran jer je prosperitet
bio ravnomerno raspoređen na sve društvene slojeve. Nažalost, ova
trojka u ušima ultraliberala zvuči anahrono. Zar nije u stvari
anahrono vratiti se u doba pre 1929. u vreme divljeg tržišta i
neregulisanog kapitalizma?
Protivrečnost kapitalizma i demokratije se može rešiti samo kroz
razvoj solidarnosti.
Ekonomska solidarnost: Slobodno delovanje tržišta nagrađuje sposobne
i uspešne, svi drugi su prepušteni sami sebi. Parlamentarna
demokratija teorijski osigurava ljudska prava i slobode, ali
socijalni kompleks ostaje van njenog neposrednog uticaja. Socijalna
sigurnost se mora dodatno normativno obezbediti: održivi razvoj i
dugoročni ekonomski rast zahteva mnogo veću ulogu solidarnosti na
svim nivoima. Što se raspodele profita tiče, računica je i danas
dosta prosta: ako raspodela koristi najsiromašnijim, onda će oni
upotrebiti višak prihoda za kupovinu potrošačkih dobara i na taj
način podržavati potrošnju. Ako raspodela dodatnog prihoda ide
bogatima, mala je verovatnoća da će oni taj višak upotrebiti u
dodatnu kupovinu dobara ili usluga. Oni će možda nešto investirati u
proizvodnju, ali je verovatnije da će taj višak novca ići na
finansijsko tržište gde je dobitak neizvestan, ali potencijal
špekulativnog profita najveći. Poreska politika je osnovni element
ekonomske solidarnosti: što manje oporezovati prihode od rada, što
više stimulirati investicije a višim stopama gađati prihode
kapitalno-špekulativnih operacija.
Društvena solidarnost: Garantovani osnovni dohodak jedino je rešenje
koje miri sadašnju evoluciju zapošljavanja i socijalnu pravdu. Treba
reaktivirati pojam države blagostanja. Sasvim jasno da se društvena
solidarnost finansira iz budžeta. Kroz ovu vrstu solidarnosti opet
se vrši redistribucija i dodatno se uravnotežuje socijalni kompromis
rada i kapitala. Socijalna izdvajanja (radna, zdravstvena,
penzijska) nisu trošak, već investicija u građansku sigurnost i
budućnost. Osnovni dohodak nije koristan samo u smislu održavanja
nivoa potrošnje onih ljudi koji su sticajem okolnost na minimalnoj
zaradi. Wegovo postojanje (i sigurno plaćanje) omogućava i postiče
proces učenja i obrazovanja kod nezaposlenih. Ta dodatna znanja će
se kad-tad upotrebiti i povećati efikasnost i produktivnost budućih
zaposlenih.
Politička solidarnost: Kejnz se u svetu povlači pred neoliberalnom
ofanzivom i uglavnom se takva varijanta ekonomske politike
proglašava arhaizmom pred savremenim i dominantnim liberalnim
globalizmom. Ipak se ne bi smelo zaboraviti da je ta ista varijanta
ultraliberalnog poretka krajem 20-ih stvorila duboku krizu
socijalnih institucija i međunarodnih odnosa i da je upravo Kejnzova
reakcija bila uspešan odgovor na probleme nesigurnosti, depresije,
straha i socijalne ugroženosti. Državna intervencija je pravi oblik
političke solidarnosti, i ona je ta koja bi omogućila kapitalizmu da
kontroliše i usmerava ekonomske tokove tako da oni služe interesu
celokupnog društva i ne ugrožavaju socijalnu pravdu.
Ove tri vrste solidarnosti su potrebne danas i Srbiji, koja polazi
kroz tranziciju i koja je još daleko od pune zaposlenosti, efikasnog
ekonomskog rasta i socijalnog mira. Odricanje od solidarnosti i
odustajanje od težnje ka opštem blagostanju može se pokazati
prevelikim političkim i socijalnim rizikom.
Superiorni zakoni života: Koristiti novac da koncentracijom
raslojava društveno tkivo, umesto da ga učvršćuje redistribucijom,
najsigurniji je put u neizvesnu socijalnu budućnost. Države bi
trebalo da razmisle o tome. Uostalom, ako je poštovanje prava čoveka
osnovni temelj demokratije, onda bi političari trebali da razmisle i
o sledećem:
Ekstremna koncentracija finansijske moći, deregulisana tržišta i
apsolutna vladavina novca jeste to što odlikuje ultraliberalizam.
Cena toga da mali broj privilegovanih ima sve, socijalno je
neodrživa: mnogi neće imati skoro ništa. Da bi nekolicini bili
otvoreni svi horizonti, ogromnoj većini će perspektive biti očaj i
strepnja. Ne treba biti veliki stručnjak da bi se zaključilo da je
ta politika neodrživa. Ona je pogubna pre svega za zaposlene, koji
su pod sve većim pritiskom – sve siromašniji i sve zaduženiji, ali
na duži rok i za finansijske moćnike koji maksimalnom eksploatacijom
radne snage guše sopstveno tržište. U toj perverznoj konfiguraciji –
novac je taj koji krši prava i dostojanstvo čoveka.
Diktatura kapitala je zamenila diktaturu proletarijata – žrtve su
opet iste: ogromna većina ljudi.
Novi gospodari sveta se naravno plaše ljudskih prava jer je
očigledno da bi ekonomska i socijalna politika koja ih dosledno
poštuje ozbiljno ugrozila dominantni ultraliberalni poredak. Takva
politika bi kroz pravedniju raspodelu bogatstva, obezbeđujući više
posla, bolje zarade i šire socijalno pokriće, zadovoljila vitalne
potrebe svih društvenih slojeva. Ta raspodela je, naravno, u
potpunoj suprotnosti sa liberalnom strategijom maksimalne
koncentracije profita.
Bolja budućnost i vera u nju je osnovno ljudsko pravo. Privatizujući
sve resurse, raslojavajući društveno tkivo i brišući sve nade u
pravedniji život ultraliberalizam direktno i trajno ugrožava ljudska
prava.
Jednakost se ne ograničava na teoretska prava građana pred zakonom:
ako demokratija zaista želi zaštititi ljudska prava i obezbediti
građanima osnovnu ekonomsku slobodu, solidarnost se nameće kao
jedino rešenje. Kapitalizam, da bi opstao, mora podrediti brutalne
zakone konkurencije, superiornim zakonima života i omogućiti svakome
dostupnost sredstava da efektivno upravlja svojom sudbinom.
|