Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika - prenosimo NIN

   

 

Nikola Vrzić

Atlantski udar na srpske tajkune

Da li su čista koincidencija skoro istovremeni napadi Vladimira Popovića Bebe i LDP-a Čedomira Jovanovića na Miroslava Miškovića, te prilično pouzdane informacije o angloameričkim pritiscima usmerenim protiv vlasnika Delte?

Još nijedan red ovog teksta nije bio ukucan a čaršijom su krenule glasine. Čedomir Jovanović, lider Liberalno-demokratske partije, dao je intervju NIN-u u kome je, tobože, naširoko govorio o Miroslavu Miškoviću. Istovremeno: NIN se sprema da objavi kako je Čedomir Jovanović onomad, 9. marta 2001. godine, oteo Miroslava Miškovića. Gluposti. Ali, otkud tolika, skoro panika, uoči pisanja teksta koji pokušava da razotkrije pozadinu vezanih udara na doskoro nedodirljivog vlasnika kompanije Delta? I to nešto govori.

Mediji su prema Miroslavu Miškoviću i njegovoj kompaniji Delta donedavno bili izuzetno blagonakloni; političari takođe. Gotovo da je nemoguće bilo pronaći negativan novinski tekst o Miškoviću, još teže pronaći političara koji bi kritikovao Deltin, ako ne monopolski, a ono svakako dominantan položaj na srpskom tržištu. Ćuti i Komisija za zaštitu konkurencije, tzv. Antimonopolska komisija. Publicitet, zapravo, samo pozitivan – obaveštenja o poslovnim uspesima Delte, prigodne fotografije potpredsednice kompanije Milke Forcan na raznoraznim džet-set manifestacijama... Nikakvo čudo, jer Mišković je veliki finansijer i medija i političara; pametan je i daje svima, kaže čaršija, pa ga zato niko i ne dira. Tako je, otprilike, glasilo objašnjenje Deltinog izuzetnog uspeha, objašnjenje koje se činilo sve uverljivijim kako je rasla Miškovićeva imperija. A uvećavala se i pod Slobodanom Miloševićem, i pod Zoranom Đinđićem, i pod Vojislavom Koštunicom. Koliko je važan (bio) njihov blagoslov, može samo da se nagađa.

Preokret, koliko može da se uoči, kreće u oktobru prošle godine. Pomalo izokola, u “Tabloidu” živopisnog novinara Milovana Brkića, koji u osam nastavaka objavljuje “Dosije Delta”. Serijal je mešavina informacija kakve bi mogle da se čuju u polupijanim razgovorima za kafanskim stolom na Ibarskoj magistrali (“podvođenje” zaposlenih u Delti čelnicima DS-a, opisi seksa koji je upražnjavan, detalji o promiskuitetnim sklonostima ženskih članova porodice...) i optužbi za različite moduse kojima je Miroslav Mišković pljačkao Srbiju od početka devedesetih godina naovamo. Jedan izvor NIN-a, izuzetno dobro upućeni posmatrač zbivanja na srpskoj političko-poslovnoj sceni, tvrdi da su “Tabloid” pričama i novcem (više ovim drugim, jer “Tabloidu” mašte nikad nije nedostajalo) tada obilato snabdevali jedan bivši ministar, vođa male opozicione stranke, jedan poznati advokat, nekadašnji ideološki korbač Saveza komunista, i biznismen čije bogatstvo ima vrlo misteriozno poreklo.

Posle toga, udarci na Miroslava Miškovića postaju kudikamo ozbiljniji. Na TV B92 ide serijal o pljačkanju Srbije i iznošenju novca na Kipar. Afera koja nikada zvanično nije razrešena, o pronalasku našeg novca koji se slio na tuđe račune da i ne govorimo. Zvezda serijala, Mišković.
Sledi, intervju Vladimira Popovića Bebe magazinu “Status” u kome on sasvim neuvijeno i žustro optužuje Miroslava Miškovića i za pljačku Srbije i za posedovanje Srbije i aktuelnog premijera Vojislava Koštunice (vidi okvir). Popović je, inače, podsećamo, prvi put javno udario na Miškovića, naizgled uzgred, pre godinu dana, gostujući takođe na TV B92, optuživši ga da se tokom devedesetih bavio i švercom cigareta. Miškovićevo ime, zaista, spominje se u poverljivim policijskim izveštajima nastalim tokom akcije “Mreža”.
Sledi krik Slaviše Lekića, glavnog urednika “Statusa”, da je zbog tog intervjua Mišković blokirao distribuciju lista i sprečio “Večernje novosti” da objave njegov oglas, te konferencija za novinare Liberalno-demokratske partije na kojoj je Mišković optužen da kontroliše, praktično, sve medije u Srbiji. Najavljeno je i da će zatražiti formiranje anketnog odbora u Skupštini Srbije koji bi trebalo da ispita Miškovićev odnos prema medijima i poslovanje njegove kompanije.

Svemu treba dodati i niz glasina među upućenima, da je Miroslav Mišković stavljen na nekakvu nezvaničnu crnu listu u američkoj ambasadi u Beogradu, da se našao na udaru Britanaca i njihovih saveznika s one strane Atlantika... Čak i “uveravanja” da, naizgled ogromna i nedodirljiva, Miškovićeva imperija može da se sruši za manje od nedelju dana.
Šta je dovelo do ovolike promene? Ima li koordinacije među napadima na “vlasnika Srbije”? Da li je to najava mogućeg kraha kompanije Delta?
NIN je od nekoliko izvora dobio važnu i potencijalno dalekosežnu potvrdu nagađanja o postojanju neformalne američke “crne liste”. I diplomatski i poslovni izvori potvrđuju da postoji pritisak Amerikanaca i Engleza usmeren protiv Miloševićevih tajkuna, te da je Američka ambasada od pre tri – četiri meseca otežala izdavanje viza tajkunima iz Miloševićevog vremena. Najzad, informacije iz kruga bliskog samom Miškoviću: “Znam da je nekolicini biznismena u poslednje vreme uskraćena američka viza. Mišković je nije tražio, tako da nije ni mogao da bude odbijen, ali znam za informacije da je i njegovo ime na spisku koji uključuje alarm ako zatraže vizu.” Informacije iz Delte još kažu “da bi takvi politički potezi bili u suprotnosti su sa onim što Delta radi na poslovnom planu, gde je ova kompanija zastupnik brojnih velikih američkih kompanija, a moćna Siti banka nedavno je postala finansijski savetnik Miškovićeve kompanije u pregovorima o spajanju sa hrvatskim Agrokorom.”

U svakom slučaju, nastanak ove crne, ili alarmirajuće liste Miloševićevih tajkuna (tri-četiri meseca unazad) podudara se sa početkom medijske ofanzive na vlasnika kompanije Delta. Dakle, da li je sve sinhronizovano? I, još značajnije, zašto? Jer, teško je poverovati da se to čini u interesu običnog sveta, da se umanjivanjem Miškovićeve moći, potonjim povećanjem konkurencije, isposluje sniženje cena ulja, majoneza i feta sira.
Neutralnije i manje neutralne informacije kažu da koordinacije u napadima ima. “Ne mislite, valjda, da se Beba Popović jednog jutra probudio i rekao sebi, sad ću da dam intervju ‘Statusu' i napadnem Miškovića,” kaže jedan od naših sagovornika. “Mislim da je potpuno jasno da postoji sprega između Popovića, Čedomira Jovanovića, B92 i nekolicine nevladinih organizacija, pogotovo kada se sve poveže sa pričom o spisku i američkim vizama.”
S druge strane, u razgovoru za NIN, funkcioner Jovanovićevog LDP-a Zoran Ostojić odbacuje svaku mogućnost postojanja zajedničkog poduhvata usmerenog protiv Miškovića, a inicijativu svoje partije objašnjava principijelnom borbom za slobodu medija, izazvanu sprečavanjem distribucije “Statusa”. “Između munjevitog i netransparentnog pokušaja privatizacije Studija B, bombe na porodicu novinara Dejana Anastasijevića i ometanja distribucije ‘Statusa', nema razlike,” kaže Ostojić. “Cilj je kontrola nad medijima, odnosno nad javnošću, samo što se metodi razlikuju. To je ono na šta mi reagujemo, i što ćemo otvoriti na Anketnom odboru. Ovo je državni, a ne partijski posao,” govori Ostojić, napominjući da cilj LDP-a jeste da ne dozvoli Miškoviću da od Srbije napravi “privatni kolhoz”.

NIN-ov izvor za koji se osnovano sumnja da je blizak Miškoviću, opet, uverava da vlasnik Delte “prstom nije mrdnuo oko distribucije ‘Statusa'”: “Pa, i sami znate da su to novine koje izlaze neredovno, u sasvim malom tiražu, i intervju sa Popovićem bi prošao sasvim nezapaženo da nije podignuta ovolika buka oko navodnog ometanja distribucije. Koji bi, onda, bio Miškovićev interes da ometa distribuciju? Ili je logičnije da je problem oko distribucije izmišljen baš da bi se skrenula pažnja na taj intervju i deo oko Miškovića, i on dodatno iskompromitovao? Postoji, čak, i verzija da je Popović lično dao novac za izlazak ovog i sledećeg broja ‘Statusa' (u kome će biti objavljen drugi deo intervjua sa Vladimirom Popovićem). Isto je i sa tim oglasom u ‘Novostima' – tekst uvredljiv po Manojla Vukotića (glavni urednik ‘Večernjih novosti') i Miškovića bio je namerna provokacija.”
Do NIN-a je, inače, stigla i vest da je Čedomir Jovanović pre LDP-ove konferencije za novinare tražio sastanak sa Miroslavom Miškovićem, ali je ovaj odbio da se vidi s njim. Izvor blizak vrhu Delte ne želi to ni da potvrdi ni da demantuje, Zoran Ostojić informaciju naziva “apsolutno netačnom”, insistirajući da dodamo i: “suprotna istini”.
Instinktivna reakcija mnogih na LDP-ov napad na Miškovića bila je – prestao je da ih plaća. Nije, međutim, javnosti poznat ni jedan verodostojan pokazatelj da je Miroslav Mišković ikada finansirao partiju Čedomira Jovanovića.
Sve bi, naravno, bilo daleko jasnije kada bismo znali ko su finansijeri srpskih partija, ali to su informacije koje svi, sasvim solidarno, čuvaju kao oči u glavi uprkos svim zaklinjanjima u demokratiju, transparentnost, čiste ruke, nepotkupljivost... Ali to je neka druga priča.

Odnos Miškovića i Jovanovića nije tako jednoznačan. Postoji, naime, i treći čovek – Milan Beko, Miškovićev dugogodišnji poslovni partner. Informacija do koje je došao NIN može se smatrati potpuno tačnom: raskinuto je partnerstvo Miškovića i Beka. Radili su u tandemu, a sada (u zavisnosti iz kog ugla posmatrate) Beko se otrgao kontroli odnosno počeo da radi na svoju ruku, mimo ranijih dogovora o raspodeli kolača, tj. Srbije. Navodno, tvrde tri međusobno nepovezana izvora NIN-a, Beko finansira Č. Jovanovića, a u tome bi onda trebalo da leži deo objašnjenja napada LDP-a na Miroslava Miškovića.
Bez pravog odgovora je, ipak, možda i ključno pitanje: zašto su SAD i Velika Britanija odlučile da krenu na Miroslava Miškovića? Obrazloženje da je to deo borbe protiv Miloševićevih tajkuna teško je prihvatiti, jer, šta su onda čekali sedam godina? Jednako je neuverljivo, a uz to i uvredljivo, i objašnjenje da je ovo udar na jedan od temelja Srbije, kao što su to udari na crkvu, vojsku... Šta preostaje? Blisko je zdravom razumu pretpostaviti da je, jednostavno, Mišković postao preozbiljan igrač (dospeo i na Forbsovu listu najbogatijih u svetu), čime je postao potencijalna pretnja uticajnim inostranim krugovima.
U skladu sa dugogodišnjom praksom, Delta i Miroslav Mišković odlučili su da na napade odgovore ćutanjem. NIN-u je rečeno da ne žele da komentarišu. Isto je bilo i 2001. godine, kada su pripadnici zemunskog klana oteli Miškovića i njegovih sedam miliona maraka, bili uhapšeni, pa pušteni, a sudski proces protiv njih zapao u duboku komu. Mišković nije odreagovao. Hoće li to učiniti sada, možda baš tako što će razotkriti pozadinu svoje otmice i oslobađanja svojih otmičara? Ako mu to bude dovoljno da sačuva svoju imperiju, za kojom teško da će bilo ko zaplakati i ako je nestane.

Iz intervjua Vladimira Bebe Popovića magazinu “Status”

Monopolska mreža

“Ovu vladu (...) formirali su oni koji i upravljaju Srbijom: tajne službe, ratni zločinci, Miloševićevi ministri, Mirine sluge, ratno-švercerski profiteri, a pre svih Miroslav Mišković, gigant iz Bošnjana, apsolutni gospodar i vlasnik Srbije. Ono što nije uspeo da ostvari Milošević, uspeo je njegov najbolji đak i dugogodišnji kalfa, Župski Polifem – Miško, uz pomoć ‘Madame' Milke Forcan. (...) Radio je sve, od šverca cigareta, do pranja i iznošenja para na Kipar, koristio je povlastice pri uvozu i izvozu, a do najslađih para je došao preko fondova i javnih preduzeća koja su držala novac kod njega, u banci, sa mizernom kamatom, a onda bi im Delta taj isti novac davala za plate, ali uz kamate koje su nekad bile i po 2-3 odsto dnevno. Nije se, međutim, eksponirao kao Karić, a davao je i gde treba i kad treba.

Da li je “trebalo” tadašnjim novim vlastima?

- Verovatno, ali ja to ne znam. U početku sigurno ne. Bio sam čak prisutan na prvom sastanku Zorana Đinđića i Miroslava Miškovića u zgradi Vlade, koji se desio dva ili tri meseca nakon što je Zoran postao predsednik. On se na tom sastanku žalio zbog Zoranovog stalnog pominjanja Delte, Karića i sličnih firmi, tvrdeći da to uništava njegov sistem, a time i privredu Srbije. (...)

U kakvim ste odnosima ostali sa Miškovićem posle tog razgovora? Da li je i posle toga dolazio u Vladu?

- Ostali smo u pristojnim odnosima. Viđali smo se s vremena na vreme, hteo sam da mu pomognem oko suđenja otmičarima, jer je i nama bilo važno da ih osudimo.

Nije pokušao i vas da korumpira?

- Ne! Pokušao sam jednom prilikom da napravim neki poslovni dogovor sa njim, ali se bezuspešno završio.

Jeste li ga viđali kasnije u zgradi Vlade Srbije?

- Viđao sam ga u Vladi puno puta, ali skoro uvek u kabinetu Nemanje Kolesara. Nemanja je bio Zoranov savetnik za privredu, pa je ovaj tamo verovatno „pleo mrežu” kako da pojede Srbiju. (...)

Kakav je bio Đinđićev i Miškovićev odnos? Da li se premijer viđao sa njim, makar i u kancelariji Nemanje Kolesara?

- Mišković je sa Zoranom uspostavio blizak i direktan kontakt krajem 2002. godine i tačno je da je u tom periodu počeo da pravi izuzetne monopolske pozicije u raznim sferama poslovnog života, ali je to samo započeo. Preuzimanje Srbije uradio je pod Koštunicom, Dinkićem, Tadićem i Nikolićem. (...) Zoran je, nemajući kud, iz pragmatičnih razloga pravio neke saveze i sa Karićem i sa Miškovićem, jer su obojica imali udruženja privrednika iza sebe i izuzetan uticaj na medije koje su kontrolisali. (...) Delta je zahvaljujući budžetima za reklamu, donacijama za štampu, „kovertama”, donacijama za štampu, „kovertama” urednicima i Milki Forcan, kontrolisala većinu medija. Danas kontrolišu i uređuju apsolutno sve. A u onoj atmosferi medijskog linča, kad vam se ponudi mogućnost „pacifikovanja” napada na Vladu, a zarad opšteg privrednog ambijenta, vi to prihvatite. Čak je u „Delti” na tu temu organizovan i jedan sastanak između urednika medija i dueta M. M.

Đinđić je, dakle, pristao da Mišković posreduje između njega i medija! Zašto onda ne bi bilo normalno da Mišković traži protivuslugu?

- Nisu postojali drugi mehanizmi da zaustavite plaćenike koji su svakodnevno napadali Vladu i Zorana i uništavali politički i javni život Srbije. Miškovićev interes je bio da smiri političke tenzije, jer mu je to omogućavalo normalan ambijent za poslovanje.
I vi mu, danas, zamerate što je, na neki način, kupio normalan ambijent!
- Ne, ja se zgražavam što je postao apsolutni vlasnik Srbije. On je vlasnik političkih stranaka, on je vlasnik skupštinskih mandata, on se pita ko će biti koji ministar, mediji objavljuju samo ono što se dopada Mišku i „Madame Milki”, nema privatizacije ako je on ne dozvoli... Protivnike uništava preko medija ili tera u zatvor. Razne „mafije” u CZ-u su dokaz moći ovog titana iz Bošnjana. Svi to znaju i ćute. Ili se plaše, ili ih plaća. Na sreću njegovih protivnika, za sada ne ubija. Ali, i Milošević je počeo tako što je prvo hapsio. On je njegova kopija u svemu. (...)

 

 
 
Copyright by NSPM